Studija govori o procesu stvaranja članice EU-a promicanjem demokracije u slučaju Hrvatske, s posebnim naglaskom na dvjema reformskim inicijativama iz područja reforme javne uprave (PAR). Iskustvo ...Hrvatske reprezentativno je za napore međunarodne zajednice da prevlada posljedice nasilnog raspada države i građanskog rata. EU je posebno potpomogao postkonfliktnu demokratizaciju diplomatskim inicijativama, osiguranjem pomoći i političkim uvjetovanjem. Hrvatska politička elita pokazala je veliku spremnost da primijeni demokratske reforme, ali je istovremeno bila kritična prema onome što je smatrano “prevelikim” miješanjem u unutarnja pitanja države. Na temelju 30 intervjua s hrvatskim dužnosnicima, akterima civilnoga društva, članovima EU-delegacije i drugim predstavnicima međunarodne zajednice empirijski se procjenjuju napredak i poteškoće u reformi javne uprave u Hrvatskoj te se objašnjava zašto su neke reforme uspješno implementirane, a druge nisu.
Nakon osnivanja u ljeto 1989., Hrvatska demokratska zajednica predvođena Franjom Tuđmanom, zadobila je vrlo brzo veliku potporu hrvatskog naroda u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, te kod hrvatskog ...iseljeništva. To je i potvrdila samostalnom pobjedom na izborima 1990. u Hrvatskoj, kao i pobjedom u koaliciji nacionalnih stranaka na izborima 1990. u Bosni i Hercegovini. Na temelju tih rezultata, Hrvatska demokratska zajednica postala je glavna politička snaga hrvatskog naroda tijekom raspleta jugoslavenske krize. Konačni rezultat tog raspleta bila je saborska odluka o razdruživanju državnopravnih veza Hrvatske s Jugoslavijom, koja je donesena 25. lipnja 1991. Shodno tome, jasno je da bez istraživanja uloge, djelovanja, strukture i ideologije HDZ-a kao vladajuće stranke u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nije moguće razumjeti razdoblje raspada Jugoslavije i stvaranja neovisne hrvatske države. Ključne riječi: Hrvatska demokratska zajednica, Franjo Tuđman, Hrvatska, Jugoslavija, Bosna i Hercegovina, demokratizacija, iseljeništvo.
Nakon osnivanja u ljeto 1989., Hrvatska demokratska zajednica predvođena Franjom Tuđmanom, zadobila je vrlo brzo veliku potporu hrvatskog naroda u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, te kod hrvatskog iseljeništva. To je i potvrdila samostalnom pobjedom na izborima 1990. u Hrvatskoj, kao i pobjedom u koaliciji nacionalnih stranaka na izborima 1990. u Bosni i Hercegovini. Na temelju tih rezultata, Hrvatska demokratska zajednica postala je glavna politička snaga hrvatskog naroda tijekom raspleta jugoslavenske krize. Konačni rezultat tog raspleta bila je saborska odluka o razdruživanju državnopravnih veza Hrvatske s Jugoslavijom, koja je donesena 25. lipnja 1991. Shodno tome, jasno je da bez istraživanja uloge, djelovanja, strukture i ideologije HDZ-a kao vladajuće stranke u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nije moguće razumjeti razdoblje raspada Jugoslavije i stvaranja neovisne hrvatske države. Ključne riječi: Hrvatska demokratska zajednica, Franjo Tuđman, Hrvatska, Jugoslavija, Bosna i Hercegovina, demokratizacija, iseljeništvo.
Soon after its founding, in the summer of 1989, the Croatian Democratic Union led by Franjo Tudjman received strong support from the Croatian people in Croatia, Bosnia and Herzegovina, and the Croatian people in emigration. This was confirmed by it’s independent win in the 1990. elections in Croatia, and in the coalition in the 1990 elections in Bosnia and Herzegovina. The Croatian Democratic Union was the main political force of the Croatian people during the resolving of the Yugoslavian crisis. The outcome of these events was a parliamentary decision of 25 June 1991, on the termination of the Croatian and Yugoslavian ties in terms of international law. Without a thorough investigation of the roles, actions, structure and ideology of the Croatian Democratic Union as a ruling party in Croatia and Bosnia and Herzegovina, it is not possible to understand the period of the disintegration of Yugoslavia and the creation of the Croatian state. Key words: Croatian Democratic Union, Franjo Tuđman, Croatia, Yugoslavia, Bosnia and Herzegovina, democratization, emigration
Članak se bavi razvojem političke teorije u Sloveniji od 1990.** Daje pregled
razvoja discipline i ustvrđuje da je on započeo pokretanjem studija političke
teorije 1961. Razmatraju se autori, ideje, ...knjige i pristupi. Članak dovodi u
pitanje pretpostavku kako studiji političke teorije u Srednjoj i Istočnoj Europi
imaju sličnu sudbinu, pokazujući da u političkoj teoriji u Sloveniji nije bilo
lomova ni jazova, nego da bi točnije bilo govoriti o razvoju, u kojem se svaka
sljedeća faza temelji na prethodnoj. Autor kritički ocjenjuje javnu ulogu političkih
teoretičara, njihova (ne)stajališta o političkim teorijama, njihovu odgovornost
i njihov razvojni potencijal.
Razmatrani su elementi i značajke preobrazbe suvremene znanosti, posebno oni koji pokrivaju aspekt interakcije javnosti i znanosti - aktualni sukobi znanstvenika i uzroci tih konflikata, orijentacija ...javnosti pri procjeni argumenata rabljenih u sukobima i pri zauzimanju odgovarajućega stajališta, kompetencija znanstvenika, posebno u vrijeme intenzivne fragmentacije znanosti, demokratizacija znanosti i načelo opreza kao potrebne korekcije suvremene znanosti. Aktualnost navedenih elemenata prikazana je na modelnom slučaju - projektu integracije naftovoda »Družba Adria«.
Suvremeno je društvo primarno obilježeno informacijskom tehnologijom i komunikacijom. Komunikacija putem medija, posebice elektronskih, postala je glavnom poveznicom svijeta brzih promjena i ...inovacija. Mobilizam i relativizam nove zbilje plod su tehnicističke interpretacije svijeta. Paradigma informacijske tehnologije nije samo znanje, kao simbolički kapital, nadredila materijalnim pokazateljima bogatstva, već je i egzistenciju uvjetovala informiranošću. Takve su okolnosti posebno važno mjesto dale elektroničkim medijima koji su postali preuzimatelji i kontrolori moći.
U takvom okruženju tranzicijska društva medijskom reformom na socio-kulturnoj i ekonomsko-tehnološkoj razini nastoje odgovoriti vremenu novih vrijednosti. Razvijanje neovisnih medija, posebice elektronskih, i demokratizacija društva trebale bi ići zajedno. Koliko je to daleko od željenog u hrvatskom društvu, pokazuje javnost stavljajući često medije u službu vladajuće politike.
Pretpostavimo da je kreativnost rezultat unutarnjeg dijaloga kreativnog pojedinca (autora) iz kojega nastaje nova informacija. No kako onda razumjeti kreativnost danas, kada je naša individualna ...svijest proširena elektronskim medijima i telemetrijski uključena u “globalni mozak”? Sveprisutnost informacijske i komunikacijske tehnologije omogućuje nam da stvaramo nove informacije brže negoli ikad prije i pohranjujemo ih u forme umjetne memorije, u koje može svatko ući. S obzirom na to čini se da je pojam autorstva prevladan, a unutarnji dijalog zamijenjen intersubjektivnim dijalogom. Držeći se teorije medija Viléma Flussera i Marshalla McLuhana, problematiziram novu paradigmu kreativnosti kakva se razvija u dobu informacijske tehnologije.
U članku se nastoji pokazati kako je konceptualni aparat “klasične” tranzicijske teorije u nekim važnim aspektima neprimjeren za znanstvenu analizu procesa tranzicije, poglavito konsolidacije ...demokracije u suvremenim postkomunističkim društvima, uključujući hrvatsko. Primjenom toga aparata ne mogu se valjano objasniti velike političke i društvene promjene koje se odvijaju u tim društvima, poglavito u posljednjem razdoblju. Autori sažeto iznose neke karakteristične primjere “otupjelosti”, odnosno neprimjerenosti pojmova i koncepta tranzicijske teorije, propitujući ponajprije problematiku konsolidacije demokracije, njezinih temeljnih sociostrukturnih i sociokulturnih pretpostavki te značenja nekih bitnih pojmova vezanih uz to. U članku se razmatra problematika različitih interpretacija tranzicijskih faza u odnosu prema rascjepu između formalno-institucionalne konstitucije demokratskog poretka i demokratskog deficita postkomunističkih sustava. Upućuje se na potrebu renoviranja pojmovnog i konceptualnog aparata tranzicijske teorije, ali pritom se ne smatra da treba stvoriti novi aparat, nego da treba nadograditi postojeći tako da se prilagodi promijenjenom društvenom i političkom kontekstu postkomunističkih društava u XXI. stoljeću i drukčijoj prirodi tranzicijskih promjena u njima.
Europske integracije na području Zapadnog Balkana ishodište su europeizacije
koja je usko isprepletena s demokratizacijom i demokratskom konsolidacijom,
ta su dva procesa povezana i međusobno ...uvjetovana. Ovaj rad je predstavio
koncept demokratizacije kao željenoga političkog ishoda „Politike proširenja“
te teorijski okvir europeizacije kao međunarodne dimenzije demokratizacije
i vanjskopolitičkog cilja EU koja je, kako ovaj rad argumentira, prisutna od
početka europskih integracija na Zapadnom Balkanu, što korelira s početkom
Procesa stabilizacije i pridruživanja. Svojom demokratskom uvjetovanošću
EU služi kao poticaj demokratske konsolidacije određujući službena mjerila
u zadovoljavanju političkih uvjeta, potičući promjene na različitim razinama
procesa demokratizacije. Međuovisnost modernizacije, državnosti i utjecaja
vanjskih aktera, u slučaju riješenog pitanja državnosti, pridonosi konsolidaciji
bivših realsocijalističkih država na Zapadnom Balkanu.
Danas su pred pedagogijom brojni izazovi, a jedan od njih je i razvijanje pozitivnoga stava u odnosima s drugima koji su različiti od nas. Razvoj društva temeljen na znanju i proces globalizacije ...stvaraju nove potrebe pri izradbama dokumenata o odgoju i obrazovanju. Suvremeni pristup u izradbi kurikuluma sve više demokratizira ovaj proces i širi odgovornost za promjene u odgojno-obrazovnom sustavu, posebno učitelja, nastavnika, pedagoga, stručnih suradnika, roditelja – interkulturalne odgojne zajednice. Ovako strukturiran kurikulum uvažava posebnosti socijalne i kulturne sredine i uključuje sva područja rada škole: usvajanje temeljnih životnih vrijednosti, nastavne i izvannastavne aktivnosti, kulturu škole, integraciju učenika pripadnika manjina. Koncepcija interkulturalnog kurikuluma polazi od znanstvenog pristupa, pedagoške kompetencije, a prema izbjegavanju predrasuda i stereotipa, etnocentrizma i hijerarhije među različitim kulturama. Kako bi se pridonijelo implementaciji interkulturalnih sadržaja u postojeće kurikulume, škole trebaju surađivati s obiteljima i lokalnim zajednicama radi postizanja cilja i zadataka interkulturalnoga obrazovanja.
Problemi demokratske legitimacije i nedjelotvornost demokratskog
sustava bitna su obilježja postsocijalističkih društava unatoč njihovoj
normativno-institucionalnoj demokratskoj konstituciji. ...Socioekonomski uvjeti bitni su razlozi otežane demokratizacije, no čini se da su sociokulturni činitelji (osobito obrasci dominantne političke kulture) ključne determinante održanja i razvoja demokratskoga političkog sustava. Tranzicijska društva obilježava razvojni diskontinuitet.
Normativno-institucionalne i kulturološke promjene imaju različitu
dinamiku i ne odvijaju se paralelno. Ta nepodudarnost dovodi u
pitanje legitimitet i uspjeh demokratske konsolidacije. Taj interakcijski odnos političke kulture i političkog sustava (strukture) okvir je razmatranja najvažnijih političko-kulturalnih preduvjeta demokratizacije.
U članku se razmatraju sociokulturna obilježja tranzicije, narav
kulturalnih promjena (vrijednosne promjene i institucionalno
učenje), političko povjerenje, legitimitet, svojstva građanske političke
kulture, odnos prema moći i autoritetu, politička participacija, uloga
političkih elita, sociokulturni aspekt ekonomskog razvoja te interes za
politiku.
Prevladavanje karakteristične nepodudarnosti kulture i strukture
odvija se poglavito kao transformacija sociokulturnih preduvjeta, odnosno kao demokratska resocijalizacija (kroz procese vrijednosne
promjene i institucionalnog učenja). Pokazuje se da je demokratska
konsolidacija bitno određena tom sociokulturnom transformacijom.
Sociokulturni uvjeti, odnosno političko-kulturalne pretpostavke, ključan su pretkazatelj uspjeha demokratizacijskog procesa. Osim primijenjenih vrijednosti demokracije i opredijeljenosti građana za njih, demokracija zahtijeva i aktivno građanstvo, pa se proširenje građanske participacije postavlja kao glavni cilj te transformacije.
