Sve što postoji rezultat je kozmičke evolucije. Čiji je početak te evolucije ovijen je, dakako, tamom. Sve što se doga|a slijedi prirodne zakone. Ta sama po sebi razumljiva tvrdnja vrijedi i za ...čovječanstvo i za proces civilizacije koji je ono započelo. To je i aksiomatska osnova izlaganja. Svakako da je doslovno beskonačnu isprepletenost odnosa u tom fenomenu moguće sagledati samo djelomice — već zbog ograničene upotrebljivosti našeg spoznajnog aparata nastalog evolucijom. Unatoč tome ništa nas ne sprječava pomaknuti granicu spoznatljivog.
Pošto nijedno drugo živo biće nema dovoljno svijesti, samo ljudima može biti u interesu da humanost stekne značaj u kulturnoj evoluciji. Tako|er se nijedno drugo biće neće (moći) zanimati za podnošljive životne uvjete na našoj plavoj planeti. Stoga tome moramo pridonijeti sami stvaranjem odgovarajućih okvirnih uvjeta. Ti uvjeti moraju biti oblikovani prema stvarnosti naše egzistencije a ne prema iluzijama, koje jednostavno isključuju dijelove stvarnosti.
Sadašnjost možemo, logično, objasniti na temelju prošlosti. Ako posegnemo u prošlost, a to zahvaljujući napretku možemo učiniti sve detaljnije i temeljitije, prirodoslovna će nas retrospektiva konačno odvesti na jedan još nenaseljen planet (u razdoblje prije otprilike 4 milijarde godina).
Veterani su temeljna kategorija civilno-vojnih odnosa jer se u njima sabiru i sukobljuju odnosi civilizacije i rata. Pokazuje se da se veterani shvaćaju prvenstveno kao bivši ratnici odnosno ratni ...veterani, a tek sekundarno kao bivši pripadnici oružanih snaga. Rad istražuje zbog čega u društvenoj odnosno državnoj skrbi za veterane prevladava načelo akumuliranja prava i privilegija koje se ne može naći u skrbi za druge deprivilegirane skupine. Istraživanje pokazuje da to proizlazi iz nemogućnosti kompenzacije ratnog iskustva i žrtve koju vojnik podnosi ili je spreman podnijeti. Zaključuje se da su svi sustavi skrbi neprikladni i da će dokle god bude ratova veterani predstavljati uvijek načelno nerješiv problem.
Religija se vratila na mjesto političkog i kulturnog čimbenika. Nakon što su političke ideologije, čija su sekularna i svjetovna obećanja spasenja utjecala na povijest 20. stoljeća na radikalan ...način, (barem privremeno) obesnažena, ponovna pojava religije na globalnom nivou ne može biti zanemarena: kao žarišna sila po pitanju vođenja vlastitog života, kao jamac kulturnom identitetu i kao religijsko-politička kreativnost. Ne možemo više razumjeti trenutno stanje u svijetu, njegove krize, konflikte i ratove, ali također i samopercepciju i samosvjesnost izvaneuropskih kultura i naroda, ako isto tako ne shvatimo da se religija kao »moć života« (Weberov »Lebensmacht«) vratila.
U dodatku skice ovog procesa ovaj članak postavlja pitanje: koji su kulturni i politički izazovi s kojima se posebno suočavaju sekularna društva Zapada?
Autor daje pregled osnovnih ideja i koncepcija poznatijih ekoloških etičara s anglofonog područja zadnja tri desetljeća. Ekološka etika potječe iz rane kritike industrijske ekspanzije u Sjevernoj ...Americi, posebno u djelima H. D. Thoreaua, J. Muira i A. Leopolda, ali u akademskim se krugovima širi zadnjih desetljeća kao jedna od mnogih reagiranja na rastuću ekološku krizu. Izneseni su stavovi značajnih ekoloških etičara, poput Bairda Callicotta, Holmesa Rolstona, Erica Katza, Andrewa Lighta, Robina Attfielda, te kratki podaci o drugim piscima, koji su bliski tematici ekološke etike. U komentaru autor ističe da su ekološki etičari dali vrijednu kritiku ekološke destruktivnosti modernog društva i antropocentričkih tendencija u zapadnoj (moralnoj) filozofiji, ukazali na mnoge ideološke neodrživosti u odnosu čovjeka prema ne–ljudskom svijetu, kritizirali kon¬zumizam i druga ekološki destruktivna ponašanja, založili se za prihvaćanje osobne odgovornosti itd. Osnovni je nedostatak njihovih radova odbijanje da prihvate radikalniju kritiku tehničke civilizacije, odnosno pokušaj da se ekološka etika upotrijebi za bolje funkcioniranje urbano¬indus¬trijskih društava u kojima dominira instrumentalizam, antropocentrizam i konzumizam. Drugi je osnovni nedostatak idealistički pristup, koji precjenjuje značaj moralnih ideja i podcjenjuje materijalni položaj antropogenog čimbenika – demografsku i tehničku ekspanziju, urbanizaciju, proizvodnju, potrošnju – kao glavne razloge ekološke destrukcije. Preveliko isticanje idejnih čimbenika, poput »socijalne pravde« i »nejednakosti«, pogodno je za opravdanje tehničke civilizacije.
Moderna civilizacija u stvaralaštvu Franje Račkoga Markus, Tomislav
Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti,
03/2004, Letnik:
21
Paper
Odprti dostop
Autor istražuje koncepcije hrvatskog političara, nacionalnog ideologa i povjesničara Franje Račkog o tehničkoj civilizaciji XIX. stoljeća, a posebno glede društvene funkce intelektualnog ...istraživanja. Njegove ideje analizira u sklopu tadašnjih društvenih i političkih prilika u Hrvatskoj, Habsburškoj monarhiji i Europi, te u povezanosti s dominantnim tendencijama u hrvatskom nacionalizmu XIX. stoljeća. Zaključuje da u Račkog, ali i u tadašnjoj hrvatskoj javnosti općenito, dominira nekritičko povjerenje u tehničku civilizaciju s izrazitom fetišizacijom "znanosti", koje je općenito dominiralo u "dugom stoljeću" (1790.-1918.) Europe. Rezerve ima u pogledu tendencija laicizacije i materijalističke orijentacije u intelektualnom istraživanju i svakidašnjem životu.
Pojam i realnost kulture toliko su složeni i široki da je o njima nemoguće sažeto i jednoznačno govoriti. Pogotovo ako ih se uzme u njihovu cjelovitom, sveobuhvatnom smislu, kao više ili manje ...svjesno, racionalno oblikovanje načina života ljudskih skupina, naroda, ali i pojedinaca u njima, a tako i kao grupni mentalitet, psihologiju i osjećajno-doživljajnu sferu koji se iz tog oblikovanja ne mogu isključiti. U tom najširem smislu kultura, dakle, uključuje i egzistencijalnu i misaonu, te dakako i duhovnu stranu: političku i gospodarsku organizaciju društva, ali i umjetnost i znanost, jezik i pismenost, te napose religiju. U tom smislu pojam kulture obuhvaća i pojam civilizacije ili se pak s njime više ili manje, čak gotovo potpuno poklapa. No o kulturi se može govoriti i s dva druga, različita stajališta: o kulturi kao produktu, to jest o njezinim »vanjskim« rezultatima, djelima i objektima na svim područjima, te o kulturi kao uljuđenosti, odgojenosti, intelektualnom i duhovnom stanju svijesti, te o rastu i razvijenosti pojedinaca, ljudskih skupina i naroda na tim razinama.
Ograničujući se ovdje poglavito na subjektivnu i duhovnu stranu problematike, iznad svega valja istaći da na tim područjima nema kulture bez humanizacije. Što vrlo lijepo daje naslutiti naša hrvatska riječ uljudba. Kršćanske kulture, u njezinu autentičnom smislu, nema pak pogotovo bez istinskog humanizma, uzetog u njegovu najširem i najdubljem, univerzalnom značenju. No bez njega nema, osobito danas, ni vjerske kulture. Dapače, kako je istaknuo sv. otac Ivan Pavao II., ni sama »vjera koja nije postala kultura, vjera je koja nije prihvaćena potpuno, nije shvaćena cjelovito i nije življena vjerno«. I to zato što je zbiljska vjera samo ona koja je duboko ukorijenjena, koja je prožela i oplemenila čitava čovjeka, ali i ona koju je također sa svoje strane prožela i oplemenila čovjekova humanost, uljuđenost. Bez te uzajamne prožetosti i oplemenjenosti danas je gotovo nemoguće vjerodostojno i uvjerljivo svjedočiti kršćansku poruku.
Problemi odnosa vjere i kulture, napose pitanja inkulturacije, ali i druga, koja se postavljaju na sociološkom planu, a kojima koncilski i drugi crkveni dokumenti poklanjaju sve veću pozornost, kako na teološkoj tako i na pastoralnoj ravni, tek su jedan vrlo važan aspekt stvari koje danas traže svježe, suptilne i složene pristupe i primjerena rješenja. Tu su prvotni zadaci odgovarajuća evangelizacija kulture, ali nezaobilazno i kultura evangelizacije. Na općem planu ljudske povijesti krajnji je i najviši zadatak kršćana, tako i u Hrvatskoj, trajno građenje i postupno što punije ostvarivanje jedne cjelovite humanističke civilizacije i kulture: na društvenoj razini civilizacije ljubavi, a na osobnoj razini kulture svetosti.
Autor analizira filozofska i sociološka stajališta američkog intelektualca, filozofa i književnog povijesničara Lewisa Mumforda (1895.-1990.), posebno onih stajališta, koja su bitna za suvremenu ...ekološku krizu. Mumford je, tijekom svoje duge spisateljske djelatnosti, mijenjao svoja glavna stajališta, od umjerenog optimizma između dva svjetska rata do istaknuto negativnog pristupa 1960-ih godina. U ranijim djelima - od 1920-ih do 1940-ih godina, Mumford je upozoravao na rastuće ekološke probleme, koje je uzrokovala moderna tehnička civilizacija zbog pretjerane vjere u tehniku i spremnosti da se ekspanzija tehnike poistovjeti s napretkom. No, tada je zadržao vjeru u mogućnost drugačijeg razvoja, često na temelju drugačije upotrebe tehnike. U kasnijim kapitalnim djelima iz 1960-ih godina, "Grad u povijesti" i "Mit o mašini 1-2", Mumford se približio radikalnoj ekološkoj kritici moderne civilizacije. Mnoga njegova tadašnja stajališta - zastupanje organske paradigme, osuda tehnolatrije, konzumizma i mehanističkog atomizma, ekološke među-ovisnosti, zahtjeva za redukcijom gradova i tehničke intervencije, isticanje primarne važnosti osobne promjene - bliska su mnogim koncepcijama suvremenog radikalnog ekologizma, posebno dubinske ekologije.
U članku se govori o percepciji budućnosti. Provedeno je empirijsko sociologijsko istraživanje (1992) na reprezentativnom uzorku (N= 547) studenata sveučilišta u Rijeci i Zagrebu. KonstruČiran je ...instrument od 31 tvrdnje (s Likertovim skalama ocjenjivanja) u kojemu su zastupljeni sadržaji o antropogenim i socijalnim promjenama te o pitanju ekološke katastrofe i tehnološkog razvoja.
Komponentna analiza pokazala je da se budućnost percipira u više dimenzija: »dihotomno totalitarno društvo visokih tehnologija i novih hominida«, »katastrofična budućnost«, »status quo u budućnosti« i »kozmička budućnost«. Prisutne su dvije orijentacije: optimistička, koja radikalizira pozitivne potencijale sadašnjosti i u budućnosti vidi potpuno novu civilizaciju te pesimistička, koja radikalizira negativne strane sadašnjosti i u budućnosti očekuje katastrofizam.
Usporedba s rezultatima sličnog istraživanja iz 1988. godine pokazuje: da se u 1992. godini povećalo očekivanje socijalne diferencijacije i ekspanzije u svemir; da se smanjilo očekivanje globalnih katastrofa, ukidanja privatnog vlasništva, porasta blagostanja i mira. Promjene su vjerojatno nastupile pod utjecajem situacijskih faktora u društvu.
Od osmog stoljeća muslimani su razvijali ne samo svoja znanja u području teologije, nego i astronomije, matematike, kemije, medicine i drugih znanosti. U prirodi je islama poticanje razumijevanja i ...znanja, istraživanja i proučavanja prirode.
Tekst želi pokazati da su temelji islamske znanstvene tradicije postojali i prije upoznavanja grčke tradicije, odnosno, da je zlatno doba islamske znanosti započelo s Abdel al-Malikom, stoljeće i pol prije nastanka Bayt al-Hikme u Bagdadu, u 9. stoljeću.
Skoro čitavo jedno tisućljeće znanstvenici islamske civilizacije ne samo da su proučavali i analizirali grčke (i druge) znanosti, već su istima dodali i mnoge, potpuno nove koncepte koji su njihovim prethodnicima bili nepoznati. Križarski ratovi i mongolska invazija utjecali su na okolnosti u kojima se islamska znanost razvijala.
Sporo uvođenje tiskarske tehnologije doprinijelo je usporavanju znanstvenog razvoja jednako kao i prestanak korištenja arapskog jezika kao znanstvene lingua francae.
Bitno je istaknuti da je Europa u 12. stoljeću veliku pažnju posvetila islamskim djelima o astronomiji, aritmetici, trigonometriji, optici, geometriji, astrologiji i medicini (Mushtaq, 1990).
Predloženi narativ nam, stoga, govori da je ona znanost koja je započeta s Grcima došla do Arapa i muslimana gdje je prihvaćena, asimilirana i preuređena. Zatim je stoljećima prenošena u Europu, gdje je, u konačnici, značajno doprinijela industrijskoj revoluciji.
