Protestantski teolog, filolog, filozof i povjesničar Matija Vlačić Ilirik (1520–1575) većinu je života proveo mijenjajući mjesta boravka izvan rodnog Labina. Zarana prihvativši protestantski nauk, ...odlazi u zemlje njemačkoga govornog područja, gdje se školuje i poučava na protestantskim sveučilištima. Za boravka u Magdeburgu (1549–1556) i Regensburgu (1562–1566) Vlačić je napisao i dovršio svoja najznačajnija djela. Ne postoji cjelovita bibliografija njegovih djela, no smatra se da je napisao više od 200 naslova koji su tiskani na latinskom i njemačkom u europskim tiskarskim središtima (Basel, Magdeburg, Frankfurt, Leipzig). Prvo Vlačićevo tiskano djelo bila je filološka rasprava koja je pod naslovom De vocabulo fidei objavljena 1555. Iste godine na hrvatskom je tiskana rasprava Rasgovarange megiu papistu, i gednim luteran, koju je Vlačić objavio pod pseudonimom Anton Segnianin. Četiri kapitalna djela Matije Vlačića Ilirika tiskana su u folio formatu. Godine 1556. tiskano je prvo izdanje povijesnog djela Catalogus testium veritatis. Prvo izdanje Vlačićeva egzegetskog djela objavljeno je 1567. pod naslovom Clavis Scripturae Sacrae seu De sermone Sacrarum literarum. Vlačićevo djelo o tumačenju Novog zavjeta objavljeno je 1570. pod dvojezičnim naslovom Tῆς τοῦ υἱοῦ θεοῦ καινῆς διαθήκης ἅπαντα = Novum Testamentum Iesu Christi filii, ex versione Erasmi, innumeris in locis ad Graecam veritatem, genuinumque sensum emendata. Glossa compendiaria M. Matthiae Flacii Illyrici Albonensis in Novum Testamentum. Od 1559. do 1574. tiskar Johann Oporin u Baselu je objavio opsežno Vlačićevo djelo u osam svezaka kojemu je naslov Historia ecclesiastica ili Centuriae Magdeburgenses.
U članku se analizira mjesto i uloga Svetoga pisma u životu Pravoslavne Crkve, ali se i ispituje praksa molitvenoga (duhovnoga) čitanja Svetoga pisma, tradicionalno nazvanoga Lectio divina u zapadnoj ...Crkvi. Autor ponajprije nudi osnovne elemente teološkoga pristupa pitanju Svetoga pisma, Biblije, Riječi Božje, tako da prvi dio rada ima jaču ekleziološku notu. U drugom analitičkom poglavlju, temeljenom na teološkim hipotezama, autor pokazuje praksu individualnoga čitanja Biblije nekada i sada u Pravoslavnoj Crkvi. Zbog toga su zastupljeni osnovni elementi asketske teologije i pravoslavne antropologije. U zaključnom dijelu pak možemo pronaći autorske vizije o izazovima Biblije pred suvremenim kršćanima.
L'articolo
è un'analisi del posto e del ruolo delle Sacre Scritture nella vita della
Chiesa ortodossa, nonché l'esame della pratica della lettura orante
(spirituale) delle Scritture, tradizionalmente chiamata la
Lectio divina
nella Chiesa occidentale. L'autore offre innanzitutto
gli elementi di base dell'approccio teologico alla questione delle Scritture,
della Bibbia, della Parola di Dio, in modo che la prima parte dell'opera abbia
una nota ecclesiologica più forte. Nel secondo capitolo analitico, basato su
ipotesi teologiche, l’autore mostra la pratica della lettura individuale della
Bibbia una volta e ora nell'Ortodossia. Per questo ragione, si rappresentano
gli elementi di base della teologia ascetica e dell'antropologia ortodossa. In
conclusione, tuttavia, possiamo trovare le visioni dell’autore riguardanti le
sfide della Bibbia davanti ai cristiani contemporanei.
Članak tematizira teološka promišljanja Josepha Ratzingera o glazbi u kontekstu liturgije Katoličke Crkve. Uvodno se kratko opisuju krize i izazovi te novija teološka učenja koja crkvenu glazbu u ...postkoncilsko doba dovode do stanja kulturološke shizofrenije i teoloških lutanja. Središnji dio članka posvećen je Ratzingerovoj teološkoj interpretaciji crkvene glazbe čija je posebnost otkrivanje i promišljanje biblijskih uporišta o glazbi u liturgiji. U tom se kontekstu nalaze i odgovori na izazove i krize koje su snašle crkvenu glazbu, ali se i jasno otkrivaju temeljna biblijsko-teološka načela koja određuju istinsku narav i ulogu glazbe u kršćanskom kultu. Zaključno se donose neka načela i putokazi za
crkvenu glazbu danas.
The article discusses Joseph Ratzinger’s theological reflections on music in the context of the Catholic Church liturgy. In the introduction, crises and challenges are briefly described, as well as the recent theological teachings that lead the church music in the post-Council period to a state of cultural schizophrenia and theological wandering. The central part of the article is about Ratzinger's theological interpretation of church music, the specifics of which is the detection and analysis of biblical foundations for music in liturgy. In this context, there are also answers to the challenges and crises that befell church music; moreover, the basic biblical-theological principles that determine the true nature and role of music in the Christian cult are clearly revealed. In conclusion, some principles and guideposts for church music today are presented.
Poglavitni tekstni proces, ki je botroval nastanku opusa Primoža Trubarja, in tako slovenske književnosti, je bilo prevajanje. Razprava prinaša analizo treh prevajalskih paradigem, ki so evropsko ...učeno kulturo zaznamovale pred nastopom reformacije, ter kulturnozgodovinsko interpretacijo političnega, verskega in kulturnega koncepta translatio. Za Primoža Trubarja je bilo značilno, da je nemški in/ali latinski izvirnik v slovenskem jeziku (po)ustvaril še enkrat, da je izdelal tekst, za katerega je menil, da avtentično reprezentira pomen izvirnika, toda zavoljo besedilne jasnosti/razumljivosti za predpostavljanega bralca, nevajenega nemškega teološkega sloga, z drugačnimi in številnejšimi izrazili, kot jih mogel Trubar razvideti v izvirniku. Pri prevajanju se je zato posluževal besedilnih transformacij izvirnika – opisovanja, preubesedovanja, parafraze in razlage s parabolo –, v zvezi z besedjem pa se je zelo natančno zavedal dvojnic germanizem – slovenska beseda, vendar se germanizmom namenoma ni želel odpovedati zaradi splošne jezikovne rabe, tozadevne pragmatične funkcije njegovih prevodnih besedil in dobrega razumevanja. Trubar je uporabljal kombinacijo intra- in interjezikovnega prevajanja, in to celo pri prevajanju Svetega pisma ter simboličnih knjig, kar je s stališča teološke prakse Trubarjevega časa neobičajno. Svoje prevajalske pristope je pojasnjeval v predgovorih k posameznim izdajam, najizrazitejši topogledni primer pa je prevajanje Confessio augustana ter drugih tekstnih virov, ki so podlaga za slovensko knjigo Articuli (1562). V njej je tako v poglavju, ki je izvirno naslovljeno z De votis monachorum (slovensko: Od clošterskih zalub in oblub), najti obsežnejšo intra- in interjezikovno prevodno transformacijo izvirnega besedilja, in sicer tekstno strukturo, ki je razvita do stilizirane pripovedi o Antonu Puščavniku in čevljarju. Ta pripoved ima naslednje značilnosti: 1) konciznost pripovedovanja, 2) skop dogajalni prostor brez scenskih ali ikoničnih popisov (o mestu puščavnikovega prebivanja in o Aleksandriji bralec ne izve nič, takisto ne o čevljarjevem domu, kjer dialog poteka), 3) dogajanje, skrčeno pravzaprav na le en sam pripovedni prizor, 4) le dve literarni osebi, 5) strukturo, v kateri si glede na intenzivnost začetne pripovedne teme stopnjevito sledijo ekspozicija (zasnova), prva gradacija (zaplet), vrh, razplet in razsnova, 6) dialog med literarnima osebama. Misliti je, da se opisana pripovedna struktura skorajda »kataloško« prekriva s temeljnimi naratološkimi razsežnostmi renesančne novele. In torej pomeni, da Trubar uporablja preverjeno retorično sredstvo logosa, speto z induktivnim sklepanjem – literarno sfabulirani primer, pripovedno razvit do stopnje (stilizirane) novele. O navedeni pasaži Articulov je glede na sedanjo polno dostopnost vseh slovenskih besedil Primoža Trubarja mogoče zatrditi, da gre za prvi tovrstni literarni zapis v slovenski književnosti, za prvo slovensko novelo, ki pa ni imela primarne estetske, temveč retorično argumentativno, tj. informativno funkcijo.
Pjesništvo Paule pl. Preradović bavi se uglavnom sjećanjima iz djetinjstva i mladosti u istarskim krajolicima na Jadranu. Osim izraza mladenačkog otpora prema modernom velegradu u duhu antimodernizma ...tu su i vjerski hvalospjevi ili himne o domovini, ljubavi i braku, prijateljstvu i ljudskosti, životu i smrti. Himne Paule pl. Preradović stoga ispunjavaju vjersku svrhu, ako religiju u etimološkom smislu (religio) shvaćamo kao stvaranje odnosa između Boga, svijeta i čovjeka kroz pomno čitanje uvijek iznova. Uz pomoć suvremene fenomenologije religije ovaj rad postavlja glavnu hipotezu da himne Paule pl. Preradović stoje u obzorju svetog.
The poetry of Paula von Preradović primarily deals with memories from her childhood and youth spent in Istria on the Adriatic Sea. Besides the youthful resistance to the modern metropo-lis in the spirit of anti-modernism, there are also religious canticles or hymns about Christian faith, love and matrimony, friendship and humaneness, life and death. The hymns of Paula von Preradović thus fulfill a religious purpose, if religion in the etymological sense (religio) means entering into a relationship with God, the world, and man through a close reading over and over again. Based on the contemporary phenomenology of religion this article hypothesizes that the hymns of Paula von Preradović stand in the horizon of the holy.
U radu se tematiziraju hrvatska hodočašća pomorskim putem, tražeći im izvore u prapovijesnom mediteranskom kontekstu. Od prvih potraga za svetim, drukčijim i drugim, od prapovijesnih hijerofanija i ...čovjekova pokušaja objašnjenja tajni kozmosa do nastojanja davanja odgovora nepoznatom te reda kaosu – nailazimo na čovjeka koji putuje i traži odgovore. Čovjek, kao dio zajednice, putem kozmogonija i potom teofanija objašnjava stvaranje svijeta i pokušava dati smisao stvarnosti koja ga okružuje. Taj modus putovanja i hodočašćenja k svetom i božanskom nastavlja se i u povijesnom periodu u trima velikim monoteističkim vjerama koje se rađaju i šire na Mediteranu: židovstvu, kršćanstvu i islamu. Mediteran je prostor putovanja i putnika, križanja misli, filozofija i vjera. Od kasne antike, preko srednjega vijeka, do modernog doba, Sredozemlje je sjecište hodočasnika sa svih smjerova Mediterana. Ovaj rad prikazuje hodočašća i hodočasnike koji su s hrvatske obale putovali u Loreto i Asiz u 18. stoljeću. Na temelju 16 000 dokumenata Hrvatskih pomorskih regesta 18. stoljeća (I. – III. sv.), pronađena su 303 hodočašća prema Loretu i Asizu koja svjedoče o 2513 hodočasnika koji su, ponajviše u velikim i organiziranim grupama do čak 80 ljudi, putovali s istočne obale Jadrana – sa sjevera iz Umaga pa sve do juga iz Boke kotorske – prema tim starim i hrvatskim vjernicima dobro poznatim svetištima. Hrvatska pomorska hodočašća pokazuju, dakle, neosporne mediteranske korijene i nevjerojatan kontinuitet od više desetaka tisuća godina.
Članak analizira Origenovo shvaćanje Svetoga pisma. U prvom dijelu analiziraju se uvjeti i pretpostavke za razumijevanje Pisma u Origenovoj misli. Veliku ulogu ima sv. Pavao i njegova interpretacija ...Staroga zavjeta. Također se upozorava na osobni život vjernika (duhovnost, obraćenje) koji je također jedan od temeljnih uvjeta za cjelovitije tumačenje Pisma. Drugi dio članka promišlja Origenovo ophođenje prema Starom zavjetu, osobito u kontekstu hereze gnoze. Treći dio predstavlja Origena kao egzegeta i propovjednika. Origenova egzegeza uvijek je bila motivirana i usmjerena prema navještaju Božje riječi u liturgiji. Progovara se o prednostima takve egzegeze, kao i o ograničenostima isključivo znanstvene, akademske egzegeze. Također se donose i njegova, i danas za Crkvu aktualna, promišljanja o nekim svojstvima, ali i opasnostima propovjednika.
The article analyzes Origen’s understanding of Scripture. The first part analyzes the conditions and assumptions for understanding Scripture in Origen’s thought. St. Paul and his interpretation of the Old Testament play a major role. It also points to the personal life of a believer (spirituality, conversion), which is also one of the basic conditions for a more complete interpretation of Scripture. The second part of the article reflects on Origen’s treatment of the Old Testament, especially in the context of the heresy of gnosis. The third part presents Origen as an exegete and a preacher. Origen’s exegesis was always motivated and directed at the proclamation of God’s word in the liturgy. The advantages of such exegesis and the limitations of purely scientific, academic exegesis are also discussed, as well as his, to the Church still current, reflections on some properties and dangers of the preacher.
Kroz cijeli Novi zavjet nalazimo poticaje da oponašamo ili slijedimo primjer Krista, Pavla, pa čak i nekih drugih pobožnih ljudi. U Poslanici Filipljanima nalazimo taj poticaj da oponašamo, pripojen ...Pavlovoj teologiji progresivnog posvećenja. Posvećenje je u Filipljanima prikazano kao suobličavanje Kristu kroz spoznaju Njega, koja dolazi kroz trojni način Božje riječi (apostolskog učenja), unutarnjeg djelovanja Božjega Duha i oponašanja Krista, apostola Pavla i drugih pobožnih primjera. Pokušat ćemo oblikovati biblijsku teologiju posvećenja kroz oponašanje, ograničeni u svojoj analizi na Poslanicu Filipljanima. Prvi dio ovoga članka osvrće se na učenje o posvećenju u Filipljanima, s naglaskom na odlomke gdje Pavao izravno postavlja to pitanje: Filipljanima 1,9-11. 27-29; 2,12-16; 3,1-15. Drugi nas dio članka uvodi u biblijsko učenje o oponašanju, a zatim se osvrće na silaznu spiralu oponašanja: oponašanje Krista (Fil 2,5), oponašanje Pavla (Fil 3.17a; 4,9) i oponašanje Pavlovih vjernih oponašatelja (Fil 3,17b). U zaključku ćemo vidjeti da su oponašanje Krista i Njegovih vjernih oponašatelja sredstvo progresivnog posvećenja, sredstvo koje je i važno i često zanemareno, kako od onih koji bi trebali služiti kao primarni primjeri pobožnosti (duhovni vođe) tako i od onih koji bi se trebali učiti oponašanju.
Throughout the New Testament, we find exhortations to imitate or follow in the
steps of Christ, Paul and even some other godly people. In the Epistle to the Philippians, we find this exhortation to imitate incorporated into a Pauline theology
of progressive sanctification. Sanctification in Philippians is portrayed as a conforming
to Christ through the knowledge of Him, which comes through tripartite
means of the Word of God (the Apostolic teaching), the internal work of God’s
Spirit and the imitation of Christ, the Apostle Paul and other godly examples. We
will aim at forming a biblical theology of sanctification through imitation restricted
in our analysis to the Epistle of Philippians. First part of the article reviews
the teaching of sanctification in Philippians, with an emphasis on passages where
Paul directly addresses this issue: Philippians 1:9-11, 27-29; 2:12-16; 3:1-15. Second
part of the article introduces us to biblical teaching on imitation, and then
it reviews a downward spiral of imitation: imitating Christ (Phil. 2:5), imitating
Paul (Phil. 3:17a; 4:9) and imitating Paul’s faithful imitators (Phil. 3:17b). In the
conclusion, we will see that imitation of Christ and His faithful imitators is a means
of progressive sanctification that is both important and often neglected, both
by those who should serve as primary examples of godliness (spiritual leaders)
and those who need to learn by imitating
Unatoč savremenom shvatanju koncepta transgresije koji u postmoderno doba nerijetko ulazi u sfere simulakruma i mas-medijske realnosti, u ovom tekstu stavljen je fokus na filozofiju francuskog ...mislioca Georgesa Bataillea (1897.–1962.), kao relevantan teoretski okvir za razumijevanje transgresivnih, nasilnih i ritualističkih praksi radikalne umjetnosti performansa od 70-ih godina pa naovamo. Kroz teoretsko dekodiranje performansa Ritam 0 (Rhythm 0) Marine Abramović, nastoji se propitati na koji način Batailleova filozofija—sa posebnim naglaskom na pojmovima transgresije, komunikacije, žrtve, suverenosti, „unutrašnjeg iskustva“, metafizičke rane, erotizma i svetog—korespondira sa ekstremnim praksama i ritualističkim elementima nasilne umjetnosti performansa, a u širem kontekstu formiranja nove „estetike transgresije“ upisane u tijelo umjetnika kao društveni tekst, mjesto otpora, žrtveni mediji kanal za regeneriranje kolektivnog iskustva svetog.
Cilj je članka upozoriti na temeljnu perspektivu čitanja Svetoga pisma, u kojoj se mogu ispravno razumjeti pojedini sveti tekstovi (prvi dio članka) i sveobuhvatnije tumačiti četiri marijanske dogme ...Crkve (drugi dio članka). U članku se osobito slijedi nauk II. vatikanskoga koncila te misli Josepha Ratzingera / Benedikta XVI., koji je dao vrlo važan doprinos glede cilja ovoga rada. Tim se putem dolazi do temeljnih rezultata istraživanja: svete tekstove valja tumačiti u svjetlu jedinstva i harmonije Pisma te polazeći od njegova središta – Isusa Krista. Najprikladniji metodički postupak za takvo tumačenje jest tzv. kanonska egzegeza, koja pojedini biblijski tekst čita u svjetlu cjeline Staroga i Novoga zavjeta. Tu bitnu ulogu imaju sveta predaja, analogija vjere i tipološke interpretacije. Time je otvorena i perspektiva za razumijevanje suglasja marijanskih dogmi s Božjom objavom. Stoga se u Pismu uočavaju slojevi biblijske tradicije koji predstavljaju uporište za mariologiju i marijanske dogme, a to su starozavjetna teologija žene i teologija Božjega naroda. Svi bitni elementi tih stvarnosti uosobljuju se u Mariji. Zato u Mariji Izrael, ali i Crkva postoje kao osoba, što je temeljna biblijsko-mariološka teza J. Ratzingera.
The aim of the article is to point out the basic perspective of reading the Sacred Scripture, where individual sacred texts (the first part of the article) can be correctly understood and the four Marian Church dogmas (the second part of the article) can be interpreted more comprehensively. The article specifically follows the teachings of the Second Vatican Council and the thoughts of Joseph Ratzinger / Benedict XVI, who made a very important contribution regarding the aim of this work. In this way, the basic results of the research come to light: the sacred texts have to be interpreted in the light of the unity and harmony of Scripture and proceeding from its center – Jesus Christ. The most appropriate methodological procedure for such an interpretation is the so-called canonical exegesis, which reads an individual Biblical text in the light of the whole of the Old and New Testaments. Sacred tradition, the analogy of faith and typological interpretations play an important role. This also opens the perspective for
understanding the concordance of Marian dogmas with God’s revelation. Therefore, the Scriptures reveal the layers of biblical tradition that are the stronghold of Mariology and Marian dogmas, namely the Old Testament theology of the woman and the theology of the people of God. All the essential elements of these realities are embodied in Mary. That is why in Mary Israel, but also the Church exist as a person, which is the fundamental biblical-Mariological thesis of J. Ratzinger.
PDF
