Tema je ovoga članka proučiti i predstaviti postojeće trgovačke veze između stvarnih trgovaca hrvatskoga i slovensko-štajerskoga prostora. Autor se kao polazišnom točkom poslužio arhivskom građom ...gradova današnje slovenske Štajerske. Pritom je najprije trebalo definirati pojam Slovenske Štajerske te ga geografski, politički i demografski odrediti. Pokazalo se da postoje velike razlike između Podravlja i Posavlja. Općenito možemo ustanoviti da je Posavlje bilo usmjereno na trgovinu između Zagreba i Italije, dok je Podravlje bilo više usmjereno na trgovinu između Mađarske i Italije. U oba je slučaja konačni cilj trgovaca bila Italija kao glavni uvoznik robe s istoka. Mnogo je teži zadatak bio ući u trag stvarnim pojedincima koji su se bavili trgovinom. Arhivska nam građa, naime, ne govori gotovo ništa o trgovcima koji su u Štajersku dolazili s istoka.
Iznenađuje nas činjenica da pregled arhiva kneževskoga grada Maribora, kao i salzburškoga grada Ptuja te Celja kao središta nastajućega teritorija celjskih grofova/kneževa, čiji glavni strateški element predstavljaju upravo mađarski/hrvatski posjedi, službe odnosno titule, ukazuje na gotovo identičnu odsutnost konkretnih veza s hrvatskim trgovcima. Građa nam pruža nekolicinu manjih iznimaka. Poznat nam je samo dubrovački trgovac Mihael Allegreti, koji je 1441. godine bio u Mariboru na poslovnome putovanju, a uz njega možemo, uz veliku dozu opreza i skepse, spomenuti trgovca s hrvatskoga prostora Nikolaja iz Ugarske, koji se 1341. godine na hodočašću i poslovnome putu nalazi u pratnji mariborskoga trgovca po imenu Cirol. To su jedina svjedočanstva o postojećim pojedincima. Oba ptujska statuta omogućuju nam rekonstrukciju još jedne vrste rijetkih trgovačkih veza između Ptuja i hrvatskih trgovaca koji su u Ptuju prodavali ribu. Riječ je o praksi koja se na kontinuitetu održavala dvjesto godina. Nažalost, ne postoji dokument koji bi te hrvatske trgovce, za koje pretpostavljamo da su bili iz Varaždina i/ili njegove okolice, detaljnije predstavio, na primjer poimence, pripadajućom količinom i vrstom prodane ribe, njihovim utrškom i tako dalje.
Općenito možemo ustanoviti da su monopol nad trgovinom s istokom najprije imale takozvane njemačke, a zatim talijanske trgovačke obitelji. Zbog iznimno visoke zarade o kojoj svjedoči građa iz Nürnberga, gdje su se zatekli trgovci koji su koncem 15. stoljeća odbjegli iz Ptuja i tamo odmah stupili u najviši krug gradskih patricija, takvo je ustrajanje u monopolu nad trgovinom potpuno razumljivo. Razlog za takvu odsutnost hrvatskih trgovaca u velikoj su mjeri nedvojbeno nedovoljno sačuvani izvori. Ipak, uvjereni smo da u ovome slučaju takav nedostatak izvora odražava pravo stanje jer u oštroj konkurenciji velikih trgovačkih obitelji njemačkoga i talijanskoga prostora i uz, očito, ne tako zanemariv broj domaćih “supertrgovaca,ˮ barem u Ptuju, nije bilo mnogo prostora za djelovanje drugih trgovačkih obitelji ili pojedinaca. Nema nikakve dvojbe da je tjedna prisutnost malih trgovaca – kramara – s hrvatskoga prostora bila mnogo veća, ali riječ je o pretežito te više ili manje isključivo malenim, relativno nevažnim, trgovcima u kontekstu trgovine na veliko koja je cvjetala.
PDF