U ovom radu, na uzorku Matejeva evanđelja, donosi se leksička građa jezika kojim se Ivan Matija Škarić služio u prijevodu Svetog pisma. Rječnik sadrži 1136 natuknica. Također, panoramski je prikazano ...ovo Škarićevo djelo u kontekstu prevođenja Svetoga pisma na hrvatski jezik, prije i poslije njega.
Hod temom siromaha i siromaštva u Svetom pismu započinje prvim stranicama i izvještajima o stvaranju. Nakon panoramskog pregleda glavnih naglasaka pojedinih grupa knjiga, autor pažnju poklanja ...pitanju mogućnosti teološkog govora o siromaštvu kao idealu u Starom zavjetu. Ukupnost hoda starozavjetnim tekstovima u prvi plan stavlja Božju volju da čovjek uživa materijalno izobilje, ističe pojavu različitih vidova socio-ekonomskih nepravda te pruža naznaku kako uspostaviti red u tom području – najradikalnija mjera jest realizirati ideal jubilejske godine. Novozavjetni odjeljak, nakon metodoloških napomena u svezi teškoće detektiranja naravi siromaštva o kojima pojedini tekstovi govore, također prosljeđuje prebirući pojedine izričaje u pojedinim knjigama ili grupama knjiga. U zasebnom odjeljku obrađuju se pavlovski spisi jer pružaju najdetaljniji uvid u praksu rane Crkve. I u okviru govora o siromasima i siromaštvu u Novom zavjetu pažnja je posvećena pitanju mogućnosti utemeljenja teologije ili duhovnosti siromaštva u smislu njegova uzdizanja na rang ideala koji bi trebalo slijediti. Kao i Stari zavjet, i Novi zavjet promiče nadilaženje siromaštva putem zajedništva dobara čije dijeljenje unutar zajednice označava pravac hoda prema idealu.
Autori prikazuju značenje maslinova ulja i pomazanja uljem u
Svetom pismu i u tradiciji Crkve od početaka do danas. U starim
je kulturama bila iznimno važna svakodnevna i religijska uporaba
maslinova ...ulja. U Starom je zavjetu religijsko i kultno značenje
ulja i pomazanja osobito izraženo, tako da se i onaj iščekivani
konačni spasitelj počeo nazivati Pomazanikom. Za kršćane je upravo
Isus iz Nazareta, Božji Sin, taj Krist-Pomazanik, a oni se sami
počinju nazivati kršćanima. Osim toga, Novi zavjet poznaje obredno
pomazanje bolesnika, a u najstarijim kršćanskim spisima nalazimo
molitve blagoslova ulja. Obrede pomazanja nalazimo od 7. st. te se
počinje razlikovati bolesničko, krizmeno i katekumensko ulje koje
na Veliki četvrtak blagoslivlja biskup. U njima se naglašava sila
Duha Svetoga i uloga Kristovog vazmenog otajstva, kao i činjenica
da su svi vjernici po sakramentima dionici Kristove svećeničke,
proročke i kraljevske časti. U današnjoj liturgiji bolesničko se ulje
uzima u obredu pomazanja bolesnika, katekumensko za pomazanje
katekumena, a krizmeno ulje danas ima najširu primjenu: kod
krštenja, potvrde, kod ređenja prezbitera i biskupa te kod posvete
crkve i oltara.
Po teoriji prevajanja Erazma Rotterdamskega je izvirnik, določanje pomena ob preverjanju izvirnika, temeljni pomenoslovni prevajalski in s tem tudi leksikološki kriterij tako v 16. stoletju kot ...danes. Zato je avtorica uvrstila vzporejanje geselske besede znotraj sobesedila z izvirno svetopisemsko leksiko med svoje prednostne delovne naloge. Treba je bilo odgovoriti na vprašanja, če je sporočilo izhodiščnega jezika, v prvi vrsti hebrejščine, izraženo v ciljnem slovenskem jeziku 16. stoletja in kakšna so odstopanja, oz. ustvarjalni delež naših reformacijskih piscev. Izvirnik ustvarja podlago za razširitev težjih pomenoslovnih vprašanj. Za trden vpogledv razmerje med slovensko ustreznico in izvirnikom je treba določiti, kakšna je pomenska prekrivnost in kje so ugotovljivi pomensko-smiselni odkloni sporočila. Pri redakciji ša je najpomembnejša pritegnitev izvirnika k pomenskim razlagam težko določljivega osnovnega ali stranskih pomenov slovarske iztočnice.
Iz naslova rada proizlazi kako u pitanju nije klasična biblijska tema jer se pruža prema području duhovnosti, liturgike, pastorala itd. S obzirom na to da na hrvatskom jeziku postoje radovi
(M. ...Vidovića i A. Popovića) koji status i ulogu Svetog pisma u Crkvi obrađuju na sveobuhvatan i sistematski način, ovaj članak neće insistirati na sveobuhvatnosti, nego nastoji ići što je moguće
više u dubinu problema: od iznošenja naravi riječi Božje pohranjene u svetopisamskom tekstu i odgovarajućeg stava Crkve prema njoj pa sve do ključnih preduvjeta za aktiviranje njezine spasenjske snage
(usp.: Rim 1,16). Prvi dio rada izlaže odnos Crkve prema Svetom pismu. Ono je ponajprije predstavljeno kao riječ Božja kojom se Stvoritelj čovjeku objavljuje kako bi mu otvorio put u zajedništvo, a potom se analizira potrebitu kvalitetu odgovora Crkve na Božju spasenjsku inicijativu ostvarenu njegovom riječju. Drugi dio posvećen je preobraziteljskom karakteru Božje
riječi. U odnosu prema njemu ogleda se odnos crkvene zajednice prema Svetom pismu. Potom su izložene posljedice koje njegovo uvažavanje ima za ispravan stav prema Božjoj riječi. U trećem
dijelu članka predstavljen je novozavjetni primjer slijeđenja preobraziteljske naravi Pisma: stav sv. Pavla prema ropstvu, reakcije na njega te njihove posljedice kroz povijest Crkve. U prvi plan ovdje dolazi zahtjevnost Božje riječi i blagodat njezina slijeđenja, dok kolebanje i zanemarivanje njezina zova vodi u nejasnoće i slabljenje povijesnospasenjskog učinka crkvenog života i djelovanja.
U posljednjem dijelu rada u prvi plan su stavljena dva praktična momenta u korištenju Svetoga pisma koja su od eminentne važnosti: liturgija i homilija. Intertekstnost svetopisamskih tekstova u liturgiji, njihova aktualizacija te njihovo naviještanje traže pažljivo osluškivanje i suočavanje s njima od strane navjestitelja. Zbog toga crkveni dokumenti apeliraju na njegovu predanost duboku molitvenom životu.
U radu se prikazuje razmišljanje Željka Mardešića o odnosu kršćanstva i sekularizacije, kako ga nalazimo u nekim njegovim djelima. Promatra se poglavito misao koja fenomenu sekularizacije prilazi s ...teološkog vidika. Polazi se od iščitavanja temeljnih odrednica sekularizacije, te se razgraničuje sekularizaciju od sekularizma, koji je njezino iskrivljenje. Prikazuje se zatim kako biblijska vjera omogućuje sekularizaciju. Konačno, govori se o tome kako sekularizacija na kršćanstvo i Crkvu pozitivno djeluje i kršćanima omogućuje – ali i od njih traži – autentično življenje vjere.
SAKRALNA UMJETNOST I BESKONAČNO Šuljić, Anton
Riječki teološki časopis = Ephemerides Theologicae Fluminenses,
11/2018, Letnik:
51, Številka:
1
Journal Article
Odprti dostop
Umjetnost je prikaz Beskonačnog u konačnom, općega u posebnom, kaže Friedrich W. J. Schelling i tvrdi da su umjetnost, filozofija i religija pojave duhovnog u vremenu i usko su uzajamno povezane ...upravo umjetnošću koja daje oblik onoga Beskonačnoga u konačnome. Ni filozofija ni religija ne mogu bez umjetnosti i zato estetski moment povezuje i čini srodnim sve tri duhovne potencije. Sakralna umjetnost jest umjetnost koja uprisutnjuje Sveto. Ona ga čini vidljivim, štoviše, ona ga tumači, interpretira ga i sluti. Sakralne umjetnosti nema bez njezina bitna sadržaja – vjere. Kršćanska je vjera vjera u jednog, svetog, vječnog i svemogućeg Boga koji je Stvoritelj. Stvoritelj nema ni početka ni kraja – on je jedno s našim pojmom Beskonačnog. Beskonačnost je pak filozofski pojam i nema svojeg ekvivalenta u Bibliji. Iskustva povezana s tim, međutim, jasno su opisana u Pismu i u teološkoj tradiciji: iskustvo Boga usko je povezano sa sviješću da postoje granice našega mišljenja i našega svijeta. Beskonačno se u judeokršćanskoj religioznoj tradiciji, a onda i u likovnim umjetnostima, najčešće naziva – Vječno. Premda etimologija hrvatske riječi „vječnost“ upućuje na vijek, a vijek je vremenski ograničeno razdoblje, vječnost je, kao tipično religiozan pojam, poprimila u stvarnosti izraz Beskonačnog. Kršćanski je nauk, osobito u prvim stoljećima, u srazu s helenističkom kulturom i grčkom filozofijom, izoštravao svoje pojmovlje te je tako u poznatome Nicejsko-carigradskom simbolu vjere (325. – 381.), među ostalim formulirao vjeru u Boga „svega vidljivog i nevidljivog“ čijemu „kraljevstvu neće biti kraja“. Beskonačni i Vječni koji je Tajna ipak nije ostao skriven u beskonačnosti već se objavio. On u njoj postaje prvim i posljednjim razlogom. On je, konačno, i ime za to što nazivamo beskonačnim. Kršćanstvo je religija koja se temelji na Utjelovljenju – utjelovljenju Beskonačnog u osobi Isusa Krista. On je objava, očitovanje vječnoga Boga. Ta se vjera nedvosmisleno nadaje iz novozavjetne predaje, a posebice ju je jasno formulirao sv. Pavao u Poslanici Kološanima gdje on kaže da je Krist „slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1,15). U izlaganju se polazi od tih premisa i zorno se, posebice na slikama Krista, analizira utjelovljena Beskonačnost koja i pored jasnih objava ipak ostaje Tajna (trinitarnost kao paradigma za Tajnu, a Tajna za Beskonačnost).
Z uporabo dveh komplementarnih metod korpusnega jezikoslovja, to je oblikoslovnega označevanja in tehnike grafičnega prikaza, bomo na odlomkih iz Dalmatinovega Pentatevha pokazali, kako je mogoče ...samodejno izpisovati dvojinske oblike, nanizane v linearnem poteku besedila, in ob tem opozorili na trdnost dvojinskih oblik v besedilnem kontekstu, v katerem je dvojina hkrati slovnična in pomenska kategorija.
Članak nakon uvodnog dijela, na tragu DV 24, trima slikama opisuje odnos između Svetoga pisma i teologije pri čemu stavlja naglasak na neke dimenzije teologije kako bi ostala
relevantna. Drugi dio ...članaka tematizira Božju riječ u njezinim povijesnim objektivizacijama pri čemu se pokazuje kako zapisanoj Božjoj riječi prethodi priopćena Božja riječ koja se po svojoj unutarnjoj strukturi ne može ukrutiti u knjigu. Ukazuje se i na to da je Crkva mjesto posredničkih objektivizacija Božje riječi. Odatle dolazimo do važnog uvida kako je Sveto pismo podložno kriteriju Božje riječi te je kao takvo norma normata, dok je sama Božja riječ, koju ne možemo opaziti izvan njezinih povijesnih objektivizacija, norma non normata. Članak upozorava i na važnost Predaje i crkvenog učiteljstva za katoličku teološku spoznaju. Treći i završni dio rada, polazeći od trojstvenog čitanja objave kako je donosi talijanski teolog Bruno Forte, bavi se pitanjem važnosti Božje tišine iz koje proizlazi Božja Riječ. U tom se smislu upućuje na dijalektiku tišine i Riječi.
Autor u ovom radu istražuje jeronimovsku sintagmu: ‘Nepoznavanje Pisma nepoznavanje je Krista’, ali je stavlja u širi patristički kontekst. Shodno tome rad je podijeljen u dvije cjeline. Prva cjelina ...dotiče više povijesnih situacija iz ranoga kršćanstva u kojima je Crkva morala stati u obranu Svetoga pisma protiv iskrivljenih tumačenja. Već od apostolskih vremena došla je u sukob sa
židovstvom, a tijekom II. stoljeća morala se oduprijeti Marcionu, Montanu, gnosticima te joj je velik izazov bio susret s poganskom filozofskom i znanstvenom misli. To su sve bile bremenite okolnosti u
kojima je Crkva zauzela stav i iznjedrila principe čitanja i tumačenja Božje riječi. U drugom dijelu članka autor propituje teološke postulate ili načela koja su u pozadini Jeronimove egzegeze. Prvi od
tih principa je: Nepoznavanje Pisma nepoznavanje je Krista, a drugi se izvodi iz prvoga kao: Nepoznavanje Krista nepoznavanje je Pisma. Treća pretpostavka Jeronimove egzegeze je da je Pismo jedno i jedinstveno, a četvrta da ga treba čitati na „duhovan“ način u zajednici vjernika – Crkvi.
