Cilj je članka upozoriti na temeljnu perspektivu čitanja Svetoga pisma, u kojoj se mogu ispravno razumjeti pojedini sveti tekstovi (prvi dio članka) i sveobuhvatnije tumačiti četiri marijanske dogme ...Crkve (drugi dio članka). U članku se osobito slijedi nauk II. vatikanskoga koncila te misli Josepha Ratzingera / Benedikta XVI., koji je dao vrlo važan doprinos glede cilja ovoga rada. Tim se putem dolazi do temeljnih rezultata istraživanja: svete tekstove valja tumačiti u svjetlu jedinstva i harmonije Pisma te polazeći od njegova središta – Isusa Krista. Najprikladniji metodički postupak za takvo tumačenje jest tzv. kanonska egzegeza, koja pojedini biblijski tekst čita u svjetlu cjeline Staroga i Novoga zavjeta. Tu bitnu ulogu imaju sveta predaja, analogija vjere i tipološke interpretacije. Time je otvorena i perspektiva za razumijevanje suglasja marijanskih dogmi s Božjom objavom. Stoga se u Pismu uočavaju slojevi biblijske tradicije koji predstavljaju uporište za mariologiju i marijanske dogme, a to su starozavjetna teologija žene i teologija Božjega naroda. Svi bitni elementi tih stvarnosti uosobljuju se u Mariji. Zato u Mariji Izrael, ali i Crkva postoje kao osoba, što je temeljna biblijsko-mariološka teza J. Ratzingera.
The aim of the article is to point out the basic perspective of reading the Sacred Scripture, where individual sacred texts (the first part of the article) can be correctly understood and the four Marian Church dogmas (the second part of the article) can be interpreted more comprehensively. The article specifically follows the teachings of the Second Vatican Council and the thoughts of Joseph Ratzinger / Benedict XVI, who made a very important contribution regarding the aim of this work. In this way, the basic results of the research come to light: the sacred texts have to be interpreted in the light of the unity and harmony of Scripture and proceeding from its center – Jesus Christ. The most appropriate methodological procedure for such an interpretation is the so-called canonical exegesis, which reads an individual Biblical text in the light of the whole of the Old and New Testaments. Sacred tradition, the analogy of faith and typological interpretations play an important role. This also opens the perspective for
understanding the concordance of Marian dogmas with God’s revelation. Therefore, the Scriptures reveal the layers of biblical tradition that are the stronghold of Mariology and Marian dogmas, namely the Old Testament theology of the woman and the theology of the people of God. All the essential elements of these realities are embodied in Mary. That is why in Mary Israel, but also the Church exist as a person, which is the fundamental biblical-Mariological thesis of J. Ratzinger.
The Bible, which is indisputable regarded as the inspired word of God, is written under the inspiration of the Holy Spirit. Man, as an earthen vessel, was used by the Holy Spirit to pen the ...revelation of God’s truth in Jesus Christ. The Holy Scriptures are “God breathed” words to the Church and are key in interpreting and fulfilling God’s telos for creation. This write-up wishes to emphasize and survey the critical role of the Holy Spirit in the Scriptures. Due to the inspiring role of the Spirit, the word of God is not a dead letter, rather a life-giving word that spills new life into the believer and the Church. Precisely this connection of Spirit and letter marks the Holy Scripture as living and active and conveys the desired transformative dimension for the individual believer and the faith community.
U članku se govori o dvije faze Mardešićeva bavljenja svetim i religijama. U prvoj fazi dominira sveto kao fenomenološka i antropološka činjenica, a u drugoj se Mardešić bavi ulogom religija u ...društvu. Govori se zatim o utemeljujućim povijesnim događajima monoteističkih religija – židovstva, kršćanstva i islama – koji su spomen i obredno komemoriranje Božjeg neočekivano spasonosnog zahvata u povijesti zajednice, naroda koji se nalazi u graničnoj situaciji da mu prijeti uništenje. Za kršćanstvo i kršćansku Crkvu utemeljujući je događaj Isusovo uskrsnuće. U uskrsnoj nadi kršćani razumijevaju Isusov križ, a ne obratno. U uskrsnom ključu valja čitati i tumačiti svoje osobne i kolektivne „križne putove”, svoju stradalničku prošlost. Uskrsnom nadom oblikuje se vjernički identitet i vraća povjerenje u Božju djelotvornu ljubav u svijetu koji je više negoli vanjskim ateizmom ugrožen praktičnim ateizmom za koji je Bog krajnje samorazumljiv, a zapravo mirotvorno neučinkovit, čak nasilan za druge sve do svetog terora.
Prirodno pravo kao temelj države, objašnjeno na precizan i znanstveni način, osnova je moralno-političkog argumenta Samuela von Pufendorfa, što se smatra njegovim najvećim doprinosom političkom ...diskursu. Njegovo djelo je nastavak pokušaja da se integrira zakon prirode u pravni sustav, izgradi društvo zasnovano na principima poštovanja i samopoštovanja i znanstveno ospori Aristotelova tvrdnja da ne može biti društvene sigurnosti u samom moralu čovjeka. Kao rodonačelnik ideje moralnog prirodnog prava, Pufendorf je dao nesumnjiv doprinos razvoju pravne znanosti jedinstvenim metodološkim spojem etike, prava, povijesti, teologije i politike. Njegove ideje federalizma, dvojnog suvereniteta, države kao pravne osobe, preventivne penologije, primata svjetovne vlasti i moralnih koncepata pojedinca na kojima se dalje temelje i države i savezi država, nepravedno su zaboravljeni, a mnogi pokušaji da se oživi njegovo djelo ostali su na razini reduciranja ovog izvrsnog znanstvenika na jedan mali djelić njegova rada.
Natural law as a foundation of a state, explained in a precise and scientific way, is the basis of the moral and political argument of Samuel von Pufendorf, which is considered to be his greatest contribution to political discourse. His work is the continuation of efforts to integrate the law of nature into the legal system, to build a society based the principles of respect and self-respect and scientifically opposes Aristotel’s claim that there cannot be social safety in the very moral of man. As the founder of the idea of moral natural law, Pufendorf has made an undoubtable contribution to the development of legal sciences by a singular, methodological mix of ethics, law, history, theology and politics. His ideas of federalism, dual sovereignty, state as a legal entity, preventive penology, a primate of secular powers and moral concepts of individuals on which states and federation of states is further founded on have unjustly been forgotten. Many attempts to revitalize his work have remained at the level of reducing this excellent scientist to a small little part of his work.
U ovom su radu izložene konceptualne metafore prostora u biblijskim Psalmima u vezi s psalmistovim osobnim osjećajima i teološkom porukom koju želi prenijeti. Jezik prostora i kretanja od ključne je ...važnosti za ljudsko, egzistencijalno i religijsko iskustvo te psalmist složene egzistencijalne i teološke probleme iskazuje kroz konceptualne metafore prostora. Orijentacijske metafore formiraju osebujni mentalni prostor u kojem opreke gore-dolje i lijevo- desno omogućuju psalmistu orijentaciju u duhovnom smislu. Za biblijskog psalmista tipične su situacije dezorijentacije uzrokovane osjećajem njegova
vlastita grijeha ili društvenom nepravdom; nakon koje se on nastoji moralno i duhovno orijentirati. Dok je euklidski prostor homogen, psalmist u tom
prostoru osjeća diskontinuitet jer su mu neki dijelovi kvalitativno različiti. Orijentacija ovisi o razdiobi svetog i profanog prostora, za što su ključni
pojmovi Hram, Nebo i Podzemlje, s čim su povezane visine i dubine. Bog je gore (na nebesima), a čovjek dolje (na zemlji). U eshatološkom razvrstavanju suvereni Sudac razdjeljivat će dobre od zlih na desno i lijevo. Kao što je gore ipak bolje od onoga što je dolje, tako je i ono što je desno bolje od onog što je lijevo.
Scientific verification of secularization in this paper is taken as a general research framework investigating socio-cultural changes relevant in religiology, especially its consequences for ...Christianity and also within Christianity itself. The way secularization is here considered seems to be adequate for taking into account the polyvalency and complexity of some processes of secularization concerning its hermeneutical validity in due to further analyses and explanations of state and role Christianity and religions take in contemporary societies and in nowadays world. At the same time there is also endeavour to actualize some relevant Željko Mardešić’s researches, concerning both the phenomenon of secularization and some of comparable contemporary socio-cultural processes.
Znanstvena ovjera sekularizacije u ovome članku je okvirno područje istraživanja religiologijski relevantnih društveno-kulturalnih promjena, s posebnim naglaskom na značenju tih promjena za kršćanstvo i u samome kršćanstvu. Način na koji se promišlja o sekularizaciji pretpostavlja se kao prikladan za uvažavanje višeznačja i složenosti sekularizacijskih procesa u pogledu aktualizacije njihove hermeneutičke valjanosti za novije analize i tumačenja položaja i uloge kršćanstva i religije u suvremenom društvu i svijetu današnjice. Istodobno se nastoji oko aktualizacije relevantnih istraživanja Željka Mardešića, kako u pogledu samoga fenomena sekularizacije, tako i s obzirom na novije usporedive društveno-kulturalne procese u sadašnjosti.
Preko analize Origenovih biografskih virov pod vidikom knjige, knjižnice in nasploh (zapisanega) znanja se razkriva globlje vprašanje soočenja grške paideie in krščanstva na prelomu iz 2. v 3. ...stoletje. Prelomni dogodek Origenovega življenja, ko razda svojo knjižnico antične literature, λόγων ἀρχαίων συγγράμματα (HE 6.3.9), postane paradigmatičen za namen interpretacije Svetega pisma. Leta 2012 odkrite Origenove pridige v Codex Monacensis Graecus 314 dodatno osvetljujejo ta razvoj do zrelega Origena. Preko njegovih del in življenja kaže, da krščanska zapisana beseda ni nekaj ezoteričnega in odmaknjenega, temveč se Kristusovo u-telešenje stopnjuje preko u-besedenja v Svetem pismu, zato je krščanski pogled na zapisano besedo, knjige, knjižnice lahko stimulativen.
Although Paul Tillich, as he himself confessed, directed his whole theological work towards an interpretation of religious symbols so that all people could understand them, he caused a great deal of ...polemics with his theory of symbols, or religious language. Therefore, our intention is to show its seminal determinants. The focus of the research is on several of his key essays and the study methodology also includes an analysis of relevant ideas of his most prominent critics. Through critical analysis, the author concluded that Tillich primarily wanted to overcome the devastating consequences of ‘literal’ and ‘supernatural’ interpretation of religious teachings, which is why he advocated a philosophy of religion that would help strengthen the significance of the symbols and shed light on the symbolic nature of the main religious teachings. In doing so, he especially emphasized that the symbols must never be identified with what they symbolize, so they wouldn’t be demonized or turned into the absolutes, and in that way become their own purpose and an object of idolatry. Instead, as an ‘instrument’ of pointing to the Holy, the symbols must also include their own negation, which is in fact the affirmation of the reality that in its essence remains unknowable to us in its entirety. In this sense, the symbol of the Christ crucified on the cross meets the content and meaning of faith to the greatest extent, and as the final criterion of all religious symbols, it represents the main guardian against their demonization.
U ovom se radu bavimo pitanjima na koji je način protestantski
teolog i egzegeta Oscar Cullmann vidio Drugi vatikanski sabor te
koja su se - prema njegovom shvaćanju - ograničenja, a koje novosti
...dogodile na njemu. U Drugom vatikanskom saboru Cullmann gleda
važan iskorak naprijed za Katoličku crkvu po pitanju približavanja
između različitih Crkava. Ono što svaka Crkva ima jesu karizme,
povjerene im od Duha Svetoga na čuvanje i razvijanje. Karizme
koje Cullmann ističe za Katoličku crkvu jesu: univerzalizam i
institucija; za Protestantsku crkvu to su usredotočenost na Sveto
pismo i kršćanska sloboda koja favorizira otvorenost svijetu, dok
za Pravoslavne crkvu kao karizme ističe teološku produbljenost
u poznavanju Duha Svetoga, te tradicionalne liturgijske forme.
Budući da su moguće i deformacije, potrebno ih je pročišćavati i
biti pozoran na njihov razvoj.
Cullmann razlikuje apostolsku od post-apostolske tradicije.
Za ovu prvu tvrdi da je legitimna i na istom rangu kao i Sveto
pismo, ova druga je manje vrijedna te može ponekad biti i lažna.
Iako, prema Cullmannu, Sabor ističe Sveto pismo kao vrhovnu
normu, ipak zaključuje iščitavajući tekstove i cjelokupni povijesni
kontekst kako ipak Sveto pismo i Tradicija za Katoličku crkvu na
koncu imaju jednaku važnost.
Novosti koje Cullmann ističe jesu: hijerarhija istina, jedna
objava, Sveto pismo kao vrhovna norma, kolegijalnost biskupa, te
naglasak na studiju Svetoga pisma.
Kao najvažniji doprinos Drugog vatikanskog sabora u
ekumenskom približavanju vidi učenje o postojanju hijerarhije
među istinama katoličke vjere. Postoje fundamentalne i izvedene
vjerske istine te nisu iste važnosti u odnosu na sam temelj vjere.
Međutim, problem je kako ustanoviti tj. ujednačiti tu hijerarhiju za
sve kršćanske Crkve. Cullmann kao rješenje predlaže da temelj
bude Sveto pismo kao vrhovna norma i sudac Crkve.
Ipak, zaključuje kako postoje i ograničenje istih ovih novosti,
jer se ipak nalazimo na katoličkom Saboru.
PDF
