U radu se istražuje i analizira recepcija francuskoga katoličkoga filozofa, pokretača personalističkoga pokreta Emmanuela Mouniera (1905. – 1950.) u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji od sredine ...šezdesetih godina do kraja 20. stoljeća. Prate se članci o Mounieru i njegovu personalističkom pokretu, njegovim djelima te o utjecaju nekih njegovih ideja. Personalizam Emmanuela Mouniera, pa i cjelokupni personalizam kao filozofski pravac od sredine šezdesetih godina uglavnom se sagledavao kao pokušaj sinteze marksizma i egzistencijalizma ili kao nekakva nadopuna marksizmu. U takvom pristupu isticali su se radovi Franje Zenka i Zagorke Pešić-Golubović. Time je personalizam, osobito Mounierov, doduše zadobio svojevrsni legitimitet i usputnu pozitivnu refleksiju u krugu tada dominantnoga, "službenoga" marksističkoga kruga, ali istovremeno postao ruban i upitan za kršćanske mislioce. Razvidno je da se Mounierov personalizam sagledavao izdvojeno od ostaloga personalističkoga "milieua" (Jacques Maritain, Nikolaj Berdjajev, Gabriel Marcel, Denis de Rougemont i drugi), koji se izrazito suprotstavljao i marksizmu i egzistencijalizmu. To je slučaj i u pitanju personalističkoga aktivizma, u okviru kojega se spominje isključivo lijevo orijentirana skupina oko Mouniera i časopisa "Esprit", dok se desno i nacionalne orijentirane grupe personalista prešućuju. Kod katoličkih mislioca, kao i onih iz emigracije, prema Mounieru je rezerviran stav i iz tih redova ne dolazi ni jedan cjelovitiji, čak ni publicistički članak o toj temi. Upitno shvaćanje personalizma, kao i slabije akceptiranje Mounierova djela, autori pripisuju i tomu da de facto do danas ne postoji prijevod ni jednoga Mounierova djela na hrvatski jezik.
U radu se obraðuje problem moguće recepcije rimskog prava u križarskim državama, konkretnije u Jeruzalemskom Kraljevstvu, u periodu od 1099. do 1291. S obzirom na to da je tema križarskih ratova ...relativno nepoznata u romanistici, o čemu svjedoči odsutnost radova romanističkih autora koji su obraðivali pitanja recepcije rimskog prava u srednjem vijeku, u uvodu su ukratko izloženi osnovni pojmovi vezani uz križarske ratove i osnivanje križarskih država. Nakon toga pristupljeno je raščlambi pravnog poretka Jeruzalemskog Kraljevstva. Analizirani su posebni pravni sustavi koji su se, u prvom redu, primjenjivali prema načelu personaliteta ureðujući odnose unutar, ali ponekad i izmeðu, pojedinih skupina stanovništva. Središnji dio rada čini analiza stanja u znanstvenoj literaturi glede moguće recepcije rimskog prava u okvirima pravnog sustava križarskih država, posebno u temeljnom izvoru prava za graðanstvo Jeruzalemskog Kraljevstva, Livre des Assises des Bourgeois. Zaključno se izlaže u kojem bi smjeru išla daljnja istraživanja teme.
Marulićeva Institucija imala je snažan odjek u Češkoj te tako postoje čak dva prijevoda toga djela na češki jezik. Uz dosad poznati tiskani češki prijevod Marulićeva traktata De institutione bene ...vivendi per exempla sanctorum, autora Šimona Lomnickoga iz Budče (Šimon Lomnický z Budče), pod naslovom Cesta do Nebe (1621.), u praškoj Sveučilišnoj knjižnici (sign. XVII. D. 14.) čuva se još jedan, rukopisni prijevod Institucije s naslovom Historiae aneb Kniha o ustanovení a řízení pobožného života. Za razliku od tiskanoga prijevoda, koji obuhvaća samo pet poglavlja toga Marulićeva djela, rukopisni je prijevod opširan i zapisan na 478 stranica neobjavljena rukopisa. Dodatna je razlika i u tome što je rukopisni prijevod dosta nepoznat i neistražen te o njemu ne postoje zapisi u bogatoj literaturi o Instituciji. U kataložnome opisu rukopisa za potrebe praške knjižnice, koji je 1906. sastavio Josef Truhlář, navodi se kako je riječ o prijevodu nepoznata autora i podrijetla. Prema podatcima navedenima na stranicama rukopisa prijevod je izrađivan u razdoblju od 1620. do 1622. godine, i to prema predlošku antverpenskoga latinskog izdanja iz 1593. godine te nekoga nenavedenog njemačkog prijevoda. Rukopisni prijevod nastao je u Starom Etinku (Altötting) u Bavarskoj. Razlika između tih dvaju prijevoda nije samo u njihovoj cijelosti nego i u porukama koje taj prijevod nosi. Šimon Lomnický iz Budče snažno je angažiran prevoditelj, koji svoj prijevod piše u jeku Tridesetogodišnjega rata i posvećuje ga jednomu od sudionika takozvane druge praške defenestracije Vilému Slavati, dok je anonimni rukopisni prevoditelj više usmjeren na općenite kršćanske i biblijske pouke te ne korespondinira s aktualnim društvenim zbivanjima.U radu ćemo ponuditi opis dosada nepoznatoga češkog rukopisnoga prijevoda, predstaviti njegov sadržaj te ga formalno usporediti s antverpenskim latinskim izdanjem Institucije, koje je 1593. tiskao Martinus Nutius. Nadalje ćemo usporediti i analizirati poruke koje prevoditelji tih dvaju prijevoda šalju svojim čitateljima. Nadamo se time pridonijeti istraživanju dosad nedovoljno zastupljene teme prijevoda Marulićevih djela na češki jezik.
In this article, we have presented the two 17th century Czech translations of the Marulić’s Institutiones. The first one is only a partial translation, made by the Czech well-known writer and poem Šimon Lomnický z Budče. His translation consists of only a few chapters from the 5th book and it was printed and published in 1621 under the title Cesta do nebe. His translation corresponds with the actual social and political events in the Czech Republic in those times, the Second Defenestration of Prague 1618, which led to the Thirty Years’ War and its first Battle of White Mountain 1620, in which Protestants and Catholics were confronted. Under these circumstances, Šimon Lomnický z Budče translates Marulić’s Institutiones and dedicates his translation to one of the people that were defenestrated, to Vilém Slavata, and picks the chapters from the Institutiones, which speak about martyrdom and patience. Šimon Lomnický z Budče is a highly engaged Catholic writer and he translates the Marulić’s Institutiones in order to give comfort and strength through the examples from the Institutiones to the Czech Catholics. The second translation called Historiae aneb Kniha o ustanovení a řízení pobožného života was made by an anonymous author at the same time as the first one from 1620 to 1622. It was not printed and published, but we suppose that the whole of Marulić’s work was translated. The saved manuscript lacks 48 pages from the original translation, which were probably lost during bookbinding. The only information about the translation were written on the 217th page of the manuscript in a special note, which reveals the time and the place of translation (Altötting in Germany) and the fact that the translation was made according to the Latin edition of Institutiones from Antwerpen made in 1593 and some unknown German translation. The translation was made probably as the sketch for the printed edition and it is interesting in the sense of the ongoing censure of the Marulić’s Institutiones. This translation consists of parts of the work which were censored in the German translation, and those parts were clearly marked by the translator. Although the translation was made at the same time as the first Czech partial translation, it does not correspond with the political events in the Czech Republic and in its foreword, only the general human and Christian messages were mentioned. Those two translations are not comparable but they testify the rich reception of Marulić’s works in the Czech Republic after the big censure of Marulić’s works in the 16th century.
Jazz-Rezeption Hunkemöller, Jürgen
MGG Online,
12/2021
Reference
I. Schwarz-amerikanische Musikidiome im Rezeptionsprozeß
1. Begriff und Merkmale
Jazz-Rezeption meint die im 19. Jh. beginnende und seither andauernde Auseinandersetzung mit einer Musik, die...
Polazeći tragom kritičkoga osvrta Slobodana Ž. Markovića o Truhelkinu romanu
Pipo i Pipa
(1923.), u ovome radu pozornost je usmjerena na nekoliko analitički izazovnih točaka navedenoga djela: k ...pitanju sentimentalnosti, dinamičnosti naracije, posredovanih ideja i životnih vrjednota (o ženskome identitetu i sudbini; o načelu dobrote, milosrđa i darivanja; o sanjarenju; o odnosu djetinjstva i starosti; o usamljenosti i samoći; o odnosu čovjeka i životinje; o književnosti), te semantici i simbolici odabranih segmenata. Iako je, posebice u usporedbi sa
Zlatnim dancima
(1918.),
Pipo i Pipa
kritički marginalizirana knjiga, u radu se nastoji interpretirati i aktualizirati kao intrigantna i za razumijevanje opusa Jagode Truhelke i za pronicanje u povijesne, poetičke, žanrovske, stilske i idejne smjerove hrvatske dječje književnosti.
The paper attempts to contribute to the contemporary readings of
Pipo i Pipa
Pipo and Pipa
(1923) by Jagoda Truhelka. After tracing one of the critical texts from the Serbian academic
context, attention is paid to several analytically and interpretatively challenging topics,
including: sentimentality, narrative dynamism, the system of ideas and values (on women’s
identity and destiny; on the principles of goodness, mercy and giving; on loneliness and
fantasy; on the relationship between childhood and being old; on the relationship between
people and animals; on literature), and on the semantics and symbolism of certain structural
aspects. Compared to
Zlatni danci
The Golden Days, however, this book by Truhelka
has been critically marginalised; it is intriguing both in efforts to understand other literary
works by Truhelka, and to understand the historical, poetic, genre-related, stylistic, and
conceptual trends in the development of Croatian literature for children.
Auf den Spuren der kritischen Rückschau von Slobodan Ž. Marković zu Truhelkas Roman
Pipo und Pipa
(1923) liegt der Fokus dieser Arbeit auf einigen Aspekten des Werks, die bei
der Analyse eine Herausforderung darstellen, wie etwa die Frage der Sentimentalität, die
Dynamik der Erzählung, das System vermittelter Ideen und Lebenswerte (über die Identität
und das Schicksal der Frau; über das Prinzip der Güte, Barmherzigkeit und des Gebens;
über die Träumerei; über das Verhältnis zwischen Kindheit und Alter; über Einsamkeit
und Alleinsein; über das Verhältnis zwischen Mensch und Tier; über Literatur), sowie
Semantik und Symbolik der ausgewählten Segmente. Obwohl
Pipo und Pipa
im Vergleich mit beispielsweise
Zlatni danci
Die goldenen Tage (1918) aus literaturkritischer Sicht
marginalisiert wurde, wird in dieser Arbeit versucht den Roman zu aktualisieren und zu
interpretieren als ein Werk, das sowohl für das Verständnis von Truhelkas Opus intrigiert,
als auch für Einsichten in die geschichtlichen, poetischen, stilistischen, ideellen und
gattungsbedingten Richtungen der kroatischen Kinder- und Jugendliteratur.
Algirdas Landsbergis (1924–2004) was one of the few critics whose erudition, creative intentions, comparative education, language proficiency and international competence and activities, provided ...opportunities to transcend the boundaries of the Lithuanian literature, avoiding the “provinciality” of literature. The article analyses the critique of Landsbergis literature and theatre-related to Polish culture. The chosen research of this part of the criticism texts is innovative because it has not been studied in more detail. The critic’s mission – to evaluate the Polish and Lithuanian literature in the context of Central-Eastern Europe – is highlighted in the criticism articles, reviews and annotations published in 1969–1998. The analysis of criticism texts allowed to highlight the dialogue between Lithuanian and Polish literature and cultures. In criticism relating to Polish culture, here viewed the latest works by Polish-speaking writers, mostly their translations, in order to evaluate the aesthetic value, structure, style of the work, to describe the writer’s growth, the place of his work in the context of peer-reviewed author’s creative works or in Polish literature (the basis of comparison is the Lithuanian literature or literature of other Middle East European countries). In this way, the critic performed an educational mission – introducing the addressee (a Lithuanian emigrant and Lithuanian behind the Iron Curtain) to the situation of the Middle East European region or the world culture, and literature; encouraged to resist the Soviet regime.
Ivan Zajc u češkim zemljama Freemanova, Michaela
Arti musices,
01/2017, Letnik:
1, Številka:
1
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
Na Ivana Zajca gledalo se u češkim zemljama dvojako: smatralo ga se slavenskim skladateljem pod utjecajem talijanske glazbe. Njegovim se djelima divilo i izvodila su se ne samo u velikim centrima ...(Prag, Privremeno kazalište i Brno) nego i u provincijskim gradovima (Plzeň, Olomouc), ali ih se i kritiziralo, ovisno o kulturnoj i političkoj situaciji određenoga trenutka. Postojala je razlika u izvedenim djelima i recepciji između razdoblja prije i poslije stvaranja Čehoslovačke Republike 1918. godine.
U ovom se radu osvrćemo na kritičku recepciju pjesništva Marije Čudine, koja se zbivala u drugoj polovici 20. i prvim godinama 21. stoljeća. Praćenje tekuće produkcije nastajanja tog pjesničkog ...projekta i formiranje njegove poetike rezultiralo je brojnim uvidima koji se ovdje usustavljuju kako bi se razlučila njihova interpretativna validnost. Uz kritički odnos i slijeđenje navedenih značajki postavljamo pitanja poetičko-stilskog opisa u trenutku kada je on zaokružen i upućujemo na interpretativne točke kojima bi se trebalo kretati sljedeće kritičko usustavljivanje. Rad je s kritičkim tekstovima pozitivističke provenijen¬cije pri čemu se izlučuju njegove temeljne značajke, određuje
njegov doseg i uspoređuje sa sličnim pojedinačnim ili sintetičkim prikazima Čudinina pjesništva kako bi se navedena validnost legitimirala.
Marija Čudina’s poetry represents one of famous, but not well known projects on the recent Croatian poetry scene. Her beginnings are related
to the poetic horizon of the literary journals Circles and Reason and the poetry by other authors reveals her growth in the manner of her self-consistency. The reason for her nonbelonging to the generation modes is partially related to her private life in Belgrade after she married Leonid Šejka and some antipoetic suggestions which she has presented in her book Wild soul (Čudina 1986). Her first book Imaginary girls (Čudina 1959) was well received by the critics, and some of them (such as Cvjetko Milanja) assume that this book is one of her most powerful books from the poetic point of view. Her poetry is described in
terms of existentialism, melancholy and Gnosticism. Some of her works are existentialist (explicated in the manner of Cioran, Beckett, Camus, as Milanja explained). Melancholy is the main characteristic of the already mentioned Wild soul (Sanjin Sorel has explained this in one of his papers). Some critics (e.g. Danilo Kiš) explain the world in her poetry by using Gnosticism. In this paper we deal with the critical reception of Marija Čudina’s poetry which was published during the second half of the 20th and the first years of the 21st century. Following of the current production of this poetic project and the formation of its poetics have resulted in many insights which are here systematized so that we can analyse their interpretative validity. With critical distance and focusing on these issues, we analyse her poetic and stylistic description at a moment when this project is rounded and we suggest interpretative directions in which the future critical systematizations should go. We take a positivist approach to these critical texts and detect their basic values, evaluate their range and compare them with other individual or synthetic texts on Čudina’s poetry
in order to legitimise their validity.
U ovome radu donosi se pregled srednjoškolske recepcije književnoga djela Antuna Branka Šimića u dvadesetogodišnjem razdoblju: od jeseni 1975. do ljeta 1995. Istraživanje je bilo usmjereno ponajprije ...na udžbenike (čitanke) te dokumentaciju hrvatskih gimnazija i ostalih srednjih škola, ali i na anketiranje nekadašnjih profesorica i profesora hrvatskoga jezika i književnosti te srednjoškolki i srednjoškolaca.
Djelo Ž. Mardešića do sada je izdašno istraživano pod vidom njegova doprinosa društvenim, povijesnim i fenomenološkim znanostima o religiji. Pritom je njegova osobna teološka sinteza kršćanstva koja ...je više ili manje izričito utkana u njegove društveno-religijske analize i promišljanja ostala u velikoj mjeri po strani. Čak se među tumačima njegove misli može naići na izričitu nesklonost traganju za njegovim teološkim profilom. Mi međutim držimo da Mardešić ima jednu prepoznatljivu teološku viziju stvarnosti koja prati i prožima njegove socioreligijske i religiološke analize. To je dohvatljivo između ostalog i u njegovim teološkim vrednovanjima fenomena religijskog, svjetonazorskog i političkog pluralizma. Stoga se u ovom članku nastoji uočiti i ukratko predočiti neke od nosivih kategorija Mardešićeve teološke sinteze koju on primjenjuje kod vrednovanja fenomena religijskog i političkog pluralizma suvremenih društava. U uvodnom dijelu se načelno govori o mjestu i ulozi teološkog promišljanja religijskog pluralizma kao i o načinu prisutnosti Mardešićeve teološke sinteze unutar njegove religiologije. U prvom poglavlju skiciraju se temeljne odlike moderniteta i postmoderniteta kako ih vidi ovaj autor, a koje promiču pluralizaciju dosadašnjih pretežito kršćanskih društava. Ukazuje se potom na neke od neprimjerenih reakcija kršćana katolika na rastuću pluralizaciju društva. Uočavanju najvažnijih elemenata Mardešićeve teološke sinteze i njihova primjena na teološko vrednovanje pluralizma posvećen je središnji dio članka. U zaključnom dijelu se na temelju iznesenog i protumačenog ukazuje na utemeljenost naslovne teze o postojanju Mardešićeve teološke sinteze koja je iznjedrila elemente njegove teologije pluralizma. Sve to govori u prilog Mardešićevoj interdisciplinarnoj metodologiji kao i njegovu nezanemarivu doprinosu recepciji saborskih gledanja na rastuću svjetonazorsku pluralnost društva.
PDF
