Sevdalinka i Zagreb do kraja 1950-ih Zečević Bogojević, Klara; De Bona, Matea; Božić, Iva ...
Narodna umjetnost,
07/2019, Letnik:
56, Številka:
1
Journal Article, Paper
Recenzirano
Odprti dostop
Članak dokumentira prisutnost sevdalinke u zagrebačkoj, a djelomice i široj hrvatskoj javnosti do kraja 1950-ih. Premda je riječ o glazbenom žanru karakterističnom za Bosnu i Hercegovinu, već od ...sredine 19. stoljeća (a prema nekim tumačenjima već i od 16. stoljeća) sevdalinka je utkana i u hrvatski kulturni imaginarij. Do početnog desetljeća 20. stoljeća, najvažnije izvore čine popularne tekstualne pjesmarice (zagrebačkog knjižara Lavoslava Župana koja zapravo predstavlja zagrebačku objavu zbirke Vuka Stefanovića Karadžića, te Gjure Deželića i Augusta Kaznačića), notne zbirke Franje Kuhača i dvojice glazbenika iz Hrvatske koji su dio radnog vijeka djelovali u Sarajevu (Šandor Bosiljevac i Bogomir Kačerovsky) te podaci iz periodike u vezi recepcije sevdalinke. Nadalje, u članku je potanje analizirana uključenost i kontekstualizacija sevdalinke u zbirkama Saliha Odobašića, Hamida Dizdara i Branimira Sakača, koje se može uzeti za paradigmatske što se tiče novih fizionomija sevdalinskog imagema u razdoblju između dva svjetska rata, u doba Nezavisne Države Hrvatske, odnosno po utemeljenju socijalističke Jugoslavije. Naredni je dio članka posvećen prisutnosti sevdalinke u programima zagrebačke radijske postaje, a unutar toga posebice Hamdiji Samardžiću, koji je bio jedan od vodećih nositelja sevdalinke u Zagrebu od potkraj 1930-ih do sredine 1950-ih. Najdetaljnije je obrađena diskografska produkcija sevdalinke vezana uz Zagreb, počevši od najranijih snimki za Gramophone Company u razdoblju od 1907. do 1909. godine i prodajnih kataloga zagrebačke trgovine gramofonskih ploča Mavra Druckera, pa preko sevdalinke u produkciji zagrebačkih tvrtki Edison Bell Penkala i Elektroton, do sevdalinke u produkciji Jugotona od 1947. do kraja 1950-ih, kada šelak ploče na 78 ok./min. izlaze iz uporabe i ujedno se pojavljuju i druge relevantne jugoslavenske diskografske tvrtke. Na primjeru sevdalinke “Kradem ti se u večeri”, u posljednjem je dijelu članka razložena složena povijesna putanja ove pjesme od autorske skladbe Petra Konjovića do poznate sevdalinke, te su analizirane značajke odabranih njezinih glazbenih interpretacija od 1920-ih do današnjeg doba.
This article documents the presence of sevdalinka songs in Zagreb, and to a degree in the wider Croatian public, until the end of the 1950s. Although sevdalinka is a musical genre characteristic of Bosnia and Herzegovina, it was interwoven into the Croatian cultural imaginary, starting from the middle of the 19th century (or, according to some interpretations, as early as the 16th century). Up to the first decade of the 20th century, the most important sources include popular textual songbooks (by Zagreb bookseller Lavoslav Župan; this songbook was actually a reissue of the Vuk Stefanović Karadžić’s songbook, as well as songbooks by Gjuro Deželić and August Kaznačić), Franjo Kuhač’s folksong collection and collections of musical arrangements by two Croatian musicians working in Sarajevo (Šandor Bosiljevac and Bogomir Kačerovsky), and data from periodicals related to the reception of sevdalinka. Further on, the article analyses the inclusion and contextualization of sevdalinka in the collections by Salih Odobašić, Hamid Dizdar, and Branimir Sakač, which may be taken as paradigmatic of new features of the image of sevdalinka in the period between the two world wars, during the Independent State of Croatia, and in the early years of the socialist Yugoslavia. The next part of the article is dedicated to the presence of sevdalinka in the programs of the Zagreb Radio Station, and in particular to Hamdija Samardžić, who was one of the leading singers of sevdalinka in Zagreb from the late 1930s to the mid-1950s. The most detailed part of the article pertains to the production of sevdalinka by the record industry, beginning with the earliest recordings made in Zagreb for the Gramophone Company 1907–1909 and the sales catalogues of Zagreb’s music store owned by Mavro Drucker, through sevdalinka produced by the Zagreb-based companies Edison Bell Penkala and Elektroton, to sevdalinka produced by the succeeding Zagreb-based company Jugoton from 1947 until the end of 1950, when 78 rpm shellac records were abandoned, and other relevant Yugoslav record companies had appeared. The last part of the article focuses on the example of the sevdalinka “Kradem ti se u večeri” (At night I steal upon you) and examines the complex historical trajectory of this song from the authorial composition of Petar Konjović to a well-known sevdalinka, as well as features of its selected musical interpretations from the 1920s to the present
Organizirano javno predstavljanje dalmatinskog (klapskog) pjevanja javlja se daleko prije početaka organiziranog klapskog pjevanja. Dominacija tradicije vokalno-instrumentalne dalmatinske urbane ...pjesme nastavlja se do današnjih dana, a njezin repertoar u široj javnosti postaje sinonimom za »klapsko pjevanje«. Temeljno pitanje odnosi se na razlike u repertoarskom i glazbeno-stilskom pristupu izvođačkih skupina: Imaju li vokalne skupine, koje svoj repertoar formiraju na način – solist (duet) + višeglasni refren uz pratnju suvremenog (ili »klasičnog« mandolinskog) instrumentarija, pravo nazivati se klapama?
Djelomične odgovore na otvorena pitanja potražit ćemo u najranijim diskografskim snimkama »dalmatinskog« repertoara počevši od izdanja tvrtki Edison Bell Penkala i Elektroton, pa do prvih desetljeća rada prve jugoslavenske diskografske kuće Jugoton (sljednika prijeratnog i ratnog Elektrotona) u čijoj je glazbenoj produkciji i distribuciji ovaj repertoar dobio izuzetno važno mjesto. U ovom vremenskom rasponu, od kraja 20-ih do početka 60-ih godina dvadesetoga stoljeća, otkriva se isprepletenost dvaju repertoara – dalmatinskih (urbanih) pjesama i klapskih pjesama. Stilska oznaka »dalmatinska narodna pjesma« koju nalazimo na gramofonskim pločama često je glazbenim uradcima oduzela autorski identitet što se nastavilo u njihovom preuzimanju i prilagođavanju u klapskom pjevanju.
Rane snimke dalmatinskih pjesama (Edison Bell Penkala, Elektroton) pretežito se snimaju u solističkim izvedbama (na način pjevača klasične glazbe u skladbama Ive Tijardovića ili na šlagerski način u izvedbama Vlahe Paljetka) uz pratnju mandoline i / ili gitare i manjeg orkestra, što će se nastaviti s duetima braće Sutlović, čiji će način izvedbe biti model i budućim izvođačima u vremenu Jugotonovih izdanja. U poslijeratnim godinama ističu se članovi tadašnjeg muškog zbora Radio Zagreba kao vodeći izvođači koji pjevaju postavljenim glasovima aranžmane koje bismo danas nazvali klapskim. Dva ansambla zaslužuju posebnu pozornost, Grupa Dalmatinaca Petra Tralića, koja je ustrajala u nastupima s instrumentima i koja je imala pionirsku zadaću u umjetničkom i tržišnom oblikovanju dalmatinskih pjesama i odgovarajućih novokomponiranih šlagera te Ansambl Dalmacija koji podiže izvedbene kriterije postižući snažni, bogati i balansirani zvuk glasova. Krajem pedesetih godina dalmatinska je glazba dominirala Jugotonovom domaćom produkcijom, u kojoj se narodna glazba nalazila na granici sa zabavnom glazbom.
Otvorena pitanja repertoara i izvođačkih glazbeno-stilskih obilježja, na koja smo pokušali naći odgovor u ovom radu i dalje ostaju aktualnom temom za razmišljanje i sukobljavanje interesa svih onih koji u konačnici svojih radom i pristupom odaju posebnu počast vrijednom reliktu dalmatinske kulturne baštine.
Ovaj rad posvećen je gramofonskim pločama Jugodiska nastalima u razdoblju od 1951. do otprilike 1958. godine. Dosad nije postojao cjelovit pregled ove diskografske produkcije. U sekundarnim izvorima ...Jugodisk se uglavnom spominje kao prethodnik produkcijske kuće PGP RTB/RTS (osnovan 1959) jer su obje produkcije bile institucionalno povezane s Radiom Beograd. Unatoč toj vezi s Radiom, podatci o snimkama Jugodiska nisu se mogli pronaći u trenutnoj bazi podataka PGP RTS-a. Kao dodatne prepreke u pronalaženju potrebnih podataka pokazale su se postojanje istoimene izdavačke kuće osnovane 1968. (Beograd-disk, kasnije Jugodisk) i činjenica da spomen diskografske produkcije Radija Beograd iz 1950-ih nije nužno uključivao ime Jugodiska. Prvi dio rada bavi se rasvjetljavanjem dostupnih podataka i izvora putem istraživanja provedenih u Arhivu Jugoslavije, Arhivu Srbije i Dokumentaciji Radio Beograda. U drugom dijelu daje se pregled dosad pronađenih zapisa (70) na temelju istraživanja u bazi podataka Discogs, elektroničkom katalogu Narodne biblioteke Srbije, Fonoarhivu Radio Beograda i privatnoj zbirci sakupljača ploča Saše Spasojevića. U trećem dijelu pronađene su ploče podijeljene u tri kategorije: narodna glazba, zabavna glazba i klasična glazba, a ponuđen je i kratak pregled glavnih izvođača i glazbenih djela s komentarima na kontekst jugoslavenske kulturne politike. Iako nipošto ne daje konačan prikaz proizvodnje ploča u Jugodisku, ovaj je rad njezin prvi pregled, proširen kritičkim komentarima. U tom smislu predstavlja polazište za daljnja istraživanja ove produkcije koja se može promatrati kao vrijedan izvor o glazbi u jugoslavenskoj medijskoj kulturi 1950-ih godina.
Članak se bavi poviješću glazbene industrije u Jugoslaviji. Autor rezimira jugoslavenski iskustvo, u retrospektivi, razvoj audio-glazbene industrije i pop glazbu tijekom razdoblja socijalizma. Govori ...o reformi sustava izdavačkih kuća. Analiza referentnog materijala posvećenog sistematizaciji informacija u povijesti rock glazbe zauzima posebno mjesto u autorovom pristupu. Članak se bavi pitanjem reforme regulatornog okvira glazbene industrije nakon raspada Jugoslavije.
Diskografija, kao nakladnička aktivnost ima značajnu ulogu u festivalu Varaždinske barokne večeri, pa tako možemo istaknuti da su VBV festival s najvećim diskografskim opusom u Hrvatskoj, ali i šire. ...Istraživajući nakladničku aktivnost drugih glazbenih festivala u Hrvatskoj otkrio sam da takva aktivnost, odnosno praksa, naročito kontinuirana, gotovo i ne postoji. Tako možemo reći da je festival u potpunosti ispunio svoj raison d etre i kao glazbena priredba, ali i kao sudionik razvoja i očuvanja muzičke misli tj. istraživanja, izvedbe i trajne snimke hrvatske i europske barokne glazbe.
U posljednjih dvadesetak godina izvedbena praksa Händelove vokalno-instrumentalne glazbe doživjela je pravu renesansu. Scenske izvedbe skladateljevih opera, ali i nekih dramatskih oratorija, postale ...su učestalima ne samo na specijaliziranim baroknim festivalima, već i na pozornicama velikog broja europskih i američkih opernih kuća. Budući da scenske izvedbe Händelovih glazbeno- scenskih djela u realizaciji domaćih snaga još nisu zaživjele u Hrvatskoj, ovo istraživanje provest će se na primjerima pojedinih, na DVD-u dostupnih, diskografskih video-snimki. Tendencije kako u glazbenom, tako i u kazališnom aspektu izvedbene prakse skladateljevih opera i oratorija promatrat će se kroz dvije prizme: tzv. autentičnu interpretaciju rane glazbe i tzv. redateljsko kazalište, na odgovarajućoj muzikološkoj i teatrološkoj teorijskoj pozadini. Istraživanje će razmotriti moguće međudjelovanje između te dvije tek naizgled oprečne izvedbene tendencije. Pritom će se koncentrirati na jedno od glavnih pitanja koje ima bitne reperkusije na obje: tko, naime, treba tumačiti uloge pisane za kastrirane pjevače, pjevačice opsega mezzosoprana, odnosno alta ili kontratenori? U vaganju argumenata prilikom traženja odgovora na to pitanje razmatranjem konkretnih primjera važnu će ulogu imati i gender studies, smjer u humanističkim znanostima koji biološkoj kategoriji spola suprotstavlja kulturalnu kategoriju roda, s posebnim naglaskom na kompleksni rodni identitet kastrata u operi XVIII. st.
PDF
