Cilj je ovoga rada ukazati na specifičnu izvorišnu točku kršćanskoga identiteta po kojoj je moguće autentično naviještati silna djela Božja. Ona je u osobi Isusa Krista koji kao pravi čovjek živi ...život za druge. Upravo ta stvarnost odnosa ja i ti treba biti ishodište kršćanskoga identiteta i odnosa prema drugima i drukčijima. Kršćanski je identitet danas u krizi jer se kršćanske zajednice uglavnom postavljaju obrambeno prema izazovima suvremenoga svijeta i na taj način gase prirodnu otvorenost Kristova evanđelja prema opterećenom svijetu. U ovome radu autor nastoji oslikati paradigmu prvotne kršćanske zajednice kako je ona
predstavljena u Dj 2, 1-13. U tome biblijskom tekstu prvotna kršćanska zajednica svoje djelovanje prema drugima postavlja na temelju svojega identiteta koji je proizlazio iz njihova odnosa sa živim Isusom Kristom.
To je vidljivo u sljedećim karakteristikama prvotne kršćanske zajednice: ona prije svega čeka na snagu odozgo, Duha Svetoga; shvaćanje
potrebe za tom snagom je ujedinjuje, ona je okupljena zajedno; na nju je izlivena očekivana snaga Duha Svetoga po kojoj je ona opremljena za službu naviještanja; tako opremljena služi drugima i drukčijima, svim narodima pod nebom; otvorena je za specifične identitete drugih, no u toj otvorenosti ona ne gubi svoj identitet; ona nije zaokupljena sobom, nego navještajem o Bogu; i na kraju govor o Bogu ostaje poziv ponuđen svima, bez prisile. Zajednica koja živi takav autentični kršćanski identitet postaje Božjim instrumentom u ovome svijetu po kojem Bog svakom čovjeku na zemlji izražava svoju gostoljubivost.
The aim of this paper is to point to the specific source of Christian identity that allows for authentic proclamation of the mighty deeds of God. This source is the person of Jesus Christ who as a true man lived his life for others. It is this reality of the »me and you« relationship
that should be the source of Christian identity and the way Christians relate to the others and the different. The Christian identity today is in crisis because Christian communities are generally taking a defensive
position toward the challenges of the modern world and thereby extinguish the natural openness of the Christ’s Gospel to the burdened world. In the paper, the author tries to portray the paradigm of the early Christian community as it is presented in the Book of Acts 2:1-13.
In this biblical text, the early Christian community based their relationship toward others on their identity that stemmed from their relationship with the living Christ. This is evident in the following characteristics of the early Christian community: first of all they are waiting for the power from the high – the Holy Spirit; understanding the
need for this power unites them – they are gathered together; when they
are filled with the expected power of the Holy Spirit they are equipped
for the ministry of proclaiming the mighty deeds of God; equipped this way, they are serving the others and the different – all nations under the heaven; they are open to the specific identities of others – but in this openness they are not losing their own identity; they are not preoccupied with themselves but with proclaiming God; and finally, the proclamation of God remains an invitation open to everyone, without coercion. A community that lives such an authentic Christian identity becomes God’s instrument in the world through which God expresses his hospitality to every person on earth.
The avtorski pesni v naroden duh (authored songs in folk spirit) are a modern and multifaceted phenomenon, which has accumulated a rich history in Bulgarian musical culture. This research presents ...the essential characteristics of these songs and a two-part typology (1. authorized/avtorizirani folk songs; 2. newly composed songs ‘in folk spirit’), which is based on both models of authorship (according to Michel Foucault, authorial function is manifested in two basic forms of authorship—plagiarism and appropriation). This study provides an overview of some of the thematic debates that attempt to resolve the inevitable contradictions and tensions surrounding songwriting in folk spirit. The avtorski pesni v naroden duh have attracted the critical attention of Bulgarian musicians and society and have been the subject of lively discussions, criticisms, and controversy in numerous publications from the first decades of the 20th century to the present. This survey offers different perspectives, opinions and arguments focused on one of the main discussion topics related to the creation and functioning of the avtorski pesni v naroden duh: pro and contra the obrabotvane (transformation, polishing, processing, cultivation) of folklore. This problem has been at the heart of intellectual discussions since the 1930s and during the 1950s–1980s. The critical discussion of the question pro and contra the obrabotvane of folklore, with its whole inconsistency, complexity and impossibility to be reduced to unambiguous answers, leads to sharp confrontations between the holders of different opinions.
U sadržaju ove studije autor želi ispitati i analizirati pojmove umjetnosti i igre te njihovu analognu svezu s liturgijom na temelju fenomenološki oblikovanoga mišljenja u djelu O duhu liturgije ...Romana Guardinija. Riječ je o fenomenologiji umjetnosti i igre koja se kreće prema transcendentalnom mišljenju kršćanskoga bogoslužja. Prvi dio ovoga rada bavi se općim značajkama Guardinijeva teološkog mišljenja, njegovim izvorima i nadahnućima kao i raznovrsnim povijesno-kulturnim i filozofsko-teološkim profilima Guardinijeva filozofsko-teološkog prinosa. Druga dva dijela članka pristupaju izravnoj analizi poredbe liturgije kao umjetnosti i igre, rasvjetljujući njezine osnovne teorijske dionice. Na koncu se još jednom kritički promatra Guardinijeva misao o liturgiji kao umjetnosti i igri, koja se nalaže kao transcendentalno obzorje, odakle se razastire pogled u duh liturgije.
Članak predstavlja i analizira najvažnije odrednice misaone forme (»Denkform«) Josefa Piepera. U prvome dijelu članka istražuje se utjecaj misli Romana Guardinija na razvoj Pieperove misaone forme. ...Posebno se zaustavlja kod Guardinijeva predavanja o klasičnom duhu koje je Pieper imao prilike slušati i koje je na njega ostavilo dubok dojam. Takvo shvaćanje klasičnoga duha čini, uz utjecaj fenomenologijske misli, osnovno obilježje Pieperove misaone forme. Klasični duh, kao misaona forma, ovdje znači inzistiranje na objektivnom, na motrenju onoga što nam se daje, onako kako nam se daje. U drugome dijelu članka nastoji se opširnije predstaviti, na temelju nekih tekstova njemačkoga autora, teza o klasičnom duhu kao misaonoj formi Josefa Piepera. Treći dio članka pokazuje i analizira Pieperovo shvaćanje filozofije, dokolice i mitova koje on, na tragu Guardinija i fenomenologijskoga pristupa, određuje unutar ideje klasičnoga duha. Četvrti dio kritički je osvrt na Pieperovu misaonu formu. Ovdje se izostanak problematiziranja praktičnoga uma (djelovanja) vidi kao osnovni nedostatak iste. Unatoč tomu, ističe se velika važnost i aktualnost misli Josefa Piepera, posebice u vremenu sveopćega subjektivizma, koje je nesposobno za slobodno, nenametljivo motrenje objekta, svega onoga što je dano.
The article presents and analyzes the most important determinants of Josef Pieper’s thought form (»Denkform«). The first part of the paper examines the influence of Romano Guardini’s thought on the development of Pieper’s thought form. Particular attention is put on Guardini’s lecture on the classical spirit which Pieper had an opportunity to hear and which left a deep impression on him. Such an understanding of the classical spirit, together with the influence of the phenomenological thought, is the basic characteristic of Pieper’s thought form. The classical spirit, as a thought form, here means the insistence on the objective, on observing what is being given to us, as it is given to us. The second part of the paper seeks to broadly present, based on some texts of the German author, a thesis on the classical spirit as Josef Pieper’s thought form. The third part of the article shows and analyzes Pieper’s understanding of philosophy, leisure, and myths which he, in line with Guardini and the phenomenological approach, determines within the idea of the classical spirit. Part four is a critical review of Pieper’s thought form. Here, the absence of problematization of the practical mind (action) is seen as the basic lack of the same. Nevertheless, there is an emphasis on the great importance and the actuality of Josef Pieper’s thought, especially in the age of universal subjectivism, which is incapable of free, unobtrusive observation of the object, of all that is given.
Kroz cijelu povijest postoje brojni znanstveni dokazi datjelovježba ima pozitivan utjecaj na zdravlje, a manjak fizičke aktivnosti i tjelovježbe, negativan utjecaj na zdravlje.
Zdravlje se ...definirakao stanje potpunog, tjelesnog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i oronulosti. Općenito govoreći procesi koji utječu na zdravlje mogu biti salutogni tj. oni koji pomažu očuvanju dobrog zdravlja i otežavaju pojavu bolesti i patogeni koji djeluju suprotno, odnosno narušavaju zdravlje i pomažu pojavu bolesti.
Tjelesna aktivnost ima važnu ulogu u ljudskom životu i njegovom zdravlju, a još od drevnih Grka, bila je sastavni dio obrazovanja. Tjelesna aktivnost definira se kao pokretanje tijela s pomoću skeletne muskulature uz veću potrošnju energije od potrošnje energije u mirovanju. Glavni učinak tjelovježbena zdravlje je salutogni tj. pozitivni učinak na ljudsko tijelo i dušu. Osim fizičkih dobrobiti koje možemo dobiti vježbanjem i imati zdravije tijelo, također tu su i razne psihičke dobrobiti, poput, smanjivanje razine stresa, smanjenje mogućnosti pojave psihičkih poremećaja i bolesti, održavanje mozga vitalnijim, povećavanje lučenja hormona koje pozitivno utječu na naše zdravlje. Cilj ovog rada je pojasniti pozitivan utjecaj tjelovježbe na zdravlje ljudi.
Nakana ovog članka je promišljati kršćansku vjeru i djetinji duh. U prvomu dijelu članka donosi se analiza djetinjeg duha s teološkoga gledišta. Značajke su djetinjega duha ovisnost, zajedništvo, ...obdare- nost, igra, drukčije poimanje vremena, povjerenje u dobrotu, ljubav. U drugomu dijelu pokazuje se da te dimenzije djetinjega duha ostva- ruje Isus Krist. Štoviše, u njemu se sam Bog objavljuje kao dijete, kao Bog u kojemu od vječnosti postoji dijete, Sin. Isus Krist je dijete Bož- je, Sin Božji koji čovjeka potiče na obraćenje, a to obraćenje podrazu- mijeva djetinji, sinovski odnos prema Bogu. U trećemu, zaključnom dijelu progovara se o vjernicima kao Božjoj djeci, kao onima koji svo- ju zrelost ostvaruju upravo po djetinjem duhu, djetinjim, sinovskim odnosom prema Bogu Ocu. U vremenu krize djetinjeg duha kršćan- stvo ima ulogu ponovno otkrivati i širiti djetinji duh, duh Isusa Krista.
Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom pripada časno mjesto znanstvenika koji je prvi u nas, skupivši
građu na širem hrvatskom prostoru, u Međimurju, tada pravno i stvarno u Mađarskoj,
i među gradišćanskim ...Hrvatima u Austriji, 1847. tiskom izdao opsežnu zbirku usmenih,
narodnih pjesama na sva tri narječja. Ta zbirka istovremeno otkriva i njegovo iznimno zanimanje
za etnografiju i narodne predaje, koje mjestimice nose i elemente bajki.
Nije stoga čudno što će usmena književnost i etnografija dobiti zamjetno mjesto u njegovu
Arkivu za povjestnicu jugoslavensku.
Kukuljević već u prvom broju traži širi krug suradnika, kojima upućuje dvadeset i šest
pitanja, od čega se šest odnosi na etnografiju i usmenu književnost.
Na njegov se poziv javio velik broj znanstvenika s raznih strana cijeloga južnoslavenskog
prostora, tako da je na svako svoje pitanje dobio i po više zanimljivih odgovora. Mnogi od njih
predstavljaju cjelovite pripovijetke, koje je on tada u cijelosti i objavio.
Od suradnika valja spomenuti barem neke. To su: Antun Branko Pavić iz požeškog kraja,
Mijat Stojanović iz Slavonije i Srijema, biskup Simeon Milinović iz Lovreća u Dalmaciji,
franjevac Petar Kačić Peko iz „kotara makarskog“, Đuro Stjepan Deželić iz Ivanić-Grada,
Matija Valjavec Kračmanov iz Varaždina i okolice, Davor Modrušić Lonjanac iz Slovenije,
Luka Zora iz dubrovačke okolice, Vlatko Lorković iz karlovačke okolice, Gašpar Križnik iz
Motnika (Slovenija), a tu su i suradnici iz Bugarske.
Iz pristiglih se zapisa može izdvojiti više tematski srodnih grupa u kojima se govori o
vilama, vješticama, vukodlacima (ponekad sa svojstvima vampira), o vučjem pastiru, o Mori, o
Kugi, o suđenicama, o Sablasti, o Smrti, o noćnim svijećama, o zmiji u ljudskom liku, a tu je i više
vrlo uspjelih zapisa pjesama, poslovica, uzrečica i zagonetki.
Pjesme se mogu podijeliti na svatovske, koledarske ili ladarske, božićne, mitološke, šaljive ili
prokšene te naricaljke ili tužbalice.
Od mitoloških pjesama tu svakako valja izdvojiti zapis pjesme o Mariji i Nedjelji koja je u
tijeku usmenog prenošenja doživjela veće promjene, pa na kraju prelazi u pasionsku pjesmu,
točnije u Marijin plač za sinom.
Od prokšenih pjesama prvo mjesto zaslužuje također Lorkovićev zapis Ignac kralj. Priča
je to u stihovima o nevjernoj supruzi koja si za muževa odsustva poziva ljubavnika. Od bezbrojnih
bi se njezinih varijanata, zapisanih samo na južnoslavenskim prostorima, mogla sastaviti
opsežna zbirka.
Očekivalo bi se da će sam Kukuljević na kraju dati sintezu prikupljene etnografske i usmenoknjiževne
građe. Takav je tekst izostao, a urednik se u XII. (zadnjoj) knjizi Arkiva s tek nekoliko
rečenica oprostio od čitatelja.
Tu je sintezu proveo, istina, trideset godina kasnije, Friedrih Solomon Kraus u opširnoj
studiji Slavische Volkforschungen. Knjiga je objavljena u Leipzigu 1908. On je, uz materijalnu pomoć nadvojvode Rudolfa, proputovao sve južnoslavenske prostore i skupio ogromnu etnološku
i etnografsku građu. Pažljivo je pročitao i dvanaest knjiga Arkiva te iz njih preuzeo i
u svoj rad uvrstio sve relevantne tekstove, ali u prijevodu na njemački jezik. Svi su njegovi
prijevodi iznimno uspjeli.
Ono što nismo mogli, ili nismo htjeli, sami, učinili su za nas drugi, srećom, češće korektnije
od onoga što je o tome napisano u nas.
Akatist kao žanr crkvene himnografije Jović Aleksandra V.
Zbornik radova Filozofskog fakulteta (1990),
01/2013, Letnik:
2013, Številka:
43-2
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
(ruski) Nastojaščaja rabota soderžit tolkovanie akafista kak žanra cerkovnoj gimnografii i ukazyvaet na ego proishoždenie i razvitie ot prototipa do naših dnej. Pravoslavnye slavjanskie akafisty ...opisyvajutsja s točki zrenija ih soderžanija i daetsja ih vozmožnaja klassifikacija po dannomu kriteriju. Potom rassmatrivaetsja struktura akafista i provoditsja analiz ego stilističeskih priemov i vyrazitel'nyh sredstv, proilljustrirovannyj primerami iz neskol'kih proizvedenij dannogo žanra, napisannyh v raznoe vremja. Jasno podčerkivajutsja trebovanija, kotorym akafist dolžen udovletvorjat', čtoby duhovnaja cenzura ego ne otbrosila.
Dyschromatosis universalis hereditaria (DUH) and dyschromatosis symmetrica hereditaria (DSH) are pigmentary dermatoses most commonly seen in Japan. Both disorders usually show autosomal dominant ...inheritance, although in some cases autosomal recessive inheritance was reported. DSH was mapped to chromosome 1q21.3, and mutations in the gene ADAR (DSRAD) were identified in Japanese, Chinese and Taiwanese families with autosomal dominant DSH. A second locus for dyschromatosis was mapped on chromosome 6q24.2‐q25.2 in two Chinese families initially reported to be affected with DSH, but later suggested to have autosomal dominant DUH. The aim of this study was to investigate whether one of these two loci is involved in the development of DUH in a consanguineous Bedouin family from Saudi Arabia with four affected and three unaffected sibs, clearly pointing to autosomal recessive inheritance. After excluding mutations in ADAR and linkage to the candidate regions on chromosomes 1 and 6, we performed an single nucleotide polymorphism‐based genome‐wide scan for linkage with other loci. Under the assumption of autosomal recessive inheritance, we have identified a new locus for dyschromatosis on chromosome 12q21‐q23 in this Arab family with a maximum logarithm of the odds (LOD) score of 3.4, spanning a distance of 18.9 cM. Our study revealed the first locus for autosomal recessive DUH and supports recent evidence that DSH and DUH are genetically distinct disorders.
The aim of this paper is to point to the specific source of Christian identity that allows for authentic proclamation of the mighty deeds of God. This source is the person of Jesus Christ who as a ...true man lived his life for others. It is this reality of the »me and you« relationship that should be the source of Christian identity and the way Christians relate to the others and the different. The Christian identity today is in crisis because Christian communities are generally taking a defensive position toward the challenges of the modern world and thereby extinguish the natural openness of the Christ’s Gospel to the burdened world. In the paper, the author tries to portray the paradigm of the early Christian community as it is presented in the Book of Acts 2:1-13. In this biblical text, the early Christian community based their relationship toward others on their identity that stemmed from their relationship with the living Christ. This is evident in the following characteristics of the early Christian community: first of all they are waiting for the power from the high – the Holy Spirit; understanding the need for this power unites them – they are gathered together; when they are filled with the expected power of the Holy Spirit they are equipped for the ministry of proclaiming the mighty deeds of God; equipped this way, they are serving the others and the different – all nations under the heaven; they are open to the specific identities of others – but in this openness they are not losing their own identity; they are not preoccupied with themselves but with proclaiming God; and finally, the proclamation of God remains an invitation open to everyone, without coercion. A community that lives such an authentic Christian identity becomes God’s instrument in the world through which God expresses his hospitality to every person on earth.
PDF
