The birth of modern identity in the field of literature can be found in the topics elaborated by the first Bosnian Muslim woman writer, Nafija Sarajlić (1893-1970). Set at the onset of World War I, ...in a cultural milieu in which the values of the Ottoman and Austro-Hungarian Empires intermingled and confronted each other, these topics represented the growth and functioning of the concept of a woman. A comprehensive and emancipatory discourse and the writer’s awareness have been defined in light of the impact of Europeanization and also as essentially deductive content, reflecting the fluidity between self-preservation and destruction as well as rejection by (traditional) society. The author’s work is read through the prism of its correlation to writers from Serbian and Croatian cultural circles, with whom she shared not only a social experience, but also her vocation (teacher), as well as literary descriptions of the resistance to the emancipatory practices that they promoted. Sarajlić established herself as a writer who, in her biography and prose work, bore witness to the processes that accompanied the rise of the Muslim women’s question. This paper’s focus is on the issue of Muslim women’s education at that time, which was not only a crucial question inside the Muslim community, but also a problem that official Austro-Hungarian policies were supposed to address in Bosnia. To that end, an interpretation of the writer’s intimate experiences, as one of the first formally educated teachers, and her exclusion from her profession, her writing and narrative style, as well as her approach to specific motifs, will be examined with regard to how they underscored the modes and avenues for the emancipation of Muslim woman. Despite traditionalisation and patriarchal and clerical processes, which reasserted themselves in the Muslim community, particularly after World War II, it is crucial to emphasize the tremendous importance of Sarajlić’s work. The latter, for all the reasons noted above, with its text and context, functions as a starting point in the real path towards shaping a model of a modern South-Slavic and European Muslim woman.
The article represents a review of Draginja Petrovic - Petkovic's architectural work, which was hardly known until today. Draginja Petrovic - Petkovic used to work for almost all important ...architectural bureaus in the period between the two World Wars. Following the chronology of her professional and private life, one can realize in a completely new way difficult cultural and social circumstances under which the women architects had to work back then, as well as the very importance of their choice to make a personal mark in the scope of a typical "men's" profession in an old - fashioned world of that period.
Stvaranje modernog identiteta muslimanke žene moguće je pratiti u polju književnosti, na primjeru tema prve muslimanske (Bošnjačke) spisateljice Nafije Sarajlić (1893-1970). Njezin književni i ...aktivistički rad, te rad u profesiji, s obzirom na to da je bila i prva školovana učiteljica, determiniran je društvenim okolnostima smjene dva državna i vrijednosna, opozitna sistema: otomanskog i austrougarskog. U kulturalnom okruženju sukoba istoka i zapada, u Bosni I Hercegovini tijekom drugog desetljeća 20. stoljeća, nastala je kratka zbirka proze Teme, koja predstavlja rast i povijesno funkcioniranje ženske figure. Emancipacijski diskurs, koji prati biografiju i književnost Nafije Sarajlić, prožet je sviješću i utjecajem procesa europeizacije, koji su se reflektirali kroz dvojnost odabira: tradiciju i samoočuvanje te odbacivanje tradicionalnog okruženja. Pod utjecajima službenih državnih politika, posebno u polju obrazovanja, i sukoba unutar muslimanske zajednice, pokrenuto je muslimansko žensko pitanje. Nafija Sarajlić kao protofeministička spisateljica u kontekstu tih promjena profesionalnim radom (učiteljica i spisateljica) zauzima važno mjesto u tim procesima, te je u smjeru znanstvenih istraživanja bilo nužno demistificirati njezinu ulogu i sagledati njezin rad iz drukčije, kontekstualizirane perspektive. Ukratko, spisateljica je ostavila veliki emancipacijski zalog od neosporne važnosti za procese muslimanskog ženskog pitanja. Fokus znanstvenih istraživanja je na jednom od najznačajnih emancipacijskih pitanja, onom o obrazovanju muslimanske žene tog perioda. Stoga hipoteze uključuju detaljno razmatranje povijesnog okvira, biografskih podataka vezanih za Nafiju Sarajlić (intimno iskustvo obrazovanja, odnos s ocem, profesionalni poziv učiteljice – prva učiteljica muslimanka, drugačija pedagoška praksa – dodatni rad s učenicama, emancipacijski stavovi, napuštanje obje profesije – učiteljske i spisateljske), kao i niz intimnih iskustava (djelomično zabilježenih u fragmentima autobiografskog tipa). Preko analize specifičnih motiva, ne samo da se rekonstruira navedenj povijesni period, nego se i osvjetljavaju značajni aspekti tijekova emancipacije muslimanske žene prožete težnjom, ali I vlastitim utjecajem na formiranje modela moderne evropske muslimanke. Zahvaljujući inoviranom čitanju kratkoga proznog djela Teme Nafije Sarajlić postignut je cilj identificiranja njezine uloge u tom vremenu. Nafija Sarajlić, kako je to argumentirano ovim radom, značajna je spona za rekonstrukciju (muslimanske) ženske književne i kulturne tradicije, aktivna učesnica na javnoj sceni i zagovaračica ženske emancipacije žene. Na koncu njezin rad predstavlja početnu točku k razmatranju problema modernizacije europske muslimanke. Unatoč stalno djelujućim procesima tradicionalizacije, patrijarhalizacije i klerikalizacije unutar muslimanske zajednice (s jedne strane “brisanje” spisateljice, s druge manipulacija njezinim nacionalnim identitetom te sužavanje na kanonske potrebe), značenje djela Nafije Sarajlić nije sporno. Izvlačenje iz anonimnosti i pogrešnih interpretacija odvija se zahvaljujući novim čitanjima – značajnim za rekonstrukciju (muslimanske) ženske književne i kulturne tradicije, kao i za identificiranje spisateljičinog emancipatorskog angažmana. Također, korak naprijed u istaživačkom smislu predstavlja komparativni pristup pri čemu se rad Nafije Sarajlić stavlja u uže kontekste sa djelom Draginje Drage Gavrilović i Jagode Truhelka. Na taj način se predupređuje egzotizacija i izolirano izučavanje muslimankog ženskog kulturnog i književnog naslijeđa. Riječ je o transnacionalnom pristupu koji omogućava nova čitanja i smještanja i ovog fenomena u šire južnoslavenske, evropske i globalne pokrete za emancipaciju žena. Konkretno, lik i prozno djelo spisateljice Nafije Sarajlić predstavljaju početnu točku u stvarnom putu emancipacije muslimanske žene.
