Autori su u radu propitali dosege i ograničenja načela kontinuiteta državljanstva u hrvatskom pravnom poretku od završetka Drugog svjetskog rata pa sve do današnjih dana. U radu su stoga posebno ...analizirane promjene do kojih je došlo neposredno nakon Drugog svjetskog rata te stupanjem na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu 8. listopada 1991. godine. Na temelju provedene analize, autori su pokazali da je načelo kontinuiteta bilo važno načelo državljanskog prava u analiziranim razdobljima. Pored navedenog, autori su ukazali i na bitna ograničenja dosega tog načela.
In the paper the authors questioned significance and limits of the principle of continuity of citizenship in the Croatian legal order in the period from the aftermath of the Second World War until nowadays. The authors especially analyzed changes immediately after the Second World War and after the Croatian Citizenship Act of 1991 entered into force. Based on the analysis, the authors pointed out that the principle of continuity of citizenship was an important rule that secured continuity of citizenship corpus during the analized period. On the other hand, the authors also pointed out important limits of that principle.
U radu se analiziraju politike državljanstva i imigracije u Hrvatskoj, s posebnim osvrtom na etnifikaciju i marketizaciju građanstva koja se odvija u posljednja tri desetljeća. Studija polazi od ...koncepta građanstva kao "diferenciranog članstva" koji pretpostavlja da su beneficije članstva nejednako raspoređene među različitim subjektima građanstva neovisno o njihovom formalnom državljanskom statusu i često u suprotnosti s dominantnim nacionalnim mitologijama. Po modelu Rogersa Brubakera i njegovog koncepta "socijalnog zatvaranja", studije državljanstva u Hrvatskoj dosad su se bavile problematikom etniciteta i formalnog članstva. Pri tome, etnicitet se poima kao ključna kategorija koja pretpostavlja stjecanje državljanstva i građanskih prava. Nasuprot tome, slijedeći pristup Brigdet Anderson, u ovom radu na etničko državljanstvo gledam kao političku strategiju kojom se održava mit da sudjelovanje u naciji nosi jasne simboličke i materijalne koristi članstva. Ovaj rad nastojat će pokazati da procesi komodifikacije djeluju protiv logike etnonacionalizma pa se građanska prava rastaču u korist tržišta, a na štetu ciljanih socioekonomskih skupina unutar (etno)nacionalne većine i manjina. Socijalno građanstvo koje Brubaker i literatura "socijalnog zatvaranja" zanemaruju kritično je za razumijevanje građanstva kao koncepta i društvene prakse.
In the paper the author analyzed the citizenship norms in the Croatian-Slavonian area in the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes in the period from the formation of the state in 1918 to the first ...Citizenship Law of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes, which entered into force on 1 November 1928. Based on practical examples the author analyzed the relevance of various groups of norms in citizenship cases. In doing so, the author analyzed the concept of Croatian-Slavonian citizenship law in the new state, further application of abolished norms in administrative practice and application of Serbian citizenship law and other norms in the Croatian-Slavonian area. Based on the analyzed sources the author pointed out the competition of various norms and concluded that the normative complexity significantly complicated the process of standardization of citizenship law in the Croatian-Slavonian area. In addition, the author argues for a reformulation of the current understanding of the citizenship setting, which presupposes initial validity of citizenship norms enacted before 1 December of 1918 and their gradual change with new citizenship norms enacted over the following ten years. Instead, the author argues that this was only dominant practice, which was in a number of cases faced with other normativities that represented competitive solutions.
Po drugi svetovni vojni so nekatere medvladne organizacije spodbujale popularizacijo načina izobraževanja, ki bi presegal državne meje in nacionalistična prepričanja ter ob zavedanju mednarodne in ...globalne soodvisnosti obravnaval aktualne družbene izzive skozi transnacionalno perspektivo. Do danes se je v skladu s takšnimi težnjami razvilo veliko različnih izobraževalnih konceptov, zlasti po letu 2000, kar povzroča terminološke in konceptualne nejasnosti, ki jih poskuša ta prispevek zmanjšati z obravnavo petih osrednjih konceptov: globalno izobraževanje, globalno učenje, izobraževanje za globalno državljanstvo, izobraževanje za razvoj ter izobraževanje za trajnostni razvoj. Pokažemo, da imajo koncepti več podobnosti kot razlik, odvisno od konceptualizacije pa je lahko bolj v ospredju trajnostni razvoj, pomoč državam svetovnega »juga«, učenje in zmožnosti za delovanje v globalni družbi ali družbena participacija. V zadnjem desetletju se pod vsemi obravnavanimi koncepti bolj poudarjajo okoljski izzivi in trajnostni razvoj, organizacije, ki uporabljajo in razvijajo posamezne koncepte, pa jih zdaj postavljajo v okvir ciljev trajnostnega razvoja.
Globalizacija vpliva na mehiška mesta in ustvarja nove urbane strukture. Z oblikovanjem novih državljanskih praks globalizacija spreminja odnose, ki jih posamezniki vzpostavijo do določenega območja. ...Na podlagi multidisciplinarnega pristopa avtorja teoretično analizirata nove razmere v mehiških starih mestnih jedrih, ki so jih povzročili izzivi, povezani z njihovo razglasitvijo za območja svetovne dediščine. Pri tem uporabljata teoretični konstrukt, s katerim predstavita določene vidike realnosti v mehiških mestih, ki se nanašajo na oblikovanje demokratičnih in participativnih državljanskih praks. Pojav analizirata na podlagi dveh teoretičnih izhodišč: (a) procesa spreminjanja v območje svetovne dediščine (to je turizma in gentrifikacije) in (b) teorije družbenega kapitala. Ugotovitve kažejo, da nove razmere izražajo prostorsko, časovno in gospodarsko preobrazbo območja dediščine. V starih mestnih jedrih politični akterji in ustanove spodbujajo centralistični, nadnacionalni in mestni konservatorski razvoj. Nastaja urbanizem, ki daje prednost ohranjanju v korist turistov ter škodo zadovoljstva, uporabe in sodelovanja lokalnega prebivalstva. Poleg tega procesi izključevanja in gentrifikacije razjedajo družbeno tkivo in ogrožajo državljanstvo.
U radu se analizira primjena mirovnih ugovora koje je Kraljevina SHS sklopila s Austrijom i Mađarskom nakon Prvog svjetskog rata i to u dijelu u kojem se oni odnose na državljanstvo. U obradi teme ...autor je koristio relevantnu literaturu, propise, ali i značajnu arhivsku građu dostupnu u fondu Pokrajinske uprave za Hrvatsku i Slavoniju, fondu velikog župana Zagrebačke oblasti te Zbirku personalija Banovine Hrvatske koja sadrži na stotine dosjea, od kojih se neki odnose i na slučajeve primjene mirovnih ugovora. Autor u radu ukazuje na specifičnosti primjene mirovnih ugovora te na značajnu prisutnost nacionalnog kriterija prilikom postupanja. Nadalje, autor je u radu pokazao da su opcijom na temelju nacionalne pripadnosti, državljanstvo stekli i neki stranci koji nisu izvorno bili Hrvati, Slovenci i Srbi, nego su to postali protekom vremena kroz proces akulturacije, dok su značajnih poteškoća prilikom stjecanja državljanstva mogli imati naročito Židovi.
The paper aims to provide insight into application of peace treaties that the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes reached with Austria and Hungary after the First World War. The author specifically analyses the regulations about citizenship status. In the research, the author used relevant literature, regulations and important archival sources, namely fund of Provincial Government of Croatia-Slavonia, fund of great prefect of Zagreb region and Collection of personal files of Banovina of Croatia, with some important files relevant for application of peace treaties. In the paper, the author analyzes some specific aspects of application of peace treaties, especially importance of ethnic criteria in procedures. In addition, the author points out that in some options based on nationality, authorities of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes recognized as citizens persons who were not originally Croats, Serbs or Slovenes but who gained such characteristic through process of acculturation while Jews could face significant problems in acquisition of citizenship.
Uradni podatki kažejo, da je v Sloveniji število apatridnih oseb (tj. oseb brez državljanstva) izredno majhno. Tematiki brezdržavljanskosti se ne posveča dovolj pozornosti ne v raziskovalnem ne v ...konceptualnem kot tudi ne v praktičnem smislu. Še zlasti težavno je slabo poznavanje problema apatridnosti med nekaterimi javnimi uslužbenci oziroma a priori predpostavljanje državljanstva za osebe, ki se jih povezujez nekdanjimi jugoslovanskimi republikami. Članek prinaša rezultate prve poglobljene raziskave o brezdržavljanskosti v Sloveniji in ugotavlja, da je zaradi pomanjkanja podatkov raziskovanje treba nadaljevati še zlasti med romsko populacijo in izbrisanimi, ki so (bili) tveganju apatridnosti najbolj izpostavljeni.
I u grupnim i u individualnim sportovima, proces olakšane naturalizacije sportaša uzima sve više maha. Budući da sportaši moraju posjedovati državljanstvo određene države da bi je mogli predstavljati ...na međunarodnim natjecanjima, mnoge države pribjegavaju ovoj praksi te nude posebne vrste viza ili olakšani postupak naturalizacije za „obećavajuće“ sportaše. Ista je situacija vezana i uz nastupanje na Olimpijskim igrama. Najčešće se radi o stranim sportašima koji su članovi nacionalnih sportskih timova država čiji su državljani, a od kojih se očekuje da bi mogli nastupati za nacionalni tim države u koju dolaze kao sportaši stranci. I dok jedni u ovakvom razvoju događaja ne vide ništa loše, drugi pozivaju na ozbiljno promišljanje o „utjecaju pojačane mobilnosti sportaša na pretpostavljenu vezu između odanosti, identiteta i državljanstva“. Stoga autorica u ovom tekstu pokušava odgovoriti na sljedeća pitanja: U kojoj mjeri globalizacija i transnacionalizacija sporta mijenjaju našu percepciju državljanstva i pripadanja? Je li postojeći koncept državljanstva adekvatan i u sportskom kontekstu? Treba li intervenirati u odnos državljanstva i sporta?
In group and individual sports, the process of easier naturalisation of athletes is gathering greater momentum. Given that athletes must hold citizenship of a particular country in order to represent that country at international competitions, many countries lean towards this practice and offer many special visas or an eased naturalisation procedure for „promising “ athletes. It is the same situation for performing at Olympic Games. It most often concerns foreign athletes who are members of national sport teams of the countries of which they are citizens who are expected to perform for the national team of the country they come to as foreign athletes. And while some in this situation do not perceive it as being bad, others call for serious consideration of the „ potential mobility of athletes on the expected relationship among loyalty, identity and citizenship“. Therefore, the author attempts in this paper to answer the following questions: To what extent does globalisation and transnationalisation of sport change our perception of citizenship and belongingness? Is the existing concept of citizenship also adequate in the sports context? Does one need to intervene in the relationship between citizenship and sport?
V prispevku obravnavamo koncipiranje državljanske vzgoje in dejavnega državljanstva v izobraževanju odraslih v vse bolj raznoliki in pluralni evropski družbi, ki se sooča z množičnim prihodom ...beguncev in migrantov. V izhodišče razprave postavljamo dva koncepta državljanske vzgoje: »državljanstvo kot status« in »državljanstvo kot prakso«. Pri opredelitvi prvega izhajamo iz Habermasovega pojmovanja demokracije in javne sfere ter pokažemo, da je državljanska vzgoja v integracijskih izobraževalnih programih povezana predvsem s prilagoditvijo prišlekov obstoječemu liberalnodemokratskemu družbenemu redu, torej z njeno socializacijsko funkcijo. V nasprotju s to konceptualizacijo državljanske vzgoje ter opirajoč se na pojmovanje demokracije in političnega, kot sta ga razvila Mouffejeva in Rancière, dokazujemo tezo, da sta državljanska vzgoja in dejavno državljanstvo bistveno povezana s prakticiranjem demokracije, torej z njeno subjektivizacijsko funkcijo, v kateri lahko vsi potencialni člani neke skupnosti, ne glede na njihov status, aktivno participirajo v javni sferi, govorijo kot njeni enakovredni člani ter se tako učijo demokratičnih praks.
Raspad SSSR-a i Jugoslavije proizveo je 22 nove nacionalne države. Nove države državljanstvom uređuju odnose između individue i zajednice; pritom vlade mnogih država ostavljaju stotine tisuća ljudi ...bez državljanstva, bez osnovne legalne zaštite. Tko pripada, a tko je isključen, kako i zašto iz političke zajednice novih država, temeljno je pitanje rada. Na ta pitanja pokušava se odgovoriti teorijski i analizom slučajeva Estonije, Latvije, Litve, Slovenije i Hrvatske. Rad prati nastanak i promjenu državljanskih zakona i politika te njihovu prilagodbu Europskoj uniji. Inicijalna dodjela državljanstva u svim je promatranim državama prioritet dala etničkom identitetu i time oblikovala kategoriju »isključenih«. Promjene »iznuđuje« Europska unija, a države reagiraju sličnim politikama uključivanja – manjina i imigranata – s varijantama koje ne ugrožavaju temeljne standarde EU-a. Međutim, usprkos očekivanju, samo članstvo u EU nije značajno utjecalo na politiku prema »drugima«, zaključuje autorica te navodi primjere »otvorenih pitanja« za svaku promatranu državu.
PDF
