U radu se kritički izlažu i obraðuju konsocijacijske interpretacije Europske unije. U prvom dijelu se objašnjavaju prepreke i temeljne postavke korištenja konsocijacijske teorije na primjeru Europske ...unije. U drugom dijelu su prikazane analize političkih institucija i političke dinamike Europske unije koje polaze od modela konsocijacijske demokracije Arenda Lijpharta. U trećem dijelu su izloženi istraživački uvidi o tipu konsocijacije u Europskoj uniji, dok se u četvrtom dijelu prikazuju objašnjenja nastanka konsocijacijskih aranžmana u Europskoj uniji. U zaključnom dijelu se razmatra metodološki problem i heuristički doprinos konsocijacijskih interpretacija Europske unije.
V Sloveniji je vzpostavitev samostojne države pomenila tudi zamenjavo družbenega sistema socializma s kapitalizmom. V članku je predstavljeno spreminjanje vrednotenja teh dveh sistemov na podlagi ...podatkov longitudinalnega raziskovanja slovenskega javnega mnenja (od 1990 do 2013). V analizi so upoštevane splošne ocene o a) socialističnem obdobju nasploh in po časovnem zaporedju, b) kakovosti življenja pred osamosvojitvijo in v samo- stojni državi, c) odnosu do pojmov Evropa, socializem in kapitalizem, ki jih dopolnjujejo stališča respondentov o tem, kako izbrani štirje pojmi (pravičnost, človečnost, neenakost, blagostanje) ustrezajo njihovim predstavam o enem ali drugem sistemu.
Autori istražuju Pikettyjevo shvaćanje ideologije na temelju njegove knjige „Kapital i ideologija“ (2020). Pokazuje se da on ideologiju shvaća kao samostalnu silu u povijesti. Osnovna je teza članka ...da kod Pikettyja nema kritičke političke teorije „prijelaznog razdoblja“ pa ne može uvjerljivo objasniti zašto kriza „hiperkapitalističke ideologije“ od 2008. naovamo ne vodi izravno u političku i ideologijsku transformaciju kojoj se nada (tzv. „participativni socijalizam). To se može razjasniti Gramscijevim shvaćanjem krize i pasivne revolucije. Pokazuje se da „transformizam“ (Gramsci) u krizi kapitalizma obnavlja osnovni konsenzus, ali da donja i niža srednja klasa nemaju previše utjecaja na „reorganizaciju države“. Zapravo te su klase danas više potaknute da sudjeluju u „platformskom populizmu“ (Morozov), nego u Pikettyjevom projektu stvaranja deliberativne „pravedne demokracije“. Taj populizam nastoji demokratizirati (a zapravo komercijalizirati) što je više moguće područja ljudskog djelovanja. S druge strane, postoje znakovi da će mainstream ljevica ići tragom onoga što Gramsci naziva (progresivni) cezarizam. Posrijedi je „polemičko- ideologijska formula“ kojoj treba, prije svega, politička akcija kako bi se iznova postigla „minimalna društvena homogenost“ (Monod) kao pretpostavka održivije demokracije. Autori pokazuju da ipak ima dokaza da je Pikettyjevo shvaćanje ideologije primjenjivo u suvremenoj politici.
U Zagrebu pored brojnih javnih kulturnih ustanova i niza drugih kulturnih organizacija u neprofitnom i profitnom sektoru djeluje i 15 javnih centara za kulturu. Njihov je nastanak i kasniji rad ...odreðen specifičnim kulturnim politikama koje su se razvijale nakon Drugog svjetskog rata. U tranzicijskom razdoblju javni kulturni centri ostaju bez jasne pozicije i uloge u kulturnom sustavu te se stoga ovaj rad bavi pitanjem kako voditelji tih institucija konstruiraju uloge kulturnih centara. Provedeni su polustrukturirani intervjui u devet kulturnih centara, a tematskom je analizom izdvojeno šest tema vezanih za ulogu i svrhu tih institucija u Zagrebu: dostupnost kulture, stvaralaštvo i posredovanje, prvi ulazak u kulturu, (re)produkcija zajednice, javni servis te koristan ostatak. Prve su četiri teme vezane uz kulturne paradigme izvrsnosti, demokratizacije kulture i kulturne demokracije i pokazuju da nisu nestale, nego još uvijek imaju djelatnu ulogu. Posljednje dvije teme signaliziraju krizu kulturnih centara u tranzicijskom i posttranzicijskom vremenu koja se tiče društvene baze te pozicije u okvirima javnih politika. Ti uvidi omogućuju nam razumijevanje lokalnih reakcija na društvene, kulturne i političke promjene te nam otkrivaju kako se kulturni centri nose s problemom legitimacije i pronalaženja svrhe u novom kulturnom sustavu.
Autori polaze od Ranciereovih teza o ideologijskom konsenzusu u društvenim znanostima kako bi istražili je li tranzitologija nestala iz hrvatske politologije. Istraživanje se temelji na ...tranzitologijskim prilozima koji su objavljeni u hrvatskome politološkom časopisu Politička misao u posljednja tri desetljeća. U članku se pokazuje da je hrvatska tranzitologija dio sveobuhvatnog konsenzusa o podudarnosti demokracije i kapitalizma nastaloga 1989. U istraživanju povijesti i stanja hrvatske tranzitologije u desetljeću poslije prvih višestranačkih izbora primjenjuje se Ranciereovo shvaćanje (liberalne) metapolitike. U istraživanje drugog desetljeća tranzitologije autori koriste Ranciereovo shvaćanje "konsenzusne demokracije" koja razvija težnju ka istovjetnosti političke forme i društvenog stanja. Pokazuje se da hrvatska tranzitologija u drugoj fazi smatra da konsolidaciju demokracije treba objasniti uvođenjem "nepolitičkih čimbenika" kao što su pravna država, civilno društvo i demokratska politička kultura. Svi se oni mogu podvesti pod Ranciereovo shvaćanje konsenzusne demokracije jer se pomoću nje kani ostvariti spomenuta istovjetnost. Kako se danas čini da je tranzitologija zastarjela, u članku se pokazuje da hrvatska tranzitologija još živi kroz identifikaciju devijacija i nedostataka hrvatskog društva. To postiže tako što svako odstupanje od normativnih ideala tranzicije prevodi u "nefunkcionalno", odnosno u "ime problema" (Ranciere), koji treba neku unaprijed definiranu (reformsku) intervenciju. Tako se u nju unose teleologijski elementi kojima se iznova potvrđuje želja da povijest završi u univerzalnoj tvorbi koju čini neraskidiva veza demokracije i kapitalizma.
The authors use Ranciere's theses on the ideological consensus in the social sciences, to confirm or refute ‘the end of transitology’ in Croatian political science. The research is based on articles published in the Croatian political science journal Politička misao in the three decades after the first multiparty elections in Croatia. The authors show that Croatian transitology is part of a comprehensive consensus on the complementarity of democracy and capitalism that emerged in 1989. The analysis of Croatian transitology, in the decade after the first multi-party elections, is based on Ranciere's concept of (liberal) metapolitics. To explore the second decade of transitology, the authors use Rancier’s concept of ‘consensual democracy’ which aspires to achieve identity between political form and the state of social relations. Croatian transitology of the second decade holds that the consolidation of democracy should be explained/supported by the introduction of 'non-political factors' such as the rule of law, civil society and democratic political culture. All these factors can be subsumed under Ranciere's understanding of consensual democracy because they are intended to achieve the condition of identity. Although at present, transitology may seem obsolete, the article shows that (Croatian) transitology still lives a slightly different life by identifying various deviations and shortcomings in Croatian society. It achieves this by translating any deviation from the normative ideals of transition into a 'non-functional' or 'name of the problem' (Ranciere), which then needs some predefined (reform) intervention. In this way we have teleological elements which reaffirm the desire for history to end in a universal formation made up of the unbreakable bond of democracy and capitalism.
Autori u radu analiziraju konsocijacijsku demokraciju kao poseban model demokracije za podijeljena društva. Budući da u podijeljenim društvima postoji više društvenih segmenata, primjena
mehanizama ...majoritarne demokracije može ugroziti manjinske
segmente i time poprimiti antidemokratski karakter. U radu se
definira konsocijacijski model demokracije, vrši se usporedba između konsocijacijske, konsenzusne i većinske demokracije te se
ispituje postojanje ovoga modela na normativnoj razini u Bosni i
Hercegovini. S obzirom na to da postoje oprečna mišljenja treba li
konsocijacijsku demokraciju primijeniti u Bosni i Hercegovini, u
radu se dokazuje da na normativnoj razini konsocijacijska demokracija postoji kroz ispitivanje postojanja društvenih segmenata
i četiri temeljna načela konsocijacijske demokracije u domaćemu
pravnom poretku: velike koalicije vođa svih društvenih segmenata,
autonomije segmenata, načela razmjernosti i veto mehanizma za
zaštitu društvenih segmenata. Analizom se dokazuje da mehanizmi konsocijacijske demokracije, posebno često osporavani mehanizam veta, nisu vodili do uspostave tiranije manjine. Postupak po
vitalnome nacionalnom interesu kao svojevrstan veto mehanizam
u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine
primijenjen je u približno 90 % slučajeva od najbrojnijega društvenog segmenta u Bosni i Hercegovini. Stoga ključno pitanje nije
treba li konsocijacijsku demokraciju primijeniti, nego kako unaprijediti učinkovitost konsocijacijskih mehanizama radi ostvarenja stabilne demokracije.
Ključne riječi: konsocijacijska demokracija; većinska demokracija; konsenzusna demokracija; podijeljeno društvo; društveni
segmenti.
Democracies are at risk to be strangled by the populist demagogues, posturing as the only and true leaders of 'the people', while disregarding constitutional "structure of liberty", meaning that, the ...parliamentary supremacy, judicial review and, above all, the constitutional limits to the very direct decision making by the voters' constituencies. Referenda are being used ever more, often to push certain decision, which could not pass the parliament. The claim is that there must not be any limits to the power of the people. That phenomenon the most esteemed liberal magazine "The Economist" nicknamed coining the word "referendumania", apparently combining 'a mania' with 'referenda'. It has been received with a lot of sympathy by the general public, in circumstances when the television and the Internet shows all the misery of the numerous assemblies, not only in a new but also in the mature democracies. After the referendum on the Brexit has been used as an instrument of the political struggle in the mother of parliaments, Great Britain, which lead to the ongoing "melting down" of the highly valued British political system, it seems that the worst of prophecies are realized by advancing populist forces in a number of Euroepan states. Republic of Croatia has been for a long time exposed to such treats, by the political groups extremely opposed to governmental policies, first by the Catholic conservatives and most recently by the trade unionists. Due to the very inadequate regulation of the referenda on civil initiatives, whereas the decision is to be made by a majority of those who vote, without any quorum being provided, the posibilites of manipulation are enormous. In the lasting confusion, a number of politicians has already proclaimed their intention, if elected the president of the Republic, to use such a referendum in order to remove all the checks and balances between the chief of state and "the people". Taking such treats very seriously in the existing crisis of democracy, the author emphasizes hi plead for an interparty agreement which would enable the referendum to be properly regulated and thus incorporated into the system of a democratic constitutional democracy.
Demokracije su u opasnosti da će ih zadaviti populistički demagozi, koji se postavljaju kao jedini i istinski vođe "naroda", i koji zanemarujući ustavnu "strukturu slobode", parlamentarnu supremaciju, kontrolu sudova i, nadasve, ustavna ograničenja dovode u izravnu vezu s odlučivanjem biračkog tijela. Referendumi se sve više koriste za donošenje određenih odluka koje ne mogu proći u parlamentu. Tvrdi se da ne smije postojati nikakva prepreka vlasti naroda. Ovaj je fenomen najpoznatiji liberalni časopis The Economist obilježio novom riječju referendumanijom u kojoj se referendum izravno povezuje s manijom. U okolnostima kada televizija i Internet pokazuje svu bijedu brojnih skupština i to ne samo u novim već i u zrelim demokracijama taj je fenomen dobio punu simpatiju šire javnosti. Nakon što je u Velikoj Britaniji toj matici svih parlamenata referendum o Brexitu iskorišten kao instrument političke borbe što je dovelo do tekućeg "pretapanja" visoko cijenjenog britanskog političkog sistema izgleda da se ispunilo najgore moguće proročanstvo o napredovanju populističkih snaga u velikom broju europskih država. Republika Hrvatska je već dugo izložena takvim ugrozama od strane političkih grupa koje se ekstremno protive politici Vlade, počam od katoličkih konzervativaca a odnedavno i sindikalista. Zahvaljujući neadekvatnoj regulaciji refrerenduma o građanskim inicijativama gdje se ne govori o nikakvom kvorumu već se odluka donosi većinom onih koji glasuju mogućnosti manipulacije su ogromne. U postojećim okolnostima trajne konfuzije, brojni političari koji su već izjavili svoju namjeru da će ukoliko budu izabrani za Predsjednika Republike takav referendum koristiti radi uklanjanja svih kontrola i provjera koje postoje između šefa države i "naroda". Imajući u vidu krizu demokracije i smatrajući takve prijetnje sasvim ozbiljnim autor naglašava potrebu da se jednim međustranačkim dogovorom stvore uvjeti kojima bi se referendum uz odgovarajuću regulaciju uklopio u deemokreatski sistem ustavne demokracije.
U radu se analiziraju koncepcije kulturnih centara u okviru modernih paradigmi kulturnih politika u Hrvatskoj u duljem razdoblju. Kako se pokazuje, raznolike svrhe i koncepti kulturnih centara ...izražavali su s jedne strane konkretne kontekstualne okvire, a s druge specifične ciljeve koje su formulirali različiti politički i društveni akteri. Kulturni centri nastaju i kao prostori diseminacije kulturnih i političkih ideja i kao prostori proizvodnje, pa stoga objedinjuju napetosti i kontradikcije koje su ugraðene u njihovu strukturnu poziciju izmeðu kulturnih politika i proizvodnje kulture odozgo te kulturnog djelovanja i proizvodnje kulture odozdo. U inicijalnom razdoblju formuliranja moderne (graðanske) nacionalne politike i kulture za vrijeme ilirskog pokreta kulturni centri imaju izraženu diseminacijsku ulogu, meðutim vrlo ograničena dosega. Od prijeloma 19. i 20. stoljeća do prvih godina nakon Drugog svjetskog rata u fokus dolazi pitanje omasovljenja te se razvijaju ključni organizacijski modeli kulturnih centara koji se temelje na ciljevima različitih političkih aktera, od kulturnih i graðanskih udruga preko masovnih pokreta do sve izraženije uloge države. Ovaj razvoj završava podržavljenjem kulturne sfere i pretvaranjem kulturnih centara u sredstvo transmisije kulture iz centra. Od 1960-ih s uvoðenjem samoupravljanja uloga kulturnih centara redefinirana je u skladu s idejama kulturne demokracije, no ta uloga, paradoksalno, nije zadržana i u kulturnim politikama novog višestranačkog sustava. U tranzicijskom i posttranzicijskom razdoblju razvija se dvotračni sustav kulturnih centara, s jedne strane javni kulturni centri svedeni na poziciju prijenosa kulture i imitacije tradicionalnih kulturnih ustanova, a s druge strane društvenokulturni centri koje osnivaju i kojima upravljaju organizacije civilnog društva u kulturi i koji počivaju na idejama sudjelovanja, dijeljenja i priznanja različitosti.
PDF
