Questo contributo esplora l’emergere di itinerari, luoghi e servizi basati sull’opportunità di far incontrare residenti e turisti, consentendone una possibile ibridazione. Questo incontro è ...analizzato in relazione all’ambito delimitato dalla relazione tra città, cultura e turismo, oggi in corso di trasformazione. In particolare saranno prese in considerazione, e comparate, due iniziative di recente sperimentazione nella città di Milano. Piacere, Milano è stata lanciata nel 2015, mentre la città ospitava l’Esposizione Universale, e consiste nel coordinare gli abitanti della città che sono disponibili ad invitare a cena o a offrire gratuitamente una visita guidata della città a un turista. MygranTour è parte di una rete europea che supporta il dialogo interculturale attraverso il coinvolgimento degli abitanti di origine migrante nello sviluppo di itinerari turistici urbani. Il progetto è attivo a Milano dal 2011. Entrambe queste iniziative contribuiscono a produrre nuove immagini turistiche della città e a legittimare nuove geografie urbane che emergono dal basso. Le due iniziative contribuiscono anche a stimolare un capovolgimento della tradizionale relazione gerarchica tra turisti e residenti. Gli aspetti critici emergenti sono discussi nell’articolo a partire da diversi livelli di analisi quali lo sviluppo delle capacità di intervento di queste iniziative e la possibile riproduzione di stereotipi culturali tanto nelle pratiche quanto nelle immagini ad esse associate. Nelle conclusioni si richiama l’attenzione sul bisogno di integrare il turismo nelle politiche urbane non solo nei suoi aspetti economici, ma anche in quelli sociali e culturali.
U ovom radu istražujem poteškoće do kojih dolazi u pokušajima komunikacije preko kulturnih granica. Oslanjam se na svoj terenski rad u različitim sredinama u Istočnoj i Srednjoj Europi – u ...izbjegličkim kampovima, sudnicama, školama i poduzećima – u kojem sam zaključila da komunikacija najbolje funkcionira kada se uspostavi povjerenje, a korak koji je potreban da bi do toga došlo je na obje strane naučiti kako odučiti duboko ukorijenjene pretpostavke. Rad započinje raspravom o rasnim i etničkim stereotipima, u kojoj se oslanjam na niz uvida iz evolucijske psihologije i kognitivne znanosti. Zatim se okrećem mitovima o pamćenju te predlažem kako primijeniti najnovija otkrića specijaliziranih istraživanja pamćenja. U drugom dijelu rada problematiziram koncept "interkulturnosti", koji često legitimizira ideologiju "sukoba civilizacija". Predlažem da za uspostavu stvarne interkulturne komunikacije moramo napustiti modele doslovnog prevođenja i umjesto toga iskoristiti recentne antropološke uvide u načine funkcioniranja jezika, društvene konstrukcije značenja i postizanja zajedničkog razumijevanja. Pritom se nastavljam na radove lingvističkih i pravnih antropologa u ovom području te članak zaključujem razmišljanjima o povezanim temama kontradominantnosti i smijeha.
Osnovni problem ovog istraživanja svodi se na ispitivanje izraženosti etničkih predrasuda i socijalnih distanci studenata Filozofskog fakulteta u Banjaluci prema određenim etničkim grupama, kao i ...povezanosti istih sa pojedinim socio-demografskim karakteristikama ispitanika. Uzorak su činili 150 studenata Filozofskog fakulteta u Banjaluci, srpske nacionalnosti, starosti između 18 i 29 godina, sa prosjekom godina od 21.25. U istraživanju su primjenjeni sljedeći mjerni instrumenti: Upitnik sociodemografskih karakteristika (upitnik sadrži deset pitanja), Skala etničke distance (prilagođena Bogardusova skala socijalne distance) i Skala etničkih stereotipa (stereotipi su mjereni preko 14 bipolarnih atributa). Mete stereotipa su bile etničke grupe: Bošnjaci, Hrvati, Slovenci, Romi, Kinezi, Jevreji, Rusi. Dobijeni rezultati pokazuju da su prema Romima uočeni najnegativniji stereotipi (nekulturni, primitivni, nepošteni, drski, lijeni itd). Najizraženija distaca je prema Romima i to za odnos Da budemo u braku (M = 0.08) i Da budem u vezi sa njom/njim (M = 0.18). Rusi su okarakterisani najpozitivnijim osobinama. Žene generalno pokazuju pozitivnije stavove prema drugim nacijama u odnosu na muškarce gdje ispitanice pozitivnije opisuju Hrvate u odnosu na muške ispitanike, a postoji statistička značajnost i za etničke grupe Bošnjaci, Romi, Slovenci i Jevreji (p < .05). Uočava se da žene više prihvataju odnose sa Hrvatima i Bošnjacima od muškaraca. Ispitanici što su stariji više prihvataju odnose sa Kinezima, Slovencima i Jevrejima (p < .01). Ispitanici koji imaju rodbinu i prijatelje druge nacionalnosti pokazuju pozitivnije stavove i veće prihvatanje prema drugim etničkim grupama. Rodbinski i prijateljski krug se javlja kao najznačajniji faktor ublažavanja predrasuda. Iz rezultata je uočljivo da ispitanici čiji su roditelji boljeg materijalnog statusa pokazuju veće prihvatanje sa Bošnjacima, Romima, Kinezima i Slovencima, a najznačajnije su razlike u prihvatanju Roma i Kineza. Od praktičnih prijedloga smanjenja etničkih predrasuda moguće rješenje je u edukaciji mladih i veća međusobna povezanost mladih u BIH a i sa svijetom uopšte.
Reklame i rodni stereotipi Sever Globan, Irena; Plenković, Mateja; Varga, Vanesa
Media, culture and public relations (Online),
12/2018, Letnik:
9, Številka:
1-2
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
Reklame su jedan od najraširenijih oblika medijskih i kulturnih proizvoda, kojima smo svjesno ili nesvjesno izloženi svakodnevno. Moderna oglašivačka industrija postala je središnja institucija ...tržišno-industrijske ekonomije na koju se godišnje potroši više stotina milijardi dolara. Stručnjaci za medije slažu se da je učinak oglašavanja
na stavove, ponašanje i emocije vrlo snažan, osobito kada se radi o djeci i mladima. Trend je da reklame rijetko prikazuju prednosti proizvoda čiju prodaju pokušavaju potaknuti, a sve više nameću određene životne stilove koje mladi usvajaju kao dio njihovih identiteta i obrazaca ponašanja. To se prvenstveno odnosi na rodne stereotipe i nerealne prikaze ženskih i muških tijela kao glavnih komponenti oglašavanja. Posebno je važno pitanje posljedica česte izloženosti rodnim stereotipima u oglašavanju na psihosocijalnoj i socijalnoj razini. Kako bi se smanjili negativni učinci reklama, potrebno je djelovati na više razina. Društvena razina uključuje provođenje odgovorne medijske politike i definiranje etičkih standarda u oglašavanju. Na individualnoj razini, roditelji i nastavnici trebaju preuzeti odgovornost za razvijanje medijske pismenosti djece i mladih.
Osobno ime Stjepan rasprostranjeno je u cijelome kršćanskom svijetu, a tako i cjelokupnome slavenskom prostoru. U ovome se radu pokušava dati pregled mnogobrojnih i raznolikih odraza toga svetačkog ...imena u hrvatskome antroponimijskom sustavu. Prate se njegove potvrde od najranijih vremena, analiziraju jezične značajke tih potvrda, daje se pregled rasprostranjenosti pojedinih odraza u prošlosti i danas na hrvatskome prostoru te se donose usporedbe s drugim južnoslavenskim prostorima. Uz ostalo propitkuje se je li znanstveno utemeljeno u narodu uvriježeno mišljenje o pripadnosti nekih oblika hrvatskomu (npr. Stjepan), a drugih srpskomu (npr. Stevo, Stevan) antroponimikonu.
The paper analyses the correspondence between Josip Juraj Strossmayer and Lujo Vojnović (1885-1892). Five letters from this period have been included as an Appendix, with a critical apparatus. The ...remainder of the correspondence, covering the years 1893-1901, with a total of nine letters, will be analysed in Part II, likewise with full transcription. Special attention has been paid to those letters that refer to some crucial international aspects of Croatian politics. Strictly speaking, when it comes to the correspondence from 1885 to 1892, in addition to Vojnović’s letter to Strossmayer of June 5, 1885, which has already been a subject of scholarly analysis, this includes only two other letters: Vojnović’s from July 23, 1892, in which he asked Bishop Strossmayer to support his memorandum in French to the famous British statesman William Ewart Gladstone, in which Vojnović recommended him the Croatian-Hungarian Settlement (1868) as a template for the Home Rule Bill, which Gladstone proposed to the British Parliament in 1886 and 1893; and Strossmayer’s reply to that letter of July 25, 1892, in which, instead of supporting Vojnović’s initiative, he presented a series of critical objections about the Hungarians and their hegemonic policy towards the Croats in the Hungarian-Croatian Kingdom and generally towards non-Hungarian peoples in Transleithania, the Hungarian half of the Austro-Hungarian Monarchy (1867). In his reply to Vojnović, Strossmayer also presented some racist and pseudo-anthropological objections about the Hungarians, whom he considered unable to overcome feudal social organization and establish modern civil institutions. He attached another letter with the same date to this reply, asking Vojnović to seal it and send it to Gladstone together with his own letter. This second letter likewise contains a number of critical objections about the Hungarians and their hegemonic politics. Regarding the scope of Strossmayer’s influence in shaping Gladstone’s critical views on the Hungarians and their policy towards the non-ruling peoples of Transleithania, especially towards the Croats in the Hungarian-Croatian Kingdom, it should be pointed out that Gladstone, who won his fourth and last electoral mandate in 1892, not only refused to support Strossmayer in his criticism of the Hungarians, but did not even reply to his letter of July 25, 1892. The author of this paper argues that Gladstone did so mainly for pragmatic political reasons, considering that he was otherwise in very cordial and friendly relations with Strossmayer: Great Britain was at that time providing strong support to the Austro-Hungarian Monarchy as an important balancing factor in European politics, an obstacle to both Russian expansionism towards the West and German progress in the East. Therefore, if it all came down to Gladstone alone, the results of Strossmayer’s efforts to expose Hungary’s repressive policies against the non-Hungarian peoples of Transleithania in Great Britain would have been insignificant. However, they found an extremely strong resonance with another Briton, likewise very influential: it was Robert William Seton-Watson, who published a fragment of Strossmayer’s sealed letter to Gladstone as an appendix to his book The Southern Slav Question and the Habsburg Monarchy (1911), while in another book, Racial Problems in Hungary (1908), starting not only from Strossmayer’s ideas in this regard, but also from the results of his own research and insights, he informed the European public about the hegemonic policy of the Hungarian political elites towards the non-Hungarian peoples in the Kingdom of Hungary, especially the discriminatory towards the Slovaks, based on strong cultural prejudices. Taking into account that this problem of the Hungarian attitude towards the non-Hungarian peoples of Transleithania aroused great interest among British historians and journalists, the correspondence between J. J. Strossmayer and L. Vojnović from July 1892 has also been considered in the wider context of Croatian-British and Hungarian-British discussions and confrontations in this regard. As Strossmayer’s racist objections against the Hungarians played an important role therein, this paper focuses particularly on the national stereotypes and racist narratives in the political and scholarly discourse of the time. By analysing several scholarly and journalist publications from the mid-19th century until the end of the first decade of the 20th, the author argues that national stereotypes, including the racist narrative, articulated to support one’s critical hypotheses about other nations, were almost equally present in Croatian and Hungarian, as well as in British authors who dealt with this issue at the time, although, of course, in different proportions. Thus, traces of such discourse can be found even in Seton-Watson, who tried to avoid it in every way and condemned it on principle. This, again, means that Strossmayer’s racist and xenophobic formulations about the Hungarians were in no way an exception, but rather a segment of the racist narrative that was prevalent at the time, spilling over from the public and political into the scholarly domain. In this sense, this paper can be understood as a critical analysis of a communication discourse present in the 19th and early 20th centuries that was inappropriate from an ethical and scholarly points of view, based as it was on quasi-historiographical, pseudo-anthropological, and racist stereotypes, which today would be completely inacceptable, especially in view of the obligation to respect the prescribed ethical norms in scholarly work and public activity.
U radu se analiziraju rezultati istraživanja iskazanih stavova Slovenaca o susjednim Hrvatima kroz deset perceptivnih kategorija. Rezultati se uspoređuju, u komparabilnim relacijama, s rezultatima ...istraživanja iz 1995. godine provedenog u sklopu međunarodnog znanstvenog projekta „Stavovi i mišljenja srednjoeuropskih naroda o svojim susjedima: Prilog razvoju interkulturalne komunikacije“ voditelja prof. dr. sc. Marija Plenkovića, u dijelu u kojem se odnose na stavove i mišljenja Slovenaca o Hrvatima. Komparativna analiza dobivenih rezultata iz 2015. godine pokazala je kako Slovenci susjedne Hrvate ocjenjuju pretežito pozitivno u gotovo svim ponuđenim relacijama, a najniže ocjene dane su u kategorijama radinosti i discipliniranosti i s ovim relacijama povezanom relativno visokom koruptivnošću.
Utvrđeno je kako sadržaji kod kojih je došlo do najvećih promjena u proteklih 20 godina u mišljenjima Slovenaca ukazuju na diskretan trend u promjeni percepcije: Slovenci doživljavaju Hrvate nešto političnijima, kulturnijima, poslovnijima, discipliniranijim, ali manje komunikativnima, marljivijima te i dalje sklonim koruptivnosti.
Etiketiranje učenika sa izraženom akademskom orijentacijom kao štrebera veoma je uobičajeno u obrazovnom kontekstu i može imati brojne negativne posledice, od opadanja akademskih aspiracija do ...porasta anksioznosti i usamljenosti. Ovo istraživanje je sprovedeno sa ciljem da se ispita sadržaj i latentna struktura stereotipa o učenicima tako etiketiranim u našoj sredini, kao i da se utvrdi da li je ovaj stereotip povezan sa socijalnom distancom prema njima i sa identifikacijom sa ovom socijalnom kategorijom. Uzorak je obuhvatio 659 studenata sa Univerziteta u Beogradu i Novom Sadu. Na osnovu kvalitativne analizeopisikarakterističnih osobina i ponašanja štrebera, dobijenih u prilot studiji, konstruisana je skala semantičkog diferencijala za merenje stereotipa o štreberima. Rezultati sugerišu da se stereotipni opisi štrebera mogu grupisati u četiri dimenzije: Savesnost i akademsko postignuće, Socijalni status i popularnost, Kompetitivnost i nesaradljivost i Otvorenost. Ključna odlika štrebera su savesnost i orijentacija na akademsko postignuće i, donekle, kompetitivnost i nesaradljivost. Nepopularnost i otvorenost ne predstavljaju suštinsku odliku štrebera. Ipak, osobe koje sebe ne smatraju štrebrima u većoj meri štrebere opažaju kao nepopularne, kompetitivne i zatvorene, a ovakva percepcija štrebera je povezana i sa izraženijom socijalnom distancom. Rezultati su razmatrani u skladu sa preporukama za unapređenje socioemocionalnog statusa učenika sa izraženom akademskom orijentacijom,etiketiranih kao štrebera.
PDF
