Svrha je ovoga članka promišljanje o pentekostalnom načinu razumijevanja zajedništva svetih, slijedom kritičkog bavljenja eklezijalnom vizijom dvojice svjetskih pentekostalnih teologa iz ...postkomunističkih zemalja: Petra Kuzmiča i Miroslava Volfa. Članak se sastoji od tri dijela: u prvom je dijelu predstavljen kratak povijesni i teološki pregled doktrine communio sanctorum, sa svrhom uspostavljanja primjerenog konteksta za daljnja razmatranja te jasnog ukazivanja na korisnost razmišljanja o ovoj važnoj ekleziološkoj temi. Drugi dio donosi pregled dokumenta „Perspektive Koinoniae“ (Završno izvješće s Treće petogodišnjice pentekostalno-rimokatoličkog dijaloga), usredotočujući se na prvi krug razgovora (Riano, Italija, 1985.) koji su se odvijali na temu razumijevanja pojma communio sanctorum. U trećem dijelu, autor predstavlja i komentira dokument Kuzmiča i Volfa „Teologija Crkve kao zajedništva osoba“, koji predstavlja jedan od najranijih pokušaja artikuliranja pentekostalne ekleziologije temeljem poimanja communio sanctorum. Autor na kraju pokazuje kako ova ekleziološka vizija pomaže pri oblikovanju pentekostalne teologije javnoga društvenog života.
Tijekom 2018. i 2019. godine crkvene su se prilike u ukrajinskom ravoslavlju bitno promijenile. Uz znatnu pomoć tadašnje ukrajinske vlade, Carigradska patrijaršija jednostrano je proglasila tek ...stvorenu “Pravoslavnu Crkvu Ukrajine” (PCU) autokefalnom, tj. samostalnom. Ruska Pravoslavna Crkva pak smatra Ukrajinu svojim “kanonskim teritorijem” i ne priznaje PCU valjanom, nego je naziva šizmatičnom organizacijom. Reagirajući na proglašenje autokefalnosti PCU, ruska je Crkva prekinula euharistijsko zajedništvo s Carigradom. Postoji čak opasnost šizme koja bi obuhvatila cijelo pravoslavlje, u ovisnosti o tome kako će reagirati druge pravoslavne crkve. Aktualna rasprava posljedica je činjenice da u pravoslavlju ne postoji konsenzus o tome kako jedna Crkva može postati autokefalnom. U pozadini stoje ekleziološki problemi koji nisu riješeni. Pitanje autokefalnosti pravoslavna je tematika, ali i za Katoličku Crkvu i teologiju, posebno u njezinom trenutačnom položaju, važno je razmišljati o odnosu između sinodalnosti i prvenstva.
Motuproprijem Antiquum ministerium (Drevna služba) pape Franje od 10. svibnja 2021. godine ustanovljena je laička služba katehete kao trajna služba u Crkvi. Prvi dio rada prikazuje i komentira ...strukturu i sadržaj navedenog dokumenta. Posebno naglašava važnost katehetâ u povijesti Crkve, razumijevanje katehetske službe, kriterije za pripuštanje u službu i zahtjeve formacije katehetâ koje navodi apostolsko pismo. Drugi dio rada interpretira apostolsko pismo kao osobito priznanje ulozi katehetâ u Crkvi i poticaj daljnjem razvoju katehetske službe, posebno na tragu novijih dokumenata i poticaja crkvenog učiteljstva. Treći dio rada sagledava značenje motuproprija kao doprinos razvoju ekleziologije zajedništva i služenja te izgradnji sinodalne Crkve. U četvrtom dijelu pogled se usmjerava prema implementaciji dokumenta s obzirom na položaj i profil katehetâ u Crkvi u različitim dijelovima svijeta i posebnim prilikama mjesnih Crkava. Metodologija ovog rada je sustavna, pretežito analitičko-interpretativna i kritičko-evaluacijska. Na temelju analize dokumenta, praktičnoteološke kriteriologije i uvida u relevantnu literaturu u članku se na vidjelo iznose katehetsko-pastoralne i ekleziološke perspektive motuproprija Antiquum ministerium.
With Pope Francis’ motu proprio Antiquum ministerium (Ancient Ministry) signed on 10 May 2021, the lay ministry of catechist was instituted as a permanent ministry in the Church. The first part of this article presents and comments on the structure and the content of the document. Particular emphasis is put on the following contents that are specified in the apostolic letter: the importance of the catechists in the history of the Church, the understanding of the catechetical ministry, the criteria for admission to the ministry, and the requirements for the formation of catechists. The second part interprets the apostolic letter as a special recognition of the role of the catechists in the Church and an incentive for further development of the catechetical ministry, especially in the wake of recent documents and incentives of the Magisterium of the Church. The third part examines the meaning of motu proprio as a contribution to the development of the ecclesiology of communion and service, and to the construction of the synodal Church. In the fourth part, the view is directed toward the implementation of the document in relation to the position and the profile of catechists in the Church, in different parts of the world and specific circumstances of local Churches. The methodology of this article is systematic, predominantly analytical-interpretive, and critical- evaluative. The article brings to light the catechetical-pastoral and ecclesiological perspectives of the motu proprio Antiquum ministerium on the basis of the analysis of the document, practical-theological criteria, and insights into the relevant literature.
Ovaj rad istražuje implikacije trinitarne teologije križa Jürgena Moltmanna na ekleziologiju. Prema Moltmannu, hijerarhijski model Crkve nastao je na temeljima antičkog koncepta Boga, što Moltmann ...naziva monarhijski monoteizam. Umjesto u monarhijskom monoteizmu, zajedništvo Crkve Moltmann utemeljuje prema modelu perihoretskog zajedništva triju božanskih osoba, u kojemu nema privilegija niti podređivanja, te koje je otvoreno čovjeku, uvodeći ga u zajedništvo s Trojedinim Bogom te u međusobno zajedništvo. Iako smatra da je model Crkve kao zajednice jednakopravnih primjereniji od hijerarhijskog, pitanje ustroja za Moltmanna je u konačnici sekundarno. U fokusu ekleziologije ne treba biti ustroj Crkve, već njezina misija, shvaćena unutar okvira missio Dei, kao eshatološkog gibanja koje polazi od Boga te pronalazi cilj u dovršetku svega stvorenja. Shvatimo li Crkvu na ovaj način, kao zajednicu kojoj nije svrha širenje Crkve, već širenje Kraljevstva, te uzmemo li u obzir da eshatološko Kraljevstvo uključuje sve ljude, sva bića i samu zemlju, otvara se golemi ekumenski potencijal te prostor za dijalog s drugim religijama, kao i (sekularnim) društvom u cjelini.
This paper explores the ecclesiological implications of Jürgen Moltmann’s trinitarian theology of the cross. According to Moltmann, the hierarchical model of the Church was formed on the basis of the Hellenistic philosophical concept of God, which Moltmann calls monarchical monotheism. Instead of monarchical monotheism, Moltmann bases the unity of the Church according to the model of the perichoretic unity of the three Divine Persons, which acknowledges no privileges or subjugation, and which is open to humankind, leading it into communion with the Triune God and with each other. Although he holds that a community of equal individuals is a more appropriate model of the Church than a hierarchical one, the question of the Church’s organization is, for Moltmann, ultimately a question of secondary importance. The focal point of ecclesiology should not be the organization of the Church, but its mission, understood within the wider framework of mission Dei, an eschatological movement that begins with God, and finds its goal in consummation of all creation. If we perceive the Church in this manner, as a community whose purpose is not the expansion of the Church, but the expansion of the Kingdom, and if we also take into account that the eschatological kingdom includes all people, all beings, and the earth itself, then this opens up a vast ecumenical potential and a space for dialogue with other religions, as well as the (secular) society as a whole.
U ovom radu pozornost je usmjerena na ono što se u sadašnjoj situaciji može prepoznati kao nalog što ga Bog daje Crkvi na izvršenje. Temi izlaganja pristupit ćemo na sljedeći način: Polazeći od toga ...naslov TPT‑a Crkva u svijetu krizâ i ljudske patnje sadrži sintagmu »u svijetu krizâ« (podrazumijeva dakle više kriza), u prvom dijelu izlaganja pod naslovom – Crkva u vremenima krizâ – analiziraju se neki vidovi krize zapadne civilizacije s kojima se Crkva i kršćani danas susreću. Ovdje se govori također o Crkvi koja je u krizi svoga temeljnoga smisla/poslanja te krizi praktične vjere (ortopraksije). U središnjem dijelu izlaganja, koji obuhvaća donekle i drugi dio naslova TPT‑a o »ljudskoj patnji«, Čovječanstvo je ranjivo i potrebno otkupljenja poslanje i zadaća Crkve vidi se u svjetlu teološke istine da je čovjek biće koje je potrebno otkupljenja. Kategorija otkupljenja označava osobno, društveno‑političko i globalno spasenje. Crkva je univerzalni sakrament spasenja/otkupljenja ne samo za katolike i kršćane nego i za sav svijet. Na tragu ekleziologije pape Franje ona je »Crkva izlaska«, koja ide kao »poljska bolnica « na sve periferije ranjenog čovječanstva i ljudske egzistencije. U trećem i zaključnom dijelu rada naslovljenom Kriza je prilika, za što? promišlja se na koji način Crkva može biti znak i sredstvo Božjeg spasenja u današnjem svijetu krizâ i ljudske patnje.
The article focuses on what might be in the current situation recognized as the task entrusted by God to the Church to carry it out. The topic will be approached in the following way: Starting from the title of the Theological Pastoral Week, The Church in the World of Crises and Human Suffering, which contains the syntagm »in the world of crises« (plural), the first part of the article, titled – ’The Church in the Times of Crises’– analyses some aspects of the crisis of the Western civilization that the Church and Christians encounter today. This part also discusses the Church in terms of its crisis of fundamental meaning/mission and the crisis of practical faith (orthopraxis). The central part of the article, which also somewhat encompasses the second part of the title of the Theological Pastoral Week that refers to »human suffering«, thematizes’Humanity That Is Wounded and in Need of Redemption. The mission and task of the Church is, therefore, discussed in the light of the theological truth that the human being is a being in need of redemption. The category of redemption signifies personal, social‑political, and global salvation. The Church is the universal sacrament of salvation/redemption, not only for Catholics and Christians but for the whole world. In view of the ecclesiology of Pope Francis, the Church is the »Church of exodus«, going forth like a »field hospital« to the periphery of wounded humanity and human existence. The third, final part of the article, titled ’Crisis is an Opportunity for What?’, reflects on ways in which the Church can be a sign and means of God’s salvation in today’s world of crises and human suffering.
Nakon odlaska velikih protestantskih teologa-učitelja, kao što su K. Barth, R. Bultmann, P. Tillich i D. Bonhoeffer, J. Moltmann postao je najutjecajnija figura u suvremenoj protestantskoj teologiji ...i mnogi ga smatraju pretečom jednoga novog protestantizma. Početkom šezdesetih Moltmann je, s W. Pannenbergom i nekim drugim teolozima, zacrtao novi pravac u suvremenoj evangeličkoj teologiji, dajući joj tako novi profil. Neumorno radeći na obnovi teologije, uvijek ju je pokušavao približiti konkretnom životu, današnjoj kulturi i današnjem čovjeku. U svemu tome ponudio je tri ključa za iščitavanje teologije: eshatološki (teologija nade), staurološki (teologija križa) i politički ključ (teologija revolucije). Slobodno se može reći da Moltmannu pripada »očinstvo« dvama teološkim pokretima koji su imali i koji imaju veliki utjecaj na današnju teologiju uopće, i protestantsku i katoličku, a to su teologija nade i teologija križa. Čitajući Moltmannova djela i njegove projekte teologije nade, teologije križa, mesijanske ekleziologije i kristologije te pneumatologije, s pravom se može zaključiti da je on u drugoj polovici XX. stoljeća iznimno obogatio suvremeno kršćansko teološko promišljanje. Posebice treba naglasiti da on ozbiljno uzima povijest kao životnu stvarnost i temelj za svoju teologiju. Upravo zbog toga on se predstavlja kao jedan od prvih europskih teologa koji je pokušao (i prilično uspio) gledati na križ i uskrsnuće Isusa Krista te ih shvaćati u okvirima njegova povijesno-zemaljskog života. On ne zaboravlja ni probleme koji prate i muče današnji svijet i čovjeka; stavljajući ih u teološke okvire, nastoji pronaći put koji bi vodio i doveo svijet i čovjeka do općeg boljitka, i to u odnosu između Boga i ljudi, u odnosima među samim ljudima te u odnosu između čovječanstva i svekolikoga Božjeg stvorenja. Zbog svega toga Moltmanna se s pravom svrstava među najznačajnije i najplodnije teologe posljednjih desetljeća, koji ostavljaju vidljive tragove iza sebe i koji su zaslužni za razvoj, produbljivanje i napredak kršćanske teologije.
Rad je podijeljen na četiri dijela. U prvome dijelu predstavljen
je proces nastanka dokumenta Crkva: prema jednoj zajedničkoj
viziji, te smo ga i naslovili “Nastanak dokumenta”. Drugi dio
govori o ...važnosti dokumenta: važnost dokumenta za budućnost
ekumenskog pokreta doći će do izražaja tek u budućnosti, tj. kada
Crkve i crkvene zajednice kojima je ovaj dokument i upućen pošalju
svoje službene odgovore na postavljena pitanja i problematiku
koja se u dokumentu naznačuje. Treći dio nosi naslov „Teološkoekumenska problematika u dokumentu“ i ukratko predstavlja
glavne teme kojima se dokument bavi, odnosno: Utemeljenje Crkve;
Poslanje Crkve; Važnost jedinstva Crkve; Nepostojanje novozavjetne
sustavne ekleziologije; Koinonia; Božji narod, proročki, svećenički i
kraljevski; Tijelo Kristovo; Odnos između institucionalnih struktura
ili zaređenih službenika i djelovanja Duha Svetoga; Zajedništvo
u jedinstvu i različitosti; Sakramenti; Zaređeni službenici; Primat;
Moralni principi. U četvrtom dijelu rada govorimo o smjernicama za
Crkve i o važnosti dokumenta kao takvog. Budući da dokument nije
obvezujuće naravi za Crkve kojima je upućen, on, dakle, potiče Crkve,
ali ih ne obvezuje, da promisle o svojim dosadašnjim stajalištima
te da pokušaju više uvažavati stajališta drugih kršćana. Važnost
dokumenta zapravo ponajprije leži u tome što on na jednome mjestu
sažimlje dosadašnji ekumenski put s obzirom na ekleziološku
tematiku te osvješćuje Crkvama probleme o kojima bi trebale još
jednom promisliti i ponuditi odgovore koji bi potaknuli kršćane na
još snažnije približavanje.
U ovom radu predstavljena je euharistijska ekleziologija pravoslavnog teologa Nikolaja Afanasieva. U prvom dijelu protumačen je pojam i značenje euharistijske ekleziologije u njegovoj teološkoj ...misli, pod vidom razlikovanja euharistijske i univerzalne ekleziologije, odnosa mjesne i opće Crkve, ideje Crkve-u-prioritetu te problema primata i autokefalnosti. U drugom dijelu iznesena je kritika Afanasievljeve ekleziologije od strane dvojice istaknutih pravoslavnih teologa, Joannisa Zizioulasa i Dumitrua Staniloaea, koji su dobrim dijelom odredili recepciju Afanasievljevih ideja u pravoslavlju. U trećem dijelu prikazano je obnovljeno zanimanje za euharistijsku ekleziologiju N. Afanasieva, najprije putem prijedloga pravoslavnog teologa Radua Bordeianua, a zatim i analize katolikinje Anastacie Wooden. U svakom slučaju, euharistijska ekleziologija N. Afanasijeva potiče ozbiljan pristup važnim teološkim i ekumenskim pitanjima.
Autori analiziraju II. homiliju O statuama Ivana Zlatoustog pronalazeći u njoj elemente koji bi mogli biti značajni za razumijevanje Crkve. Homilija zbog konteksta u kojem je sastavljena i ...propovijedana prikazuje Crkvu kao kontrastno društvo. Rad je podijeljen na četiri dijela. U prvom dijelu autori opisuju modele Crkve prema Averyju Dullesu i razvoj modela Crkve kao kontrastnog društva. Drugi dio posvećen je kontekstu homilija O statuama, treći dio sadržaju II. homilije O statuama, a posljednji četvrti dio elementima koji čine II. homiliju aktualnom za razumijevanje Crkve kao kontrastnog društva. Ivan Zlatousti je prikazao Crkvu kao kontrastno društvo djelujući na osjećaje vjernika, uspoređujući Crkvu i teatar, stvarajući zajedništvo bogatih i siromašnih. Autori su analizirali primjere u kojima je Crkva prikazana kao kontrastno društvo. Rezultati analize sadržaja pokazuju da je namjera Ivana Zlatoustog bila ostvariti zajedništvo među kršćanima, ali i izbjeći carevu kaznu takvim ponašanjem koje se razlikuje od uvriježenog ponašanja u kriznoj situaciji.
Ostvarivanje sinodalnosti u Crkvi kroz održavanja sinoda jedno je od važnih nastojanja pontifikata pape Franje. U članku se razmatra značenje sinodalne prakse u odnosu na razumijevanje Crkve i ...crkvenog života danas. Ističu se središnja pitanja koja dolaze do izražaja u procesu učenja sinodalnog postajanja Crkve te se postavlja pitanje kako se to može realizirati u praksi. U prvom dijelu rada pojašnjavaju se značenja pojma sinodalnosti na temelju novijih razvoja u Crkvi. Na toj pozadini analizira se primjena sinodalne metodologije u okviru XV. redovne biskupske sinode o mladima 2018. godine te se ona interpretira kao sastavni dio sinodalnog procesa koji posreduje viziju sinodalne Crkve putem iskustvenog (transformativnog) učenja te se pozivaju svi članovi Crkve na njezino ostvarivanje.
PDF
