Predmet rada je zapošljavanje u javnoj upravi u Hrvatskoj i Slavoniji s obzirom na kriterije ugarsko-hrvatskog državljanstva i hrvatsko-slavonske pripadnosti u nagodbenom razdoblju. Problematizira se ...teza hrvatskih javnopravnih teoretičara na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće o tome da je hrvatsko-slavonska pripadnost bila temeljni kriterij za zapošljavanje u javnoj upravi. U radu se dokazuje da u nizu upravnih
područja hrvatsko-slavonska pripadnost nije uspostavljena kao temeljni kriterij za zapošljavanje, nego su temeljni kriteriji bili ugarsko-hrvatsko državljanstvo te znanje hrvatskog jezika. Stoga je osnovni zaključak rada da je poznavanje hrvatskog jezika, a ne hrvatsko-slavonska pripadnost, bila brana većem zapošljavanju mađarskih činovnika i službenika u Hrvatskoj i Slavoniji. Iznimka od toga bilo je zapošljavanje
na državnim željeznicama na kojima je upotreba mađarskog jezika bila izražena te je to bilo razlog zapošljavanja većeg broja ugarskih pripadnika u Hrvatskoj i Slavoniji.
The paper deals with the concepts of Hungarian-Croatian citizenship and Croatian-Slavonian affiliation and their relevance for hiring practices for positions of public office in Croatia-Slavonia in the period from the Croatian-Hungarian Compromise in 1868 until the dissolution of the Austro-Hungarian Monarchy in 1918. The author takes issue with the claim advocated by Croatian public law theoreticians at the end of 19th and the beginning of the 20th century that Croatian-Slavonian affiliation was a key requirement for positions of public office in Croatia-Slavonia. In support of his argument the author analyses the relevance of citizenship and Croatian-Slavonian affiliation for hiring practices
in Croatia-Slavonia in the time before the Croatian-Hungarian Compromise. Further, the author analyses the norms which the Croatian-Hungarian Compromise considered relevant for appointment to public office in Croatia-Slavonia, as well as the stand Croatian legal doctrine has taken regarding the relevance of Croatian-Slavonian affiliation for employment in public office in Croatia-Slavonia. He goes on to analyse the relevance of Hungarian-Croatian citizenship and Croatian-Slavonian affiliation regarding employment in specific administrative areas, namely autonomous administration, healthcare, schools and joint Hungarian-Croatian offices in Croatia-Slavonia. The author ends by analysing the relevance of appointment to public office for the acquisition of Hungarian-Croatian citizenship and Croatian-Slavonian affiliation. It is concluded that in the Croatian-Slavonian legal system many administrative areas did not view Croatian-Slavonian affiliation as a key requirement for positions of public office. Instead, the key criteria for employment were Hungarian-Croatian
citizenship and a command of the Croatian language. The author states that it was not Croatian-Slavonian affiliation but a command of Croatian that proved to be a key barrier which prevented many Hungarians from being appointed to public office in Croatia-Slavonia. An exception to this were the hiring practices of the state railway company, where Hungarian was regularly used even in Croatia-Slavonia.
Prispevek govori o dilemah, s katerimi se srečujejo izobraževalci pri pripravljanju vsebin programov, namenjenih izobraževanju za aktivno državljanstvo. Skuša predstaviti pojem državljanstva, ...aktivnega državljanstva, demokracije in civilne družbe. Govori o razsežnostih aktivnega državljanstva in primerja cilje programov, razvitih v okviru programa PHARE za demokracijo z razsežnostmi državljanstva, kot jih opredeljuje nizozemski teoretik s tega področja Ruud Veldhuis.
Članek odgovarja na vprašanje: kakšno znanje, vrednote in veščine potrebuje državljan v medijsko nasičeni družbi? Vzgoja za medije ponuja odgovor: medijsko pismen državljan ima dostop do medijev, zna ...analizirati, kritično ocenjevati in različno komunicirati ter aktivno participirati v družbenem življenju.
Aktivno državljanstvo in izobraževanje zanj sta nedvomno nujnost, čeprav gre najbrž tudi za utopijo. Vendar slednji ni vzrok vnaprejšnja nezmožnost uresničevanja, temveč napačna predstava, ki jo ...imamo o aktivnem državljanstvu samem. Sociotehnična participacija in ekonomska demokracija sta samoprevara glede aktivne državljanske resničnosti. Aktivno državljanstvo ni le ohranjanje nacionalne identitete in nacionalnih svetinj. Ni tudi zgolj usposabljanje za ekonomsko blaginjo skupnosti in za neproblematičnost posameznika. Tako državljanstvo je služenje, cilj pa mora biti politična participacija, celo odpor in spremembe, in za to bi morali izobraževati. Ali to smemo, je vprašanje; če to sploh hočemo, pa si ne upamo vprašati niti same sebe. Pa bi se morali. Država sama ustvarja aktivne državljane po svoji meri in interesih. Mednje politično prebujanje namreč ne spada.
Izhajamo iz teze, da spremembe političnega sistema iz socializma v postsocializem niso temeljile na sicer razvejenem političnem izobraževanju v socializmu, temveč na drugih dejavnikih, med katerimi ...je bistven tretji val demokracije, ki je zajel tudi srednje-, južno in vzhodnoevropske države. (lnter)aktivno državljanstvo se lahko razvija sinergično s pozitivnim odnosom do lastne države in spodbudnim vplivom na državljane, s sodelovanjem med različnimi (civilnimi) skupinami, s sodobnim izobraževanjem za državljanstvo (ne le s šolskim predmetom državljanska vzgoja in etika) in njegovimi alternativnimi cilji hkrati z demokratično in duhovno politično kulturo. Obe vrsti kulture sta v novi slovenski državi glede na predvideni rok za stabilnost demokracije, ki naj bi trajal 50-60 let, šele na začetni razvojni stopnji.
Predmet rada je, tzv. početno određenje državljanskog korpusa na hrvatskoslavonskom području u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. S obzirom na primjetan nedostatak relevantnih istraživanja navedene ...problematike, autor je proveo vrlo opsežno arhivsko istraživanje odgovarajućih arhivskih fondova dostupnih u Hrvatskom državnom arhivu. Na temelju provedenog istraživanja autor u radu izlaže nekoliko teza. Prva je teza da je odmah po formiranju Kraljevine SHS važio sustav prema kojem su državljani bili svi zavičajnici hrvatsko-slavonskih općina. U nastavku rada autor argumentira tezu da su mirovni ugovori bitno promijenili dotadašnji sustav definiranja državljana na način da su negirali
značaj zavičajnosti za utvrđivanje državljanstva ukoliko je stečena nakon 1. siječnja 1910. godine. Autorova je teza da su odredbe mirovnih ugovora kao i restriktivan sustav stjecanja zavičajnosti koji je bio karakterističan za Hrvatsku i Slavoniju u razdoblju do 1918. godine omogućili vlastima Kraljevine SHS provođenje svojevrsnog probira poželjnih državljana te negiranje državljanstva određenom broju doseljenika iz Ugarske. Autor nadalje ocjenjuje da su svojevrsna stabilizacija sustava kao i šire definiranje državljanskog korpusa
provedeni tek Zakonom o državljanstvu iz 1928. godine, no uz naglašenu primjenu etničkih kriterija.
Državljanstvo predstavlja pravni odnos između države i pojedinca iz kojeg proizlaze prava
i obveze, a suvremenom regulacijom državljanstvo se javlja kao čimbenik oblikovanja
državnog suvereniteta. Na ...njegovo oblikovanje utječu sociološki i pravni čimbenici čijom
komplementarnošću nastaje jedinstven pojam, a koji sadrže brojna zakonodavstva. Zakon
o hrvatskom državljanstvu donesen je 1991. godine i kao većina europskih državljanskih
zakona, tako se i ovaj Zakon temelji na ius sanguinis kao temeljnom obliku stjecanja
hrvatskog državljanstva. Ulaskom u Europsku uniju 2013. godine, hrvatski državljani postaju
i europski građani. Pojam europskog građanstva (ili državljanstva) predstavlja posebnu
pravnu vezu koju državljani država članica imaju prema Europskoj uniji kao nadnacionalnoj
tvorevini, a koju automatizmom stječu i gube. Ta pravna veza proizvodi brojna prava koja,
među ostalim, uključuju slobodu kretanja, biračko pravo i druga. Živeći desetljećima u
zajedničkoj državnoj zajednici, Hrvatska i države zapadnog Balkana imaju niz sličnosti,
ali i različitosti kod uređivanja državljanskog zakonodavstva. Razlike u zakonodavstvu
očituju se ponajprije s obzirom na pitanje stjecanja državljanstva naturalizacijom, pri
čemu pojedine države postavljaju strože uvjete za ovaj način stjecanja državljanstva (gdje se
smješta i Hrvatska). Sve to ukazuje kako državljanstvo može utjecati na državni suverenitet
kao temeljnu odliku države. Cilj je ovoga rada prikazati složenost tematike državljanstva
ponajprije s pravnog aspekta, osobito analizom hrvatskog pravnog okvira te ukratko ukazati
na normativno uređenje susjednih država, tzv. zemalja zapadnog Balkana. Može se zaključiti
kako državljanstvo ima i pravni i sociološki aspekt te kako njihova međusobna kombinacija
opravdava i tezu odlike državnog suvereniteta.
In Between Facts and Norms, Jurgen Habermas works out the legal and political implications of his Theory of Communicative Action (1981), bringing to fruition the project announced with his ...publication of The Structural Transformation of the Public Sphere in 1962. This new work is a major contribution to recent debates on the rule of law and the possibilities of democracy in postindustrial societies, but it is much more. The introduction by William Rehg succinctly captures the special nature of the work, noting that it offers a sweeping, sociologically informed conceptualization of law and basic rights, a normative account of the rule of law and the constitutional state, an attempt to bridge normative and empirical approaches to democracy, and an account of the social context required for democracy. Finally, the work frames and caps these arguments with a bold proposal for a new paradigm of law that goes beyond the dichotomies that have afflicted modern political theory from its inception and that still underlie current controversies between so-called liberals and civic republicans. The book includes a postscript written in 1994, which restates the argument in light of its initial reception, and two appendixes, which cover key developments that preceded the book. Habermas himself was actively involved in the translation, adapting the text as necessary to make it more accessible to English-speaking readers.
Istraživački fokus rada jest na propitivanju podrazumijeva li posjedovanje državljanstva i integriranost u društvo u kojem se živi. Rad se temelji na integracijskim iskustvima dviju skupina. Hrvatima ...iz Venezuele, iseljenicima i njihovim potomcima, koji su dobili hrvatsko državljanstvo na osnovi etničkog podrijetla i preselili se u Hrvatsku, gdje većina njih nikada nije živjela, i pripadnicima nacionalne manjine Romima, koji su na ovim prostorima rođeni. Ove naizgled nepovezane građane povezuje hrvatsko državljanstvo i život u Republici Hrvatskoj. Istraživanje pokazuje da su kazivači pravno integrirani u hrvatsko društvo, no nisu integrirani prema ostalim dimenzijama integracije i samopercepcije. Istražujući kvalitativnom kulturnoantropološkom metodologijom u radu se kompariraju i analiziraju svakodnevne prakse ovih koetničkih migranata i pripadnika nacionalne manjine kroz sljedeće dimenzije integracijskog procesa: društveno-ekonomsku, kulturnu, interakcijsku, identifikacijsku i pravno-političku. Istraživanje pokazuje da se integracijski proces treba istraživati i promatrati holistički.
Osnovni je cilj rada analiza normativnog okvira kao i prakse naturalizacija u Hrvatskoj i Slavoniji od 1848. do 1918. godine. U obradi teme autor se koristio domaćom i stranom literaturom, pravnim ...propisima i arhivskom građom. Autor je u radu konstatirao da su u feudalnom razdoblju lokalne naturalizacije bile vrlo važan način stjecanja indigenata. Promjene u sustavu naturalizacije nastupile su slomom revolucije i uvođenjem austrijskog modela državljanstva u Hrvatsku i Slavoniju. Tim je modelom uspostavljeno prvenstvo državljanstva nad lokalnom pripadnošću i ukinuti su raniji načini lokalne naturalizacije. Autor nadalje ističe da su tijekom Bachovog apsolutizma u Hrvatsku i Slavoniju austrijskim Općim građanskim zakonikom (OGZ) uvedena nova pravila o naturalizaciji. Autor tvrdi da se model naturalizacije uspostavljen u vrijeme Bachova apsolutizma održao i nakon sloma apsolutizma u razdoblju provizorne ustavnosti od 1860. do 1868. godine. Štoviše, model naturalizacije uspostavljen OGZ-om uz određene prilagodbe zadržao se i nakon uspostave ugarsko-hrvatskog državljanstva 1868. godine sve do 1880. godine. Sustav naturalizacije uspostavljen OGZ-om ukinut je tek 1880. godine stupanjem na snagu Zakona od 20. prosinca 1879. o stjecanju i gubitku ugarskog državljanstva. Navedenim zakonom institut naturalizacije reguliran je cjelovito i detaljno što je bilo bitno različito od dotadašnjeg uređenja instituta naturalizacije. Analizirajući praksu naturalizacija autor je dokazao da je praksa naturalizacija kroz svo vrijeme bila otvorena, uključujuća, ako je podnositelj zahtjeva dokazao da ispunjava zakonske pretpostavke za naturalizaciju.
PDF
