Pod okvirnom temom „Aktualnost pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes“ (1965.) u članku se najprije ukratko ukazuje na važne inspirativne momente ove Konstitucije s ...obzirom na otvaranje Crkve svijetu i promjeni pretkoncilske paradigme obrane i osuđivanja u paradigmu susreta i dijaloga sa svijetom. Potom se ističe važnost novosti antropologije, metodologije te jezika pastoralne konstitucije kao vrlo inspirativnih momenata i za današnje pastoralno djelovanje.
U posebnim cjelinama obrađuju se dijalog i zajedništvo. Unutar dijaloga postavlja se poveznica između postavki pastoralne konstitucije i našega vremena i to s obzirom na unutarcrkveni dijalog, dijalog na koji Konstitucija poziva teologe, dijalog s ateistima i protivnicima (neprijateljima) vjernika i Crkve.
S obzirom na zajedništvo naglašava se važnost ekleziološke postavke ove Konstitucije, razumijevanje Crkve kao „Božjega naroda“ (etnički, vulgarno, supkulturno ili biblijski?) koja je ustvari communio-ekleziologija Koncila, posebno dogmatske konstitucije o Crkvi Lumen gentium. Pastoralna konstitucija inzistira da je Crkva „služiteljica“ čovjeku i svijetu, kvasac novoga zajedništva ljudi s Bogom i ljudi međusobno. To se zajedništvo, kao i u dijalogu, ostvaruje u koncentričnim krugovima, od najbližih do protivnika/neprijatelja.
Ne ostvaruje se u getoiziranim, izoliranim crkvenim (ni duhovnjačkim) zajednicama, ni u Crkvi kao nekom paralelnom društvu ili protudruštvu, nego usred svijeta, poput Isusa i njegove učeničke zajednice, među ljudima u srcu svijeta, ali ne na svjetovan, nego na evanđeoski način.
Rad proizlazi iz pitanja odakle je kršćanski pisac Pavao preuzeo sliku o tijelu i udovima i glavi, koja se u nekoliko inačica pojavljuje u Prvoj poslanici Korinćanima i u Rimljanima, Kološanima i ...Efežanima, te kako ga Pavao rabi pišući o odnosu vjernika unutar Crkve i o odnosu između Crkve i Krista. Autor zastupa stav da je Pavao preuzeo i prilagodio drevni topos tijela i udova koji se pojavljuje kod mnogobrojnih klasičnih i helenističkih pisaca te u stoičkim tekstovima iz Pavlova vremena. Ključni tekstovi navedeni su u hrvatskom prijevodu. U svjetlu istih autor razmatra i način na koji Klement Rimski rabi isti topos. Autor zaključuje da su pisci prilagođavali topos potrebama svojih tekstova i poruka. Isto se odnosi i na spomenute kršćanske pisce od kojih je Pavao (temeljitije od Klementa) prilagodio i razradio drevni topos kršćanskome učenju o Crkvi i ispunio ga teološkim značenjem.
U članku koji se sastoji od dva dijela i uvoda obrađuju se dvije dimenzije prezbiterova poslanja: služiteljska i voditeljska i to u kontekstu župne zajednice. U uvodu se promišlja o antropogenim i ...sociogenim obilježjima današnjih župljana i polazeći od teze da je čovjek put Crkve, skiciraju se suvremena društveno-kulturna kretanja koja obilježavaju život suvremenog čovjeka i bitno određuju ulogu Crkve, župe i prezbitera u župnoj zajednici. U prvom i drugom dijelu služi se istom metodom: na temelju Novog zavjeta i dokumenata Drugog vatikanskog koncila promišlja se o služiteljskom, tj. voditeljskom poslanju prezbitera, s naglaskom na službu župnika. Iako se u prvom dijelu članka ističe služenje kao oblik življenja svih krštenih, ipak se govoreći o župničkom služenju pojašnjava njegov cilj: promicanje službi vjernika laika. U drugom se dijelu članka kritički promišlja o nekim oblicima (su-)vođenja u župi i (su-)vođenja župe na temelju ekleziologije zajedništva Drugog vatikanskog koncila.
Lom između vjere i kulture iskustvo je mnogih suvremenih svećenika. U prvom dijelu članka govori se o temeljnoj poruci Isusa Krista, o Božjem kraljevstvu, i to pod aspektom kako je ono razumljeno, ...odbačeno ili prihvaćeno u Isusovu svijetu, od Isusovih suvremenika. Na toj novozavjetnoj podlozi odnosa evanđelja i svijeta tematiziraju se zatim dva upitna modela suvremene ekleziologije i unutarnjih dva tipa svećenika. Riječ je na jednoj strani o svećenicima kao konkurentima svijetu (posvjetovnjenje), a na drugoj o onim svećenicima koji – jedini svoj svijet – shvaćaju neprijateljskim prema sebi, vjeri, Crkvi. Na koncu se, opet na temelju Božje objave u Isusu Kristu i na temelju Isusove prakse, nudi ono humano (ljudsko) kao mogući put proročkoga susreta Isusova evanđelja i svijeta, kršćanstva i kulture, Crkve i društva.
Mogući doprinosi Stanleya Hauerwasa samorazumijevanju baptističkih crkava u Hrvatskoj tema je ovoga rada. Najprije se identificiraju različitosti i sličnosti između ta dva društvena konteksta. ...Baptističke crkve su tijekom dugoga razdoblja komunizma bile oblikovane paradigmom »geta«, dok Hauerwas, progovarajući iz društvenoga okruženja u kojemu protestantske crkve uživaju značajnu razinu zaštite i potpore, sugerira da bi uloga i svrha crkve trebali biti definirane paradigmom »kolonije«. Unatoč tomu, moguće je tvrditi da i Hauerwas i hrvatski baptisti društva u kojima žive percipiraju kao specifične varijante konstantinovske države. Stoga se Hauerwas, tragajući za odgovorom na pitanje: Što znači biti crkva u takvom društvenom okruženju?, utječe etici vrline. Njegova argumentacija polazi od toga da okupljanje zajednice koja stvara ljude vrlinā, ljude vjerne pripovijesti kršćanskoga sudjelovanja u Božjem ophođenju prema svijetu jest za crkvu njezin poziv. On konstatira da se crkva ne treba zamarati »prevođenjem« svoje poruke i uvjerenja; svijet je taj koji treba steći kredibilitet u odnosu na pripovijest Isusa Krista. U tom smislu, uloga crkve jest prije svega biti crkva, odvojena od svijeta, ali odvojena radi svijeta. Hauerwasovi kritičari ističu da je njegova ovako izložena ekleziologija izložena optužbama za sektaštvo, da je neodrživo zastupati mišljenje da je za vjernike crkva jedina formativna zajednica te da se njegova kruta i jasna diferencijacija između »nas« i »njih«, između »crkve« i »svijeta« naprosto ne podudara sa stvarnošću. U promišljanju svojega identiteta i svoje uloge u društvu baptistima u Hrvatskoj može biti korisno razmatranje Hauerwasove etike. U stvaranju okosnice socijalne etike koristan im može biti njegov naglasak na moralnoj formaciji unutar zajednice vrlinā, a istodobno trebaju imati na umu i njegova ozbiljna promišljanja o crkvama u liberalnim društvima. Međutim, u obzir treba uzeti i njegove kritičare koji istupaju protiv sektaštva i suzdržanosti u dijalogu te ukazuju na odsutnost konstruktivnih, pozitivnih elemenata u Hauerwasovoj etici. U trenutnoj situaciji, nakon dugog razdoblja boravka u paradigmi »geta«, umjesto prihvaćanja Hauerwasove paradigme »kolonije«, baptisti bi u Hrvatskoj trebali usvojiti neku za njih prikladniju paradigmu, poput one »naroda na putu«.
Zahtjev uključivanja, sudjelovanja i povezivanja, koji se nameće kao jedan od prvotnih socijalnih zadataka suvremenih društava, vlastit je i Katoličkoj crkvi jer kršćanska antropologija razumijeva ...čovjeka kao biće odnosa i zajedništva s Bogom i ljudima. Doprinos Crkve unapređenju toga zajedništva i aktivne participacije svih članova zajednice u općem dobru u ovom se radu propituje kroz prizmu suradnje Crkve s državom i kroz njezinu uključenost u civilno društvo od vremena prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. godine pa do danas. Na temelju društveno-povijesnih okolnosti izdvajaju se čimbenici koji su favorizirali uključivanje i suradnju na objema razinama, a to su stvaranje samostalne države i Domovinski rat 1991. – 1995. godine, naznačuju se neka nesnalaženja u novim odnosima i ulogama te se ističu poteškoće i izazovi pred kojima se nalazi Katolička crkva u Hrvatskoj u odnosu prema društvu i državi u aktualnom trenutku. Naposljetku se propituje stupanj i kakvoća uključenosti unutar same Crkve, jer su zaživljena ekleziologija zajedništva, koja promiče postajanje vjernika subjektom crkvenog života, zrelost vjere i kršćanska samosvijest svih vjernika o fundamentalnoj jednakosti i zadaći sudjelovanja u poslanju Crkve pretpostavke plodonosne uključenosti Crkve u društvo.
Autor donosi pregled saborskih tekstova koji izričito spominju župu/župnu zajednicu, otvarajući time razmišljanje o cjelokupnom životu i djelovanju župne zajednice u duhu ekleziologije Drugog ...vatikanskog koncila. Ističe potrebu trajne pastoralno-teološke refleksije koncilskih dokumenata u kontekstu ostvarivanja i djelovanja župne zajednice. Župa nije administrativni centar, već zajednica osoba koje žive u zajedništvu s Bogom. Preduvjet ostvarivanju onakve župe kakva proizlazi iz Drugog vatikanskog sabora jest razumijevanje i shvaćanje onoga što bi Crkva prema tom Saboru trebala biti.
U povijesti kršćanske misli dugo vremena se zapažalo slabo zanimanje za doktrinu o Crkvi. Njoj nije posvećeno onoliko pozornosti kao kristologiji ili doktrini o Trojstvu u četvrtom
i petom stoljeću, ...Kristovoj pomiriteljskoj smrti u Srednjem vijeku, ili pitanju spasenja u šesnaestom stoljeću. Međutim, zajedno s ostalim čimbenicima, ekumenski pokret u dvadesetom stoljeću, sa svojom vizijom jedne Kristove Crkve, doprinio je da ova doktrina dođe u
samo središte teološkog zanimanja.
Cilj ovoga članka je baviti se, istina ukratko i selektivno, osvrtima na crkvu u Pismima, ponajviše u Novom zavjetu. Namjera je istaknuti što je rana crkva ispovijedala o ovom predmetu. Najprije ćemo razmotriti Isusov odnos prema crkvi. Potom ćemo sagledati narav i djelokrug crkve nakon čega slijedi propitivanje njezine misije i uprave. Konačno posvetit ćemo svoju pažnju obredima i obilježjima crkve te pregledu povijesnog razvoja ove određene doktrine.
Autor svoje izlaganje posredno temelji na nauku Drugog vatikanskog sabora, a dublje analizira tri najvažnija dokumenta koje je Crkveno učiteljstvo izdalo u postkoncilsko vrijeme: Apostolsku pobudnicu ...Ivana Pavla II. Pastores dabo vobis, te dokumente Papinskog djela za crkvena zvanja Razvoji pastorala zvanja u partikularnim Crkvama i Nova zvanja za novu Europu. Apostolskom je pobudnicom Crkveno učiteljstvo naglasilo kako one trajne oznake izgradnje, u smislu poziva na življenje jedinog i trajnog Kristova svećeništva, tako i one koje trebaju odgovarati zahtjevima i oznakama današnjice. Pokazuje se važnost poznavanja stvarnog stanja situacije te sposobnost tumačenja povijesnih prilika u svjetlu i snazi evanđelja, s ciljem uspješne evangelizacije današnjeg svijeta. Pokazuje se potreba za dubokom duhovnom izgradnjom svećenika, napose svećeničkih kandidata, koja se temelji na pozivu na svetost. Autor analizira odgovornost koju u tom smislu imaju biskupi mjesnih Crkava, svećenstvo, ali i kršćanske obitelji te svi vjernici laici koji na bilo koji način doprinose pastoralu svećeničkih zvanja. Trajna izgradnja svećeničkih kandidata za potrebe nove evangelizacije mora prije svega sadržavati općeljudsku, a zatim duhovnu i intelektualnu dimenziju. Izlaže se potreba primjerene teologije zvanja usklađene s ekleziologijom Drugog vatikanskog sabora. Uočena je potreba uključivanja pastorala zvanja u cjelinu redovnog pastorala mjesne Crkve, napose u katehezu, pastoral mladih i pastoral obitelji. Crkva u današnjoj Europi, mjestu bez čvrstih duhovnih uporišta i s naglašenim modelom “čovjeka bez zvanja”, osjeća snažnu potrebuprodubljivanja teologije zvanja i njezine povezanosti s pastoralom zvanja, temeljenom na Kristovoj pedagogiji ljubavi.
Gotovo neprestano slušamo, čitamo ili pak sami možemo iskusiti onu latentnu napetost između zakona i evanđelja, prava i ljubavi, između kontingentnog i transcendentnog, univerzalnog i partikularnog, ...povijesnog i eshatološkog, institucionalnog i karizmatskog. Još uvijek se provlači kratkovidna shema, koju je nametnula određena filozofija religije, a koja odnos karizme i institucije svodi na sukob između pojedinca i autoriteta.
Karizma se uvijek daje unutar Crkve kao institucije da joj pomogne u ostvarivanju ravnoteže koja je prirođena njezinoj polarnosti. Pozivajući ju na apsolutno prvenstvo Duha i relativizirajući njezinu vlast kako ne bi postala apsolutno autarkična, karizma oživljava instituciju, pomažući joj svladati napast natjecanja za svakom vrstom vlasti, što se u Crkvi gotovo uvijek pretvaralo u prednost hijerarhije nad laicima i, samo katkada, laika nad hijerarhijom.
S obzirom na odnos između Crkve kao vidljive institucije i karizme, ne bi smjelo biti ni apsolutizacije, a ni pretjerane intimnosti. Nema mjesta nikakvom sukobu između jednog i drugog elementa, između Crkve ljubavi i one prava. Karizma nikad ne rađa sukobima ni crkvenim revolucijama i prevratima nego prije prizivom na eshatološki zov Crkve, podržava instituciju u traženju vlastitog jedinstva, koje stalno ugrožava latentna antinomija. Odnos »uzajamne imanentnosti« između karizme i institucije ujedno je i pokazatelj metodologije i »stila« u ostvarivanju karizmi. U tom ostvarivanju ne bi smjelo nikada nedostajati brige za »objektivno« ni priziva na autentičnu vjeru; napokon, ne bi nikada smjelo nedostajati nužnosti da se svaka karizma stavi u služenje misterija Crkve.
