U članku se opisuje morfonologija glagolske osnove u prezentskoj paradigmi na građi hrvatsko-crkvenoslavenskih (dalje: HCS) glagola s temeljnom osnovom na -i- u kojih tom završnom -i- prethodi zubni ...sonant: r, l, n (tj. tipa tvori-ti, moli-ti, brani-ti). U obzir su uzeti svi glagolski leksemi tog tipa iz kartoteke Rječnika crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije: 110 li-glagola, 127 ni-glagola i 83 ri-glagola i njihovi prezentski oblici. Metoda opisa je usporedba dotičnog fragmenta HCS gramatike sa staroslavenskim stanjem kao i sa stanjem u starohrvatskim (čakavskim) govorima. U staroslavenskom jeziku u prezentskoj je paradigmi tihglagola osnova okrnjena (tj. okrnjen je sufiks -i-) i pojavljuje se u dvije varijante: palatalnoj (u 1. licu jednine), i tvrdoj (u svim ostalim oblicima). Tako u prezentu nalazimo u osnovi alternacije r ~ ŕ, l ~ ĺ i n ~ ń. U HCS tekstovima morfonološki su najinovativniji ri-glagoli. Kako je u hrvatskom depalataliziran fonem ŕ, kod ri-glagola nije sačuvan staroslavenski morfonološki model. HCS građa ne pokazuje staroslavensku alternaciju r ~ ŕ, tj. kod ri-glagola nema variranja osnove u prezentu (okrnjena osnova u svim oblicima završava nepalatalnim suglasnikom). Kod li-glagola i ni-glagola staroslavenski je morfonološki model očuvan. Međutim, u tekstovima su ipak potvrđene rijetke devijacije od tog modela. Naime, usprkos postojanju grafijskoga sredstva za označavanje palatalnosti fonema ĺ i ń ispred gramatičkog morfema 1. lica jednine -u (tj. uporaba slova ű iza l, n), neki su pisari u rijetkim slučajevima izostavljali označavanje palatalnosti, tj. pisali grafem u (molu, branu). Autorica predlaže različita moguća objašnjenja te pogreške i utvrđuje u kojoj je mjeri ta pojava ograničena na određene HCS tekstove.
Pravopis je dviju Matica 1960. godine bitno intervenirao u onaj dio hrvatske pravopisne norme kojim se propisuje uporaba rečeničnih (interpunkcijskih) znakova: gramatičku je interpunkciju zamijenila ...interpunkcija zasnovana na dominantno semantičkome načelu. Hrvatske pravopisne knjige koje su uslijedile nisu mijenjale interpunkcijski tip, pa se od 60-ih godina uspostavila nova tradicija hrvatske semantičke interpunkcije. Utemeljenost takve interpunkcije u značenju (smislu) iskaza pretpostavlja otvaranje prema tekstu, pa njezino svođenje u čvrste okvire izolirane rečenice nerijetko rasvjetljava mnoge probleme koji se i danas prepoznaju u tom dijelu hrvatske pravopisne norme.
Problem hrvatskoga standardnoga refleksa dugoga staroga jata, kao nesumnjivo prozodijski različitog od kratkog, u smislu dodatne još neodređenosti fonemskog sadržaja, neodređenosti pravilnog izgovora ...i razumnoga pravopisnog rješenja, nije izvorno unutarnji hrvatski jezični problem, nego ga je Hrvatima u prošlom stoljeću sugerirao V. S. Karadžić zauzimajući se potom uporno za izgovorno dvosložni dugi jat s tri glasnika u slijedu i - j - e , koja treba, prema načelu da se piše kao što se govori, i pisati ije. U praksi i u novijoj normativistici takvo je fonemsko i fonetsko normiranje odbačeno, a pravopisno rješenje odbacuje praksa kroz "nenaučljivost" pravopisnog propisa od strane prosječnih korisnika hrvatskog standarda. Suvremenim se preispitivanjima dugog jata ovo istraživanje pridružuje s fonetskog, komunikacijskoga stajališta. Ispitana je akustična slika dugog i kratkog jata uzornih govornika, a potom je ovjerena sposobnost slušnog razlikovanja umjetno izdvojenih odsječaka kratkoga i dugoga jata. Mjerenjem duljine reakcije ispitana je efikasnost čitanja dugog jata pisanoga kao ije, ie i je. Izmjereni su podaci takvi da upućuju na najrazumniju interpretaciju da je hrvatski standardni refleks dugoga staroga jata dvofonemski slijed /j-e/, da se izgovara kao jednosložni je i da je za njega najpovoljniji način pisanja je, što znači da je dugi jat u svojoj jezičnoj naravi izjednačen s kratkim, od kojega se ralikuje samo po duljini vokala /e/, kao što i svi drugi samoglasnici mogu biti prozodijski dugi i kratki. Nakon stoljeća i pol raznih pokušaja i nastojanja da se refleks dugoga staroga jata razdvoji od kratkoga još i drukčije, osim prema duljini, hrvatski se jezični osjećaj iskazao otpornim ostajući čvrsto u svojoj jezičnoj tradiciji fonemskoga nerazlikovanja.
Nakon djelatnosti Kožičićeve glagoljske tiskare (1530. – 1531.) tiskarska se djelatnost
u Rijeci revitalizira tek koncem 18. stoljeća osnivanjem tiskare Karletzky. U više od sto
godina rada, od kojih ...je neko vrijeme bila i jedina tiskara u Rijeci, u njoj je latinicom otisnut
velik broj izdanja različita tipa na nekoliko jezika. Izdanja napisana hrvatskim jezikom
vrijedna su građa za istraživanje različitih područja hrvatske povijesti i lokalne – riječke
povijesti, a osobito su važna i za istraživanje povijesti hrvatskoga književnoga jezika i
standardizacijskih procesa od konca 18. do pred konac 19. stoljeća.
U uvodnome se dijelu rada stoga iznose osnovna pitanja hrvatske književnojezične
povijesti od konca 18. do konca 19. stoljeća i ciljevi rada te utvrđuju metodološke postavke. U
prvome je dijelu rada dan pregled razvoja i rada tiskare Karletzky u kontekstu razvoja
riječkoga tiskarstva i izdavaštva te društeno-politički i kulturni kontekst njezina nastanka i
djelovanja. Prikazana je njezina višejezična tiskarska djelatnost, a posebno su prikazana
izdanja napisana hrvatskim jezikom. Glavni je dio rada posvećen jezikoslovnoj raščlambi tih
izdanja s posebnim naglaskom na značajkama slovopisa i pravopisa te odabranih fonoloških,
morfoloških i sintaktičkih značajki hrvatskoga jezika u njima.
Na temelju provedene jezikoslovne raščlambe hrvatskim jezikom napisanih izdanja
otisnutih u riječkoj tiskari Karletzky donose se podatci koji upotpunjuju sliku o
književnojezičnim pitanjima i standardizacijskim procesima u hrvatskoj književnojezičnoj
povijesti u razdoblju od konca 18. do konca 19. stoljeća, i to na korpusu tekstova nastalih na,
u tome razdoblju ipak u izgrađivanju hrvatskoga jezičnoga standarda, perifernijemu
sjevernojadranskome prostoru.
Provedena analiza potvrđuje i da je, neovisno o društveno-političkim i
administrativnim uvjetima, duhovno i kulturno jedinstvo hrvatskoga jezičnog prostora
utemeljeno na hrvatskome jeziku bilo neupitno.
Nakon djelatnosti Kožičićeve glagoljske tiskare (1530. – 1531.) tiskarska se djelatnost
u Rijeci revitalizira tek koncem 18. stoljeća osnivanjem tiskare Karletzky. U više od sto
godina rada, od kojih je neko vrijeme bila i jedina tiskara u Rijeci, u njoj je latinicom otisnut
velik broj izdanja različita tipa na nekoliko jezika. Izdanja napisana hrvatskim jezikom
vrijedna su građa za istraživanje različitih područja hrvatske povijesti i lokalne – riječke
povijesti, a osobito su važna i za istraživanje povijesti hrvatskoga književnoga jezika i
standardizacijskih procesa od konca 18. do pred konac 19. stoljeća.
U uvodnome se dijelu rada stoga iznose osnovna pitanja hrvatske književnojezične
povijesti od konca 18. do konca 19. stoljeća i ciljevi rada te utvrđuju metodološke postavke. U
prvome je dijelu rada dan pregled razvoja i rada tiskare Karletzky u kontekstu razvoja
riječkoga tiskarstva i izdavaštva te društeno-politički i kulturni kontekst njezina nastanka i
djelovanja. Prikazana je njezina višejezična tiskarska djelatnost, a posebno su prikazana
izdanja napisana hrvatskim jezikom. Glavni je dio rada posvećen jezikoslovnoj raščlambi tih
izdanja s posebnim naglaskom na značajkama slovopisa i pravopisa te odabranih fonoloških,
morfoloških i sintaktičkih značajki hrvatskoga jezika u njima.
Na temelju provedene jezikoslovne raščlambe hrvatskim jezikom napisanih izdanja
otisnutih u riječkoj tiskari Karletzky donose se podatci koji upotpunjuju sliku o
književnojezičnim pitanjima i standardizacijskim procesima u hrvatskoj književnojezičnoj
povijesti u razdoblju od konca 18. do konca 19. stoljeća, i to na korpusu tekstova nastalih na,
u tome razdoblju ipak u izgrađivanju hrvatskoga jezičnoga standarda, perifernijemu
sjevernojadranskome prostoru.
Provedena analiza potvrđuje i da je, neovisno o društveno-političkim i
administrativnim uvjetima, duhovno i kulturno jedinstvo hrvatskoga jezičnog prostora
utemeljeno na hrvatskome jeziku bilo neupitno.
After the work of Kozicic Glagolitic printing house (1530-1531), printing work in
Rijeka was restored in the late 18th century, by the Karletzky printing house. In more than one
hundred years of work (and for some period that was the only printing house in Rijeka) it
printed a great number of different types of publications in several languages written with the
Latin alphabet. Publications written in Croatian language are valuable materials for the
research of different areas of Croatian history and Rijeka's local history, and they are
particularly important for the research of the history of the Croatian language and the
standardization processes that took place from the end of the 18th to the late 19th century.
Therefore, the introductory part of the thesis deals with the principal issues of Croatian
literary and linguistic history from the end of the 18th to the end of the 19th century. It also
brings the aims of the thesis and defines the methodology. The first part of the thesis brings a
survey of development and work of printing house Karletzky in the context of development of
Rijeka's printing work and publishing trade. It also brings sociopolitical and cultural context
of its appearance and work. The thesis shows the Karletzky multilingual printing work, but
publications written in Croatian language are of special interest. The main part of the thesis
brings the linguistic analysis of these publications with special emphasis on orthographic
features and selected phonological, morphological and syntactic features of the Croatian
language.
On the basis of the linguistic analysis of the publications written in Croatian language
and printed in the Karletzky printing house, data which complete the picture of literary and
linguistic issues and standardization processes in Croatian history from the end of the18th to
the end of the 19th century are determined.
The conducted analysis also confirms that, regardless of sociopolitical and
administrative conditions, spiritual and cultural unity of the Croatian linguistic area based on
the Croatian language was unquestionable.
U radu se, prema latinskom izvorniku i u prijevodu na hrvatski jezik, prikazuju odabrani dijelovi rasprave o hrvatskom pravopisu iz 1814. godine koja predstavlja jedan od pokušaja rješavanja ...pravopisnih pitanja prije Gajeve grafijske reforme.
Svijest o razlikama među djecom jesu polazni poticaj razmišljanja i praktičnih pokušaja o tome kako da se nastava prilagodi njihovim individualnim sposobnostima. Sve izraženija potreba da se rad sa ...djecom na bilo kom nivou školovanja u što većem obimu individualizira, odnosno, prilagodi njihovim osobinama ličnosti, posljednjih decenija je u svijetu još naglašenija, zbog tendencije da se poštovanje ljudskih prava, uvažavanje razlika među ljudima i poštovanje čovjeka, kao posebnog bića, smatraju najvažnijim tekovinama civiliziranog društva, u kojem se ne može zamisliti obrazovan čovjek koji se jezično usmeno i pismeno pogrešno izražava, koji ima siromašan aktivni rječnik, koji ne poznaje osnovne zakonitosti našeg standardnog književnog jezika. Imajući u vidu da je značaj materinjeg jezika fundamentalan, opredijelili smo se da ispitamo efikasnost modela individualizacije nastave gramatike i pravopisa.
Cilj empirijskog istraživanja je utvrditi da li se individualizacijom razredne nastave gramatike i pravopisa postižu statistički značajno bolji rezultati nego nastavom koja nije individualizirana, tj. koja je tradicionalna.
U ovom radu prikazat ćemo rezultate istraživanja iz kojih se vidi da se individualizacijom razredne nastave gramatike i pravopisa postižu statistički značajno bolji obrazovni učinci nego nastavom koja nije individualizirana, tj. koja je tradicionalna. Dobiveni rezultati mogu predstavljati izuzetno značajan prilog rješavanju jednog nadasve aktualnog i važnog pitanja našeg suvremenog obrazovanja i odgajanja. Prethodna razmatranja, prezentacije i interpretacije mogu poticati daljnja istraživanja u ovoj oblasti.
U članku se govori o najvećim problemima hrvatskoga pravopisa i pravogovora –
o problemu pisanja i izgovora č i ć, odraza jata (ije i je) te o problemu standarne
hrvatske akcentuacije. Hrvatska se ...situacija uspoređuje sa sličnim pojavama u
nekim drugim standardnim jezicima. U članku se kritiziraju i neki prijedlozi
reforme hrvatskoga standarda, ponajprije oni Ive Škarića.
PDF
