Psihopatija Katunarić, Leo
In medias res,
05/2023, Letnik:
12, Številka:
22
Journal Article, Web Resource
Recenzirano
Odprti dostop
Suvremena politička sučelja sve češće upotrebljavaju jezične sklopove kojima pozivaju na preoblikovanje stvarnosti umjesto tradicionalnih obećanja o nadogradnji kolektivne vizije realnosti. Diskurs ...se obnavlja registrima iz izvedbenog sučelja, posebno umjetničke izvedbe, a koja prirodno kreira stvarnost isprepletenu realnostima. Kultura namjerno kreiranih lažnih vijesti, dubokog nestvarnog i kultura brisanja naizgled digitalnu kulturu pozicioniraju kao produžetak tradicionalnih ljudskih društvenih alata za izradu zatvorenih krugova ideologizacije realnosti. Na djelu je novi diskurs, arhiviranje podataka kao objekata kojima se priključuju i meta podaci, primjerice obrazac javne izvedbe. Jednom aktivirani, takvi objekti mogu djelovati u ljudskoj fizičkoj realnosti igrajući ulogu javne izvedbe. U stvarnosti oni su slični jezičnom sklopu kojeg rabe psihopati ili sociopatske skupine. Jezik je to bez izvornika i cilja, jezik neprestane prilagodbe akciji stvaranja i održavanja sučelja u kojemu bi psihopat mogao nesmetano funkcionirati. Zato je zanimljiva pojava novih oblika umjetničke izvedbe, poput nft (neprenosivi zalog) koji koriste i ljudsko i digitalno, bitchain, sučelje kako bi zaustavile stalni kolaps realnosti u vlastitu nestabilnost. Da li se radi o subverziji koja se uvijek očekuje u situacijama u kojima prijeti okamenjivanje sustava i kako to da se takva akcija javlja kao umjetnički jezik proizveden strojem?
Modern political interfaces are increasingly using linguistic circuits that call for the reshaping of reality instead of traditional promises to upgrade the collective vision of reality. Discourse is renewed by registers from the performance interface, especially artistic performance, which naturally creates a reality intertwined with realities. The culture of deliberately created fake news, the deep unreal, and the canceled culture positions digital culture as an extension of traditional human social tools to create closed circles of ideologizing reality. There is a new discourse at work, archiving data as objects to which metadata is attached as, for example, a public performance pattern. Once activated, such objects can act in human physical reality by playing the role of public performance. In reality, they are like the language structure used by psychopaths or sociopathic groups. It is a language without an original and a goal, a language of constant adaptation to the action of creating and maintaining an interface in which the psychopath could function smoothly. That is why there is an interesting emergence of new forms of artistic performance, such as nft (non-fugitive token) that use both human and digital, bitchain, interfaces to stop the constant collapse of reality into its own instability. Is this a subversion that is always expected in situations where the system is petrified and how is it that such an action occurs as a machine-produced artistic language?
Digitalna kultura realizira samu sebe društvenim skokovima, a ne samo praćenjem ritma linearnog toka razvoja tehnologije. Promjena globalne kulturne paradigme prihvaća se trenutno i bez rezervi, kako ...u slučajevima prva dva skoka (y2k milenijski bug i web 2. 0), tako i trećem, post – Covid-19. Komunikacija uživo, kao i drugi uobičajeni aspekti ljudske izvedbe uživo, postaje virtualizirana. Proces se razvija i održava pomoću obrazaca tradicionalne umjetničke izvedbe uživo, a poznatih iz dramaturgije kazališta i performansa. Takvi obrasci ugrađeni su u tehnologiju digitalne komunikacije otprije. Pozicija ljudskog izvođačkog tijela u novim okolnostima postaje predmet zanimanja strojne civilizacije. Bitka ljudi za održavanjem identiteta vodi se izvedbom i u post – Covid-19 diskursu, slično bitkama koje se povijesno vode s nad-sustavima moći.
Digital culture realizes itself by social leaps, not following the linear flow of technology development. The change of the global cultural paradigm is accepted immediately and without reservations, both in the cases of the first two jumps (y2k millennial bug and web2.0), as in the third post-covid-19. Live communication, like other common aspects of human live performance, is becoming virtualized. The process is developed and maintained using patterns of traditional live artistic performance, known from theater dramaturgy and performance. Such patterns have been incorporated into digital communication technology before. The position of the human performing body in new circumstances becomes the subject of interest of machine civilization. The battle of people to maintain identity is led by performance in Post-covid-19 discourse as well, similar to the battles historically fought with super-systems of power.
Vremena manipulacijske moći Le Bonovih vođa gomila su iza nas. U današnjem tehnološkom okruženju tu ulogu preuzima informacija oblikovana kao medijski tekst. Suvremena nam tehnologija omogućuje ...pristup nepreglednom informacijskom (ponekad i mrtvom) kapitalu, čineći nas ujedno sudionicima u kreiranju, modeliranju i distribuciji istoga. Takva informacija, u okviru nove informacijske revolucije, poprima obilježja „živoga entiteta“ osamostaljenog od svoga tvorca i modificiranog u svoje beskonačne inačice, koje dobivaju nova značenja u novim kontekstima. Primarni izvor informacije teško je identificirati, štoviše, postaje nevažan. Promjene u informacijskom kanalu uočljive su i u domeni primatelja poruke. Javlja se fenomen „masovnog primatelja“, komunikacijskog tijela okupljenog oko informacije koja mu omogućuje aktivni angažman u komunikacijskom sustavu. Tako informacija postaje vođa digitalne gomile. Ovaj rad analizira obilježja masovnih medija i medijskih tekstova te njihov utjecaj na digitalne mase.
Ikona mesta v digitalni kulturi Petrešin, Vesna; Robert, Laurant Paul
Urbani izziv,
12/2003, Letnik:
14, Številka:
2
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
Ključni vidiki digitalne tehnologije niso vizualne narave, zato se opisovanje podobe mesta in njegovih upodobitev v digitalni kulturi opira na ugotovitev, da so novi mediji po načinu izraza ...metajezik. Članek poskuša razčleniti formalne, strukturne in družbene značilnosti preslikav mesta v virtualna okolja.
Sve se više i više osjeća utjecaj informacijsko-komunikacijskih tehnologija u svim područjima života društva, u razvijenim društvima, ali i u zemljama u razvoju. Postupno se stvara informacijsko ...društvo koje je definirano stupnjem razvijenosti zemalja u određenome području. Svijetla je budućnost u području tehnologije. Ovo je zanimljivo vrijeme za život i uključenost u tehnologiju, i obrazovanje također. Tijekom ovih godina raste broj generacija na koje bitno utječu tehnologije, ali je utjecaj također prisutan i u drugim generacijama. Rođena je nova, digitalna kultura koja je postala dio opće culture. Ovakav koncept oblikuje ovaj članak, zajedno s vizijom autora i suvremenom litearturom koja naglašava ulogu digitalne culture i obrazovanja.
Pitanja vezana uz pristup kulturi ušla su u fokus kulturnih politika s ciljem da doprinesu kulturnom razvoju, kvaliteti života građana, društvenoj uključenosti, i sl., pri čemu su razmatrane i ...mogućnosti koje digitalni prostor pruža kulturnom sektoru za omogućavanje pristupa kulturnom sadržaju. Pitanja pristupa kulturi u digitalnom kontekstu podrazumijevaju aspekte vezane uz uklanjanje prepreka pristupu kulturnim resursima kao i poticanje i promicanje mogućnosti građana za participaciju u kulturi. Koncept se defi nira kao dinamičan društveni proces, a ne kao jednostavno infrastrukturno omogućavanje pristupa. Pristup kulturnim resursima u digitalnom kontekstu suočava nas sa novim mogućnostima i preprekama na koje kulturne politike moraju adekvatno odgovoriti kako bi potakle razvoj digitalne kulture. U članku su analizirani pristupi eksplicitnih i implicitnih kulturnih politika u reguliranju digitalne kulture koji predstavljaju relevantan okvir koji omogućuje da kulturni sadrž aji stignu do korisnika. Opisani su izazovi koje digitalni kontekst predstavlja za pitanja pristupa kulturnom sadržaju te su analizirani aspekti kulturnih politika koji razmatraju a) prava korisnika na korištenje kulturnog sadržaja te b) postojeću regulativu koja se odnosi na intelektualno vlasništvo i pravo na ponovno korištenje sadržaja jer takva regulativa omogućuje ili ograničava digitalne usluge koje kulturni sektor može pružiti građanima. U drugom dijelu članka predstavljeni su rezultati istraživanja projekta ‘Pristupi kulturi – Analiza javnih politika’ te su analizirani pristupi kulturnim politikama u reguliranju digitalnog pristupa kulturi u šest odabranih zemalja (Austrija, Hrvatska, Norveška, Španjolska, Švedska i Turska). Istraživanje je provedeno s ciljem da se omogući dublji uvid u pitanja vezana za digitalni pristup kulturi kako bi kulturne politike mogle adekvatno odgovoriti na izazove koji proizlaze iz digitalnog konteksta.
Rad promišlja utjecaj interneta na poimanje ljudskog bića, odnosno narav ljudskog bića u trenutku komunikacije na internetu. Daje pregled dosadašnjih istraživanja utjecaja računala i interneta na ...poimanje čovjeka. Kritički promišlja šest najčešće spominjanih postavki poimanja čovjeka u digitalnoj kulturi: čovjek je ponajprije um, tijelo nije važno, razlike među ljudima ne postoje, možemo mijenjati samog sebe, mi i računalo postajemo slični, računalo je naše utočište. Dolazi se do zaključka da pobornici digitalne kulture prihvaćaju dualizam uma i tijela te čovjeku u virtualnom svijetu interneta pripisuju gotovo neograničene mogućnosti i slobode. Kao glavna karakteristika osoba ovisnih o virtualnom svijetu računala prepoznaje se splet žudnji za sigurnošću, bestjelesnošću i mogućnošću promjene identiteta. Rad upozorava i na nedostatke i opasnosti takva poimanja čovjeka.
U kulturi binarnih sustava, digitalnih sadržaja i tehnoloških praksi autorska prava i zakon o autorskom pravu prolaze kroz određene promjene. Tehnološki razvoj postupno potiče razvoj novog koncepta ...autorstva i autorskih prava, promovirajući slobodni internet i digitalno tržište te stvarajući novo suvremeno iskustvo kulture utemeljene na digitalnoj tehnologiji, masovnoj komunikaciji i svijetu multimedije i virtualnosti. Unatoč tomu što računalna i digitalna tehnologija na različite načine služe i autoru i korisniku, obje su tehnologije ujedno i vrlo plodno tlo za razmjenu zaštićenih autorskih djela, što dovodi do pojave različitih oblika kršenja autorskih prava. Cilj je ovoga rada identificirati i analizirati načine na koje računalna i digitalna tehnologija potiču razvoj novih trendova u području proizvodnje (npr. kultura remixa) i konzumacije i distribucije (npr. peer-to-peer tehnologija za razmjenu podataka) digitalnih kulturnih sadržaja, ali i utvrditi kako novi oblici distribucije i korištenja digitalnih sadržaja mijenjaju i oblikuju percepciju autorstva u 21. stoljeću. Kako bi analizirali prirodu, strukturu i dinamiku utjecaja novih digitalnih i mrežnih tehnologija na koncept autorstva i autorskih prava te kako bi ispitali konzistentnost postavljenih hipoteza, autori su proveli anketu među općom hrvatskom populacijom u dobi od 15 do 60 i više godina. Prikupljeno je ukupno 535 ispunjenih upitnika. Podaci su analizirani pomoću alata SPSS i metode kvantitativne analize. Posebna je pozornost posvećena konceptu autorstva u digitalnom okružju kao i konceptu peer-to-peer tehnologije za razmjenu podataka koja je, unatoč tomu što je prisutna već dulje vrijeme, još uvijek popularna mrežna arhitektura za distribuciju, korištenje i razmjenu digitalnih sadržaja. Rezultati istraživanja pokazali su da većina ispitanika koristi peer-to-peer tehnologiju za razmjenu podataka kako bi pristupila digitalnim kulturnim sadržajima (npr. filmovima, glazbi, knjigama i sl.) te kako bi ih konzumirala i/ ili dalje dijelila putem mreže, kršeći pritom prava autora, odnosno nositelja autorskih prava. To je ujedno jedan od glavnih razloga zašto nositelji autorskih prava i kreativna industrija neprestano pokušavaju pronaći nove načine kako se boriti protiv peer-to-peer tehnologije, posebice kada je u pitanju komercijalna distribucija kulturnih sadržaja, čime ponekad ograničavaju kulturnu proizvodnju i tehnološki napredak. To dovodi do zaključka da novo dinamično, decentralizirano i distribuirano mrežno okružje utemeljeno na principima digitalne demokracije i participirajuće kulture prosumera traži određene izmjene zakona o autorskom pravu i nova rješenja o pitanju njegova kršenja. Istraživanje je pokazalo da se temeljno razumijevanje autorstva, tj. prava autora i drugih kreativnih djelatnika u kontekstu internetske kulture i digitalnih medija nije značajno promijenilo, no uslijed pojave novih načina digitalne proizvodnje i konzumacije kulturnih sadržaja, stavovi, navike i prakse korisnika doživjele su određene promjene. Sukladno tomu zakonodavstvo mora pronaći nove i drugačije mehanizme kako bi uspostavilo ravnotežu između potreba i prava autora i potreba i prava korisnika.
U članku se ističe utjecaj tradicionalnih i modernih, starih i novih medija na učenje, i kao način utjecaja i kao sadržaj u oblikovanju osobne kulture (posebno naglašavajući tzv. "digitalnu ...kulturu"). Na kraju se ukazuje na neke perspektive i odgojne prijedloge.
Autori su uvjereni da tehnologija nije samo olakšala ili "tehnički" otežala procese učenja, nego je, barem djelomično, doprinijela i doprinosi stvaranju novog viđenja života i čovjeka i, u skladu s tim, stvorila različite kulturalne osjetljivosti. Štoviše, malo se pomalo nameće ideja da utječe, možda i na prvome mjestu, na međusobne i skupne odnose, a zatim i na razinu ustroja, ekonomsko-političke moći, društvenog pristanka i općeg razvoja. U tome bi smislu predstavljala izazov za društveni sustav odgoja
Polazeći od Austinove teorije govornih akata i razlike koja se na metajezičkom nivou uspostavlja između dve vrste iskaza: performativa i konstativa, autori sa stanovišta filozofije medija iznose stav ...da je u digitalnom univerzumu, gdje se jezički i svaki drugi izraz medijski transponira, svaka interakcija, ustvari, performativna, pošto i doslovno, kao medijska tvorevina ne može imati podmet u stvarnosti. Krenuvši sa stanovišta da je osnova digitaliziranja, odnosno radnji i postupaka koje ga interakcijom potvrđuju, isključivo ekonomske prirode, pa je, stoga, dakle, cjelokupni digitalni prostor vezan za vladajuću kapitalističku društveno-ekonomsku paradigmu, autori postavljaju pitanje je li u tom smislu dovoljno tvrditi da performativnost digitalnih uređaja i algoritamsko organiziranje predstavljaju nužan i dovoljan uvjet za sveukupnu digitalnu performativnost, bez razlike? Odnosno, ukoliko bi se sve interakcije u digitalnom svijetu svele isključvio na logičke identitetske operacije, ne bi postojao „simbolički višak“ koji jezik čini jezikom, a umjetnost umjetnošću, neovisno od njihove materijalne osnove. U tekstu se zaključuje da digitalna kultura uspostavlja jednu novu distopijsku liniju kulturalnog razvoja koja na planu performativnosti svoju manifestaciju dobija u digitalnim izvođenjima. Riječ je o obliku koji ishodište pronalazi u naročitoj softverskoj kulturi kao antikulturnoj devijaciji digitalne kulture. Digitalna izvođenja, na tom nivou promatrano, u tekstu su shvaćena kao ne-izvođenja ili entiteti koji postoje tek u svojoj povezanosti sa izvođenjima, koja, opet, nikada ne mogu postati.
PDF
