Nakon odlaska velikih protestantskih teologa-učitelja, kao što su K. Barth, R. Bultmann, P. Tillich i D. Bonhoeffer, J. Moltmann postao je najutjecajnija figura u suvremenoj protestantskoj teologiji ...i mnogi ga smatraju pretečom jednoga novog protestantizma. Početkom šezdesetih Moltmann je, s W. Pannenbergom i nekim drugim teolozima, zacrtao novi pravac u suvremenoj evangeličkoj teologiji, dajući joj tako novi profil. Neumorno radeći na obnovi teologije, uvijek ju je pokušavao približiti konkretnom životu, današnjoj kulturi i današnjem čovjeku. U svemu tome ponudio je tri ključa za iščitavanje teologije: eshatološki (teologija nade), staurološki (teologija križa) i politički ključ (teologija revolucije). Slobodno se može reći da Moltmannu pripada »očinstvo« dvama teološkim pokretima koji su imali i koji imaju veliki utjecaj na današnju teologiju uopće, i protestantsku i katoličku, a to su teologija nade i teologija križa. Čitajući Moltmannova djela i njegove projekte teologije nade, teologije križa, mesijanske ekleziologije i kristologije te pneumatologije, s pravom se može zaključiti da je on u drugoj polovici XX. stoljeća iznimno obogatio suvremeno kršćansko teološko promišljanje. Posebice treba naglasiti da on ozbiljno uzima povijest kao životnu stvarnost i temelj za svoju teologiju. Upravo zbog toga on se predstavlja kao jedan od prvih europskih teologa koji je pokušao (i prilično uspio) gledati na križ i uskrsnuće Isusa Krista te ih shvaćati u okvirima njegova povijesno-zemaljskog života. On ne zaboravlja ni probleme koji prate i muče današnji svijet i čovjeka; stavljajući ih u teološke okvire, nastoji pronaći put koji bi vodio i doveo svijet i čovjeka do općeg boljitka, i to u odnosu između Boga i ljudi, u odnosima među samim ljudima te u odnosu između čovječanstva i svekolikoga Božjeg stvorenja. Zbog svega toga Moltmanna se s pravom svrstava među najznačajnije i najplodnije teologe posljednjih desetljeća, koji ostavljaju vidljive tragove iza sebe i koji su zaslužni za razvoj, produbljivanje i napredak kršćanske teologije.
U godinama nakon Drugog vatikanskog sabora snažno je porasla svijest o identitetu i poslanju vjernika laika u svijetu. Polazeći od povijesnog konteksta te koncilskog i postkoncilskog nauka o laicima, ...članak promišlja poslanje laika u okviru communio ekleziologije. Ona je svojevrsni temelj za ispravno razumijevanje poslanja i odgovornosti vjernika laika u Crkvi i u svijetu. Imajući to na umu te polazeći
od konkretnog stanja svijeta u kojemu se nalazi Crkva, a koje možemo označiti postkršćanskim, uloga laika je odlučujuća. To pokazujemo označavajući prenošenje vjere uvjetom egzistencije Crkve. U tom kontekstu župna zajednica pokazuje se kao privilegirano mjesto unutar kojeg se opažaju oni kojima je potrebno (ponovno) prenositi i priopćavati vjeru u stalno promjenjivim društvenim i kulturnim uvjetima.
Sinodalnost i primat stoljećima su se činili nespojivi, a jaz među njima nepremostiv. Kakva je današnja ekumenska katoličkopravoslavna perspektiva iz vida odnosa primata i sinodalnosti?
U ovom se ...radu iz naznačenog vida kratko predstavlja teološko udaljavanje, posebno Prvim vatikanskim saborom, te ekumensko približavanje na temeljima i dokumentima Drugog vatikanskog sabora, na mišljenjima uvaženih katoličkih i pravoslavnih teologa i dokumentima Mješovite međunarodne komisije, posebno iz Ravenne 2007. i Chietija 2016. godine.
Rad jasno svjedoči promjenu teološke svijesti na obje strane da se primat i sinodalnost, kao dvije strukture Crkve koje počivaju na razvojima dviju ekleziologija (euharistijske i univerzalne), više ne isključuju nego se jedna drugoj otvaraju i nadopunjavaju se. Svaka struktura treba onu drugu. Njihovu kongruenciju kao pravac valja uočiti i primjenjivati, a njihovu konfrontaciju isključiti. Valja nam sve više tražiti razumijevanje primata u sinodalnosti, a sinodalnost gledati u primatu, kako bismo napredovali na putu jedinstva Crkve.
Promatranje stvarnosti Crkve, promišljanje o njezinu otajstvu i njegovu utjelovljenju u živoj stvarnosti, nužno upućuje na konkretnost koja pretpostavlja i zahtijeva i kanonsko pravno uređenje kao ...neizostavnu dimenziju same naravi Crkve. Ovo
promišljanje uokviruje dvije međuovisne kategorije: opće i partikularno u dvije me-
đuovisne discipline: ekleziologiju i pravo. Kroz koncilske dokumente i njihov odraz u
kanonističkom govoru predstavlja se prožetost spomenutih kategorija, kao i posljedica
te činjenice za konkretan život Crkve u stvarnosti opće Crkve i partikularnih Crkava.
Teološke rasprave i doprinosi pretkoncilskog i postkoncilskog vremena nude
potrebna pojmovna razjašnjenja, kao i njihovu neizostavnu utemeljenost u otajstvu
spasenja kojemu je Crkva pozvana služiti po svojoj temeljnoj zadaći: biti „u Kristu
na neki način sakrament odnosno znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom
i jedinstva cijeloga ljudskog roda“ (LG 1,1). Od osobite je važnosti plodna rasprava
između Waltera Kaspera i Josefa Ratzingera, koja je naglasila temeljne stavove o odnosu međusobnoga prožimanja opće Crkve i partikularnih crkava. Osim toga, rasprava
je pokazala da recepcija II. vatikanskog koncila nije završena jer govor o Crkvi kao
„communio“, odnos biskupa partikularnih Crkava i Glave biskupskoga zbora te pitanja
vezana uz euharistijsku ekleziologiju, usko su vezani uz pastoralno i praktično djelovanje Crkve, koje u svojoj konkretnosti ovisi i o ispravnom shvaćanju komplementarnosti
općega prava i partikularnoga prava, temeljenom na ispravnoj autonomiji koja treba
biti priznata partikularnoj Crkvi.
Pitanje primata Petrove službe za sve, a posebice ekumenske
teologe uvijek je bilo aktualno i izazovno, ali vrlo senzibilno i
kontroverzno. Ovdje se tom pitanju pristupa samo iz katoličkopravoslavne
...perspektive, s naglaskom na novije tendencije. Polazeći
od njihovih uobičajenih stavova o primatu, koje autor slikovito
predstavlja s katoličke strane kao petrovski, a s pravoslavne strane
kao ivanovski model primata, te poslije njihova biblijskog utemeljenja
i eklezijalno-dogmatskog tumačenja, u članku se pokušava osvijetliti
mogućnost njihova daljnjega i dubljeg zbližavanja te prožimanja na
temelju smjernica Drugoga vatikanskog sabora i tzv. Ravenskog
dokumenta. Predstavljeni modeli imaju svoje posebne teološke
naglaske i različite interpretacije, ali ostaje još puno prostora za
dublju teološku kongruenciju kao pretpostavku mogućega teološkog
kompromisa oko pitanja primata Petrove službe. Ove misli autor
predaje našoj javnosti kao poticaj u daljnjem traženju zajedničkog
stava oko važnog pitanja katoličko-pravoslavnog zbližavanja.
Ivan Bachenstein, komarnički arhiđakon i zagrebački kanonik, bio je važan sudionik Baselskoga koncila. Autor je nekoliko djela u kojima izražava svoje stavove glede ustroja Crkve. U ovom se radu ...analiziraju dva njegova teksta – govor što ga je održao pred papom Eugenom IV. 1435. godine, u svojstvu poslanika Baselskog koncila, i Epistula Jeremialis, djelo pravnog karaktera nastalo prilikom sukoba oko nadbiskupske stolice Mainza 1460-ih godina. Budući da su nastala u razmaku od gotovo trideset godina, ona mogu poslužiti kao dobra osnova za proučavanje Bachensteinovih stavova o Koncilu, papinstvu i ustroju Crkve prije i nakon raspuštanja Baselskoga koncila 1449. godine. Analiza pokazuje da je Bachenstein u razdoblju nakon raspuštanja Koncila i prevlasti monarhijskog papinstva pratio trendove u Crkvi i bio svjestan koja su mišljenja prihvatljiva, ali je unatoč tome nastavio više ili manje otvoreno iznositi koncilijaristička stajališta, čak do te mjere da bi se Epistula Jeremialis mogla nazvati koncilijarističkim spisom i žalopojkom za neuspjehom Baselskog koncila.
Novozavjetni tekstovi svjedoče važnost koju imaju Dvanaestorica (apostolski kolegij ili zbor apostola) u djelu koje je započeo Isus Krist, a oni nastavili po njegovu nalogu (usp.: Mt 28,19-20). ...Jednako tako, neosporno je prvenstvo Petra u apostolskom kolegiju. On je prvi, protos. Njegova uloga unutar Dvanaestorice i uloga apostolskog zbora na čelu s Petrom, od samih je početaka kršćanstva važna za život Crkve. Oni stoje u njezinu temelju, spadaju među najvažnije čimbenike njezina rasta. To će se značenje kroz povijest nastaviti u nasljednicima apostola, pri čemu će Petrov nasljednik, kao i na početku, imati posebnu ulogu. Vjernički dinamizam prvotne Crkve pokazuje da uz neospornu važnost apostola, posebno Petra, imaju također i „presbiteroi“, ali i da u rješavanju pitanja za život zajednice, uz njih sudjeluje i „Crkva“. Upravo se iz toga dinamizma, koji strukturalno pripada bîti Crkve, rađa pitanje o odnosu primata (stvarnosti božanskog utemeljenja) i sinodalnosti kao izričaju Crkve kao zajednice Božjeg narodu na putu. U ovome radu te dvije stvarnosti želimo promatrati prvenstveno iz perspektive ekleziologije Drugoga vatikanskog koncila, a kao poseban vid njezine aktualizacije predstavit ćemo doprinos Pape Franje.
U članku se promišlja o sinodalnom načelu kao jednom od temeljnih iskaza crkvenog zajedništva, štoviše kao o načelu koje izražava bitnu ontološku strukturu toga zajedništva. Cilj rada je pokazati ...kako načelo sinodalnosti postaje jedno od temeljnih načela kojima se može prevladati kriza suvremene Crkve. Kako bi se to pokazalo, u prvom dijelu rada se povijesno rekonstruira i problematizira sâmo sinodalno načelo pokazujući kako je prvotna Crkva prepoznavala u sebi takav oblik zajedništva i zajedničkog upravljanja, koji je ujedno i norma njezina djelovanja za buduća vremena. Također se ukazuje na suvremenu problematiku gdje se sinodalno načelo pokazuje kao sredstvo u svladavanju unutarcrkvenih konflikata. U drugom dijelu rada se sustavno-teološki ukazuje na »zaokret« koji se dogodio na Drugome vatikanskom koncilu koji iznova osnažuje, osobito u posljednjoj svojoj radnoj fazi, sinodalnost usredotočujući je na pitanje »hijerarhijskog zajedništva« koje svoj konkretni izričaj ostvaruje kroz coetus episcoporum i synodus episcoporum. U trećem se poglavlju nudi nov pogled na sinodalno načelo promišljajući ga kao paradigmu Crkve trećeg tisućljeća, ne izostavljajući i precizirajući goruće probleme s kojima se danas susreće u shvaćanju sinodalnosti i načine kako ih prevladati kroz novu paradigmu preobrazbe Crkve koju je predložio papa Franjo. Sržni ishod istraživanja jest pokazati kako se »moć upravljanja« u Crkvi ne shvaća u oligarhijskom, aristokratskom ili monarhijskom, pa ni demokratičnom ključu tumačenja, nego u autentičnom duhu kršćanske zajednice shvaćene kao koinonia te u tome smislu svaka služba, pa tako i trostruka ministerijalna služi izgradnji »zajedničkog djelovanja i hoda«. Dakle, potrebno je živjeti a ne samo deklarirati načelo sinodalnosti pretočeno u načelo solidarnosti na kojem počiva cijela povijest kršćanske memorije i djelovanja.
Ovaj članak istražuje primjenu koncepta sukcesije u literaturi koja je nastala na području Mediterana u vrijeme Novog zavjeta. Drevni mediteranski pisci i čitatelji razumijeli su pojam sukcesije na ...mnogo dublji i raznolikiji način nego što je to slučaj u suvremenim ekleziološkim djelima, u kojima se pojam sukcesije gotovo uvijek odnosi na „nasljeđivanje apostolske službe“ unutar hijerarhijske strukture pojedine denominacije. Autor pokazuje da literatura nastala na drevnom Mediteranu koristi pojam sukcesije za niz različitih objekata i razina nasljeđivanja. Članak se zaključuje obradom nekoliko odabranih odlomaka iz Novog zavjeta za čije je razumijevanje potrebno šire poimanje sukcesije.
Disertacija odgovara na pitanja kakva je ekleziologija zastupljena u zajednici franjevaca Bosne Srebrene od Drugog vatikanskog sabora (1962. - 1965.) do danas, koji su modeli Crkve zastupljeni u toj ...zajednici, koliko je govor franjevaca o Crkvi u ovom razdoblju u skladu s koncilskom ekleziologijom te koji su dosezi i posljedice njihove ekleziologije za Provinciju Bosnu Srebrenu, kao i za crkvena i društvena zbivanja. Kako bi se došlo do pouzdanih zaključaka, rad je istražio što su i na koji način o Crkvi pisali i objavljivali franjevci ove zajednice u svojim periodičnim izdanjima, priručnicima, župnim i samostanskim listovima te autorskim djelima. Pozornost je posvećena kako djelima franjevaca ove zajednice tako i djelima drugih autora izvan ove zajednice, uključivo inozemne, koja su franjevci u svojim pisanim ostvarenjima objavljivali, odnosno prevodili, a imala su za temu fenomen Crkve. Ekleziološka strujanja prisutna u istraženim tekstovima i djelima uspoređena su s nekim od dominantnih pravaca pokoncilske ekleziologije. Učinjeno je to u svjetlu doprinosa Averyja Dullesa koji je, baveći se komparativnom ekleziologijom, kod protestanata i katolika u poslijekoncilskoj ekleziologiji razlučio pet glavnih eklezioloških trendova, tipova, odnosno modela Crkve predlažući na kraju i svoj, šesti. Istraživanje i teološka analiza tako su utvrdili kako je prevladavajući model Crkve u ekleziologiji franjevaca Bosne Srebrene u ovom vremenskom okviru sakramentalni model. Drugo najzastupljenije shvaćanje Crkve model je mističnog zajedništva, a nakon njega dolazi služiteljsko shvaćanje Crkve. Nešto je slabije zastupljen institucionalni model Crkve, kao i onaj koji Crkvu vidi kao navjestiteljicu Radosne vijesti. Model Crkve kao zajedništva učenika, potencijalni sintetički model Crkve, jedva da je uopće prisutan. Uz obilje plodonosne, izgrađujuće, životvorne i koncilske ekleziologije, značajan dio ekleziologije iz promatranog perioda u koncilskom smislu generira nepotpunu, nesustavnu i fragmentiziranu sliku Crkve. Ova je ekleziologija stoga propustila priliku biti koncilski više vjerna i bogata te s većim povjerenjem u unutarnje zajedništvo Crkve u kojem se dogodio Koncil, u kojem se neprekidno događa dijalog, odvija razmjena mišljenja i javna rasprava o svim pitanjima, prema prastarom načelu, in necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas - u bitnome jedinstvo, u nebitnome sloboda, u svemu ljubav.
Disertacija odgovara na pitanja kakva je ekleziologija zastupljena u zajednici franjevaca Bosne Srebrene od Drugog vatikanskog sabora (1962. - 1965.) do danas, koji su modeli Crkve zastupljeni u toj zajednici, koliko je govor franjevaca o Crkvi u ovom razdoblju u skladu s koncilskom ekleziologijom te koji su dosezi i posljedice njihove ekleziologije za Provinciju Bosnu Srebrenu, kao i za crkvena i društvena zbivanja. Kako bi se došlo do pouzdanih zaključaka, rad je istražio što su i na koji način o Crkvi pisali i objavljivali franjevci ove zajednice u svojim periodičnim izdanjima, priručnicima, župnim i samostanskim listovima te autorskim djelima. Pozornost je posvećena kako djelima franjevaca ove zajednice tako i djelima drugih autora izvan ove zajednice, uključivo inozemne, koja su franjevci u svojim pisanim ostvarenjima objavljivali, odnosno prevodili, a imala su za temu fenomen Crkve. Ekleziološka strujanja prisutna u istraženim tekstovima i djelima uspoređena su s nekim od dominantnih pravaca pokoncilske ekleziologije. Učinjeno je to u svjetlu doprinosa Averyja Dullesa koji je, baveći se komparativnom ekleziologijom, kod protestanata i katolika u poslijekoncilskoj ekleziologiji razlučio pet glavnih eklezioloških trendova, tipova, odnosno modela Crkve predlažući na kraju i svoj, šesti. Istraživanje i teološka analiza tako su utvrdili kako je prevladavajući model Crkve u ekleziologiji franjevaca Bosne Srebrene u ovom vremenskom okviru sakramentalni model. Drugo najzastupljenije shvaćanje Crkve model je mističnog zajedništva, a nakon njega dolazi služiteljsko shvaćanje Crkve. Nešto je slabije zastupljen institucionalni model Crkve, kao i onaj koji Crkvu vidi kao navjestiteljicu Radosne vijesti. Model Crkve kao zajedništva učenika, potencijalni sintetički model Crkve, jedva da je uopće prisutan. Uz obilje plodonosne, izgrađujuće, životvorne i koncilske ekleziologije, značajan dio ekleziologije iz promatranog perioda u koncilskom smislu generira nepotpunu, nesustavnu i fragmentiziranu sliku Crkve. Ova je ekleziologija stoga propustila priliku biti koncilski više vjerna i bogata te s većim povjerenjem u unutarnje zajedništvo Crkve u kojem se dogodio Koncil, u kojem se neprekidno događa dijalog, odvija razmjena mišljenja i javna rasprava o svim pitanjima, prema prastarom načelu, in necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas - u bitnome jedinstvo, u nebitnome sloboda, u svemu ljubav.
This dissertation attempts to answer the question of what kind of ecclesiology is present in the community of the Bosnian Franciscan province (or "Bosna Srebrena" as it is officially titled) from the time of the Second Vatican Council (1962 – 1965) until today; which models of the Church are present in that community and in what degree the talk of the Franciscans in this period is in accordance with the ecclesiology of the Vatican II; how far it reaches and what are the effects of their ecclesiology on the Province of Bosna Srebrena, as well as on Church and social events.
These questions are essential for this community given that it is about one of the largest Franciscan communities in the world which in the past extended from the Adriatic to the Dead Sea and from which another three Franciscan communities developed in time in Croatia and Bosnia and Herzegovina. After more than seven centuries of evangelisation and cultural activity, this Province up until today stayed an essential ecclesial and societal factor in Bosnia and Herzegovina, with members working in fourteen countries other than Croatia and Bosnia and Herzegovina. Fifty years from its beginning, and actually now even since the end of the Second Vatican Council (which spoke to the Church in a modern way), were the inspiration to search for scientific answers to these questions. The importance of the Council, as well as the ecclesiology it brought forth, for understanding of the Church and her relationship with the world, were at the same time decisive factors in focusing and in large part limiting this research particularly to the period of the Second Vatican Council and immediately after it. In order to arrive at reliable scientific answers to the question about the ecclesiology of the Bosnian Franciscans in the past half a century, it had to be researched what and in what way had the Franciscans of this community written and published in their periodic publications, manuals, authoring works, as well as parish and monastical newsletters. Thus, this dissertation paid special attention to texts and works of the Franciscans themselves, as well as the texts of authors outside this community including foreign authors, which Franciscans published and translated and which dealt with the subject of Church phenomenon. After the main elements of the Ecclesiology of the Second Vatican Council had been succinctly presented, this dissertation has brought out a concise overview of the religious and cultural context in which the Franciscans of this Province found themselves in the period immediately after the World War II until the Second Vatican Council. This was followed by an analysis of ecclesiastical texts in the publications of the Franciscans of Bosna Srebrena which were published in this period or are being published to this day: Bosna Srebrena, Dobri pastir (Good Shepherd) (Nova et Vetera), Kalendar Dobri pastir (Good Shepherd Annual), Kalendar sv. Ante (St. Anthony Annual), Jukić, Bilten Franjevačke teologije (Franciscan Theology Newsletter), Svjetlo riječi (Light of the Word) and Bosna Franciscana. After that, the manual of ecclesiology as theological subject used in the same period by the students at the Franciscan seminary in Sarajevo was presented and the ecclesiastical texts taken from parish and monastical newsletters as well. This was followed by the presentation of the works which were authored or translated in the last half a century by the Franciscans of this community and which theologically dealt with the subject of the Church: Danijel B. Krželj, Ecclesia caritatis. Concilii Vaticani II doctrina de caritate pastorali Ecclesiae. Pars dissertationis ad lauream, 1972.; Luka Markešić, Crkva u samoupravnom socijalizmu (Church in the Self-Governing Socialism), 1986.; Vitomir Slugić, Crkva i Crkve (Church and Churches), 1987.; Miron M. Sikirić, La Communio quale fondamento e principio formale del diritto canonico. Studio teologico-giuridico (The Communion as foundation and principle of the Canon Law. Theological-Juridical Study), 2001.; dr. fra Luka Markešić, Crkva Božja, postanak, povijest, poslanje (Church of God, Origin, History, Mission), 2005. and Luka M. Markešić, Izgradnja Crkve prema Prvom pismu Korinćaninima (Building of the Church according to the First Letter to the Corinthians), 2005.
Ecclesiastical assertions in these texts and works are compared with theological statements of other theologians, domestic and foreign, as well as with the documents of the Second Vatican Council and other documents of the magisterium of the Church. Following that, certain theological conclusions were drawn in order to arrive at theological valorization of the content studied. Ecclesiological thinking present in texts and works of the Franciscans were compared in the end to some of the dominant directions of post-Council ecclesiology. It was done in the light of contributions by Avery Dulles who, talking about comparative ecclesiology in protestant and Catholic churches in post-Council era distinguished five main ecclesiastical trends, types, and actually models of the
