Deiksa, semiotički resurs prisutan u svim jezicima, definira se kao izravna poveznica između jezične strukture i konteksta jezične upotrebe te ju se smješta u domenu pragmatike (Levinson 1983). ...Deiktička su sredstva indeksikali poput zamjenica i priloga (
ja, ti, onaj, ovdje, jučer
itd.) koji govornika smještaju u odnos s ostalim obilježjima komunikacijskog konteksta: sugovornicima, prostorom, vremenom i samim tekstom, odnosno iskazom. U ovom se radu na tragu suvremenih diskursnoanalitičkih pristupa uvriježeno poimanje deikse proširuje s referencijske i tekstne funkcije na društvenu uronjenost deiktičkog polja u interakcijskim kontekstima, s posebnim naglaskom na praksu
dijeljenja iskustava na društvenim mrežama
. Istraživanje se oslanja na teoriju pozicioniranja u
malim pričama
(eng.
small stories
, Georgakopoulou 2008, 2017), posebnoj vrsti narativnog diskursa. Za razliku od dominantno proučavanih narativnih žanrova poput
narativa o osobnom iskustvu,
tj. duljih iskaza o kakvim izvanrednim, uzročno-posljedičnim događajima iz prošlosti (Podboj 2020),
male priče
su kratki, eliptični iskazi o banalnim, trivijalnim svakodnevnim situacijama, događajima koji su u tijeku ili u su se upravo dogodili. Društvene mreže, na kojima se odvija ogroman udio komunikacije danas, dizajnirane su tako da svoje korisnike potiču upravo na učestalo dijeljenje takvih narativnih obrazaca. Namjera je ovog rada na primjeru objava na Twitteru ilustrirati ulogu deiktika u specifičnim procesima afektivnog pozicioniranja (Giaxoglou 2015) koje se javlja prilikom dijeljenja iskustava i stanja na toj popularnoj društvenoj mreži. Poseban je naglasak smješten na ulogu procesa entekstualizacije (Androutsopoulos 2014, Leppänen et al. 2014) i multimodalnog oblikovanja diskursa kroz kombinaciju verbalnih i vizualnih semiotičkih resursa. Glavni zaključak istraživanja jest da se u malim pričama dijeljenim na Twitteru deiksa iskazuje multimodalno, s ciljem afektivnog pozicioniranja autora.
Deixis, a semiotic resource present in all languages, is usually defined as a direct link between the linguistic structure and the context of an utterance or a speech event, which is why it is studied in the domain of pragmatics (Levinson 1983). Typical deictic resources are indexicals such as pronouns or adverbs (I, you, that, here, yesterday, etc.) that position speakers in relation to other aspects of the communicative context; other participants, space, time, and the text, i.e., the utterance itself. Building on contemporary approaches within discourse analysis, this paper aims to expand the understanding of deixis from its referential and textual function to its social embeddedness in the deictic field in different interactional contexts, with an emphasis on the practice of sharing experiences online. The study is informed by the theory of positioning in small stories (Georgakopoulou 2017a, 2017b), a particular type of narrative discourse. Compared to privileged and dominantly studied narrative genressuch as narratives of personal experience, which are about some extraordinary, linear events from the past (Podboj 2020), small stories encompass a wide range of short, elliptic accounts about mundane, trivial, everyday situations, ongoing events, or events that have just happened. Social networks, where a great amount of communication occurs nowadays, are designed in a way that particularly favours sharing of such narrative formats. The aim of the paper is to illustrate the role of deixis in the process of affective positioning (Giaxoglou 2015) on social networks by analysingexamples of sharing on Twitter. Special emphasis is given to the processes of entextualisation (Androutsopoulos 2014, Leppänen et al. 2014) and the multimodal construction of discourse through the combination of verbal and visual semiotic resources. The main conclusion of the study is that small stories shared on Twitter favour a multimodal construction of deixis, with an aim of affective positioning of the author.
U ovom radu autor nastoji pokazati na koji način različite implikacije poststrukturalističkih teorija, u vezi s problematikom pojma subjektivnosti, mogu biti tretirane tzv. »narativnom metodom«. ...Spomenuta metoda profilira se kroz poststrukturalistički teorijski okvir, unutar kojega se inzistira na eluzivnome karakteru instance subjektivnosti. To je iskorišteno da se skrene pažnja na područje jezika, kao odlučujuće za kreiranje svakoga govora o strukturi stvarnosti. Taj je govor prepoznat kao, u bitnome, pripovjednoga karaktera, što znači da je priča uzeta kao osnovna jedinica jezika. Narativnom metodom jednako je moguće intervenirati i na polju koje omogućava njegovo kristaliziranje. Stoga, ovaj rad polazi od analiza tekstova Gayatri Chakravorty Spivak, Roberta Calassa i Michela Foucaulta, tumačeći ih iz vizure filozofije priča nastale prvenstveno uvidima Wilhelma Schappa. Ispostavit će se da te pripovijesti približavaju jezik njegovom autentičnijem razumijevanju, kao čistom mnoštvu kontingentnih priča. Za to nam je neophodna primjena narativne metode.
In this paper, the author aims to show how various implications of poststructuralist theories on the notion of subjectivity can be treated through the so-called “narrative method”. The said narrative method is profiled precisely through the poststructuralist theoretical framework that highlights the elusive character of subjectivity. This insight is used to draw attention to the realm of language, which is a crucial factor in the emergence of any utterance about the structure of our reality. This way of speaking is recognised as essentially narrative, which means that the story must be used as the fundamental unit of language. The narrative method can also be used to intervene in the field that makes its existence possible in the first place. This paper will therefore first analyse texts by Gayatri Spivak, Roberto Calasso and Michel Foucault. These texts will be interpreted from the point of view of the philosophy of stories, which first emerged with the writings of Wilhelm Schapp. It will turn out that these stories bring language closer to its authentic understanding – namely, as a pure multiplicity of contingent stories. To achieve this, we need to apply our narrative method.
Alija Nametak and Almin Kaplan are two writers of Bosnian-Herzegovinian literature. Their prose work is defined by two separate historical periods. Alija Nametak`s prose originated in the 1930s, ...retaining a realistic poetic framework of storytelling and thematically entering into historical strife, folklore, and social relations amalgamated into the patriarchal way of life of Bosniak rural communities in Herzegovina. On the other hand, Almin Kaplan creates in the cultural climate of the first decades of the 21st century, combining poetic and prose expression in his literary work. Kaplan's literary world built on post-war actuality realistically depicts Bosnian society and convincingly portrays a man sandwiched between the magma of dreams and harsh reality, at the crossroads of personal and collective values, in a time of economic transition, unemployment, broken ethical values, and new globalist movements, but still burdened by the war trauma of the 1990s. Although they are separated by almost the whole century, Alija Nametak and Almin Kaplan can be connected by certain similarities that will be the backbone of this research: woven into the Herzegovinian ambiance with all its geographical, historical, social, and cultural conditions, both draw their literary motifs from the socio-cultural landscape of Herzegovina, which is a stage for small human stories and universal truths. The research corpus of this paper will be based on the novel Meho (2019) and the collection of short stories Dubravske priče (2020) by Almin Kaplan and several short stories from the collection Trava zaboravka (1966/1998) by Alija Nametak.
Tekstovi s elementima mitskog jezika često su oni u kojima se nalaze simboličke vrijednosti te prenesena i prikrivena značenja svega što se naoko čini sasvim obično i svakodnevno. Motivima u ...umjetničkim i narodnim bajkama svojstvena je plošnost izričaja, no u njihovoj selektivnoj uporabi često se kriju vrijednosti i značenja koja se mogu protumačiti detaljnijim istraživanjem i razumijevanjem značenjskog konteksta stvaranja bajke. Ovaj rad polazi od ideje da se autorica Priča iz davnine u svojim bajkama služila motivskim i značenjskim spektrom koji se aplicira na floru u slavenskoj mitologiji. Korištenje pojedinih primjera flore nosi simboličke i značenjske funkcije koje se mogu detektirati proučavanjem korpusa mitskih motiva i elemenata koji su se baštinili u slavenskoj mitologiji i etnobotanici.
Texts with the elements of mythic language are often those in which symbolic values are found and the transcribed and hidden meanings in everything which seems quite commonly and daily. The motives in artistic and folk fairy tales are often attributed with means of one dimensionality, but in the selective use of these motifs there are hidden values and significance which can be interpreted through detailed research and understanding the meaning context of fairy tales. This paper is based on the idea that the author of the Story of Long Ago in her fairy tales used motifs and meanings spectrum which is applied to the flora of Slavic mythology. The use of specific specimens of flora carries symbolic and meaningful functions within which that can be detected by studying the corpus of mythical motifs and elements that were inherited in Slavic mythology and ethnobotanics.
Andrić’s Bosnia is the area that the author portraits in its variety of life and distinctive situations occurring in the private and public sphere: as the protagonists act people from different ...social classes, nationalities and denominations. Therefore, great narrative work of Ivo Andrić offers the possibility of classification and selection according to the different criteria. The paper shall analyze some of the thematic and stylistic aspects in The Friar’s Stories (ten Andrić’s short stories written in the period from 1923 to 1951 with the Bosnian friars acting as the main protagonists).
Pravopisno-gramatičko-leksička rješenja na početku 20. stoljeća u Hrvatskoj kodificirana su normativnim priručnicima koji slijede postavke hrvatskih vukovaca. U jezičnoj su se praksi međutim ...zadrža(va)la i poneka starija razlikovna jezična obilježja zagrebačke jezikoslovne škole u odnosu na jezik hrvatskih vukovaca. S toga se motrišta u ovom radu raščlanjuju Priče iz davnine kao onodobni dokument stanja u jeziku i pravopisu. Polazište nam je njihovo treće izdanje iz 1926., posljednje izdano za autoričina života, k tomu i autorizirano. Utvrđuju se jezično-pravopisne osobitosti toga izdanja s obzirom na dvije oprječne jezične koncepcije, usredotočujući se ponajprije na jezičnopolitički uvjetovane izmjene koje su načinjene u odnosu na prethodne rukopisne, strojopisne i dvije tiskane inačice (u kritičkom izdanju 2011. popisane su sve razlike među njima), ali osvrćući se i na ostala zamijećena obilježja. Raščlamba obuhvaća slovopisnu, pravopisnu, fonološku, morfo(no)lošku, sintaktičku i leksičku razinu.
Orthographic, grammatical and lexical norms at the beginning of the 20th century in Croatia were codified by normative works largely in line with the concepts of the Croatian Vukovians, grounding their linguistic views on the works of Vuk Stefanović Karadžić. The language practice, however, still retained certain older distinctive linguistic features typical of the Zagreb School of Philology. The paper analyses Croatian Tales of Long Ago from that perspective, as a document of the state of the language and orthography at the time. The starting point of the research is the third edition dated 1926, the last one published during the author's life, also authorised. Having in mind opposite language conceptions, certain linguistic peculiarities of this edition are pinpointed, focusing primarily on the changes caused by language policy and introduced in relation to the previous manuscripts, typed versions and two printed versions (the critical edition of 2011 lists all the differences between them), but also including other relevant features. Linguistic analysis includes orthographic, phonological, morpho(no)logical, syntactic and lexical levels.
Der Gebrauch der Rechtschreibung, Grammatik und Lexik ist in Kroatien zu Beginn des 20. Jahrhunderts durch normative Handbücher nach Vorgaben der kroatischen Vukovianer festgelegt. In der Sprachpraxis wurden allerdings auch einige ältere sprachliche Merkmale der Zagreber philologischen Schule beibehalten, die sich von denen der kroatischen Vukovianer unterscheiden. Von diesem Gesichtspunkt werden Priče iz davnine in dieser Arbeit als damaliges Dokument über die Lage der Sprache und Rechtschreibung analysiert. Den Ausgangspunkt stellt die dritte Ausgabe aus dem Jahr 1926 dar, die autorisierte und letzte Ausgabe zu Lebzeiten der Autorin. Diese Ausgabe wird auf Besonderheiten in Bezug auf Sprache und Rechtschreibung untersucht und zwar unter Berücksichtigung der zwei entgegengesetzten sprachlichen Konzeptionen und mit Fokus auf die sprachpolitisch bedingten Änderungen, die im Vergleich zu den vorhergehenden hand- und maschinengeschriebenen, sowie zwei gedruckten Versionen festgestellt werden können (in der kritischen Ausgabe aus dem Jahr 2011 wurden all diese Unterschiede aufgelistet). Es werden außerdem andere auffällige Merkmale festgehalten. Die Analyse bezieht sich auf die Ebene der Grafik, Rechtschreibung, Phonologie, Morpho(no)logie, Syntax und Lexik.
U članku se ukazuje na mogućnost da se pomoću filozofskog promišljanja odgojne uloge pričanja priča prepoznaju i analiziraju pitanja i problemi vezani uz razne oblike nepoštivanja, zloupotreba i ...kršenja ljudskih prava. Pričanje priča kao odgojna aktivnost može biti usmjereno dodatnom osvještavanju pojava koje ugrožavaju moral i vladavinu prava u društvu. Priče – koje mogu poslužiti kao jedan od važnih izvora za razumijevanje konteksta unutar kojega se odvijaju zamišljena ili stvarna životna suočavanja s problemima takve prirode – treba kritički i suosjećajno promišljati kako bi se aktivirala osobna i društvena odgovornost u vezi poštivanja ljudskih prava.
Autorice članka istražuju kako pomoću usmene tradicije nastaju tekstovi koji akumuliraju i emitiraju prevladavajuće u društvu ideje o majčinstvu. Analiza se temelji na osobnim pričama o vlastitim ...iskustvima trudnoće i porođaja oko 500 žena koje su intervjuirane metodom narativnog intervjua. Natalni narativ se promatra kao znak kulture iz perspektive semiotike. Utvrđeno je da su priče suvremenih ukrajinskih žena o iskustvu trudnoće građene na više stereotipnih motiva (motiv trudnoće kao kronotop Raja, karnevalski motivi) koji se temelje na usmenoj tradiciji pripovijedanja.
Kako bi pomogao sebi ili drugome i poboljšao kvalitetu života, čovjek se koristi raznim tehnikama i sredstvima. U ovom članku polazi se od pretpostavke da su priče i vizualne metafore ljekovita ...sredstva za dušu ukoliko su iskrene, poticajne, utješne, nadahnjujuće, te na taj način mogu pomoći čovjeku u prevladavanju raznih psihičkih i egzistencijalnih tegoba. Posebni se naglasak stavlja na ljekovitost filmskih priča i filmoterapiju koja se sve češće koristi kao pomoćna tehnika u raznim psihoterapijskim pravcima, a nastavak je prakse biblioterapije koja se koristi i unutar logoterapije. Ta grana psihoterapije, koju je utemeljio Viktor Frankl, pokušava dati odgovor na pitanje egzistencijalne praznine koja sve češće tišti suvremenog čovjeka, a koja nastaje zbog nemogućnosti otkrivanja smisla. U članku se pokušava odgovoriti na pitanje kako filmske priče, koje se i same često vrte oko egzistencijalnih pitanja smisla (tko sam, odakle dolazim i kamo idem), mogu biti ljekovite ljudima koji se bore s pitanjem osmišljavanja vlastitog života te problemima patnje, slobode i odgovornosti, te koje filmove preporučiti klijentima u logoterapijskoj praksi (ali i ostalim psihoterapijskim pravcima).
Man uses different techniques and tools in order to help himself or others and enhance the quality of life. This paper assumes that stories and visual metaphors are soul-healing if honest, encouraging, consoling and inspiring, thus aiding man in overcoming different psychological and existential problems. Special emphasis is placed on the healing powers of film stories and cinematherapy which is increasingly used as a supporting technique in various psychotherapies and is a successor of bibliotherapy which is still frequently used in logotherapy. That line of psychotherapy founded by Viktor Frankl attempts to provide an answer to the question of existential emptiness that ails the modern man more often and it occurs due to the impossibility of discovering meaning. This paper tries to answer the question how film stories, often evolving around existential matters (who am I, where do I come from and where am I going) can aid the persons struggling with making sense out of their own life and problems of suffering, freedom and responsibility as well as which films to suggest to clients in logotherapy practice (as well as other psychotherapies).
Glazba je umjetnost koja približava ljude jedne drugima te tako pomaže razvoju društva u cjelini. Glazba ima veliku ulogu u životu pojedinca, može probuditi radost, tugu, sugerirati tišinu, izazvati ...poštovanje, čuđenje ili želju za služenjem Bogu. Kroz glazbu se razvija i izražava vjera pojedinca na jedan specifičan način, s obzirom na to da su glazba i religija isprepletene. Religija izražava velik dio svojih osjećaja, poštovanja, pa čak i doktrine kroz glazbu, kao univerzalan jezik koji nadilazi nacionalne i rasne barijere, sviđa se mladima i starima, bogatima i siromašnima te ne ovisi o riječima da bi dotaknula ljudska srca. Glazba je ponekad utkana u biblijsku priču kako bi djeci bila stvarnija i bliža, a djeca u sebi nose prirodnu ljubav za lijepo u glazbi. Svaka biblijska priča može se obogatiti duhovnim pjesmama koje tako postaju sredstvo evangelizacije. Evanđeoska poruka kroz glazbu lakše pronalazi put do ljudskih srdaca, otvarajući tako prostor za djelovanje Duha Svetoga. Stoga je na satovima vjeronauka u učenicima potrebno poticati slušanje i pjevanje pjesama duhovnog sadržaja koje svoje uporište imaju u biblijskim tekstovima. Ovaj rad navodi primjere duhovnih pjesama koji se mogu implementirati u konkretne teme koje se obrađuju na satovima vjeronauka i tako ispričati učenicima biblijske priče kroz glazbu.
PDF
