U svemiru koji je vremenski, prostorno i ontološki konačan postoji raznolikost životnih oblika. Povijest umovanja o mjestu, vremenu i uvjetima nastanka života u svemiru seže do starog vijeka. Osobito ...su shvaćanja antičkih filozofa i njihovo naučavanje o abiogenezi imala dugotrajan utjecaj na shvaćanje o postanku života na Zemlji. U ovom radu želimo najprije analizirati prirodoslovne činjenice o postanku života, te odgovoriti na pitanje: abiogeneza ili biogeneza? U sljedećem koraku filozofski reflektiramo o prirodoslovnom prikazu prelaska od neživog do živog. Potrebno je ustvrditi da je duga kemijska evolucija dovela do spontanog nastanka prvog života na Zemlji (abiogeneza). Ona je bila preduvjet za postanak života, koji se postupno razvio iz prebiotičkih sistema. Dakle, prvi život na Zemlji je nastao abiotički. Najprije su se iz jednostavnih elemenata i plinova oblikovali nisko molekularni građevni elementi (aminokiseline i nukleotidi). Oni su se složili u visoko molekularne lance (RNA, DNA, proteine) iz kojih su »samoorganizacijom« nastali prvi živi sistemi. Louis Pasteur je svojim eksperimentima dokazao da danas nije moguć spontani nastanak živih bića (abiogeneza), već da je danas moguća samo biogeneza, tj. »Omne vivum ex vivo«. Nakon prirodoslovne obrade biogeneze nastavlja se s pitanjima filozofski, ontološki. U članku je ponuđeno rješenje koje predstavlja sintezu unutarsvjetskog kauzaliteta i sudjelovanja Božjega. Samo ova sinteza uspjeva predstaviti problem biogeneze prirodoslovno i filozofski. Filozofski promatrano kontingentno biće ni u jednom trenutku ne posjeduje svoju bićevnost od sebe samoga, već i svoju bićevnost i svoje djelovanje ima od drugoga, a to je »stvarateljsko podržavanje« ili stvaranje u kontinuitetu (creatio continua). Ova stvarateljska i podržavateljska sila može biti nešto što ne egzistira na kontingentan, već na apsolutan, nužan način. Ono biće koje egzistira na nužan načinje »esse absolutum«, a u filozofiji religije ga nazivamo Bog.
