Cilj je ovoga članka teološka analiza globalnog kršćanstva i njegova utjecaja na gibanja u Katoličkoj crkvi. U prvom poglavlju analiziraju se neki od najnovijih govora pape Benedikta XVI. kao i ...dokumenti Kongregacije za nauk vjere koji pokazuju na koji način Katolička crkva reagira pred izazovima novoga razdoblja kršćanstva. U drugom se poglavlju traži najbolji izraz za opisivanje fenomena današnjeg kršćanstva. Autor se na temelju analize pojmova kršćanski poredak, svjetsko kršćanstvo i globalno kršćanstvo odlučuje za ovaj posljednji ističući razloge koji su ga doveli do takvoga odabira. Nakon toga govori se o tome kako je došlo do oblikovanja fenomena koji nazivamo globalnim kršćanstvom. Na temelju knjige Philipa Jenkinsa The Next Christendom: The Coming of Global Christianity i kritike na postavke koje su u njoj iznesene autor analizira opravdanost govora o razlikama između kršćanstva Sjevera i Juga te o ideji stvaranja novoga kršćanskog poretka. U zadnjem se poglavlju analizira utjecaj gibanja u globalnom kršćanstvu na gibanja u Katoličkoj crkvi pokazujući izazove koji pred njom stoje u sljedećem razdoblju: odnos iskustva i nauka vjere, pitanje ekleziologije, odnos prema autoritetu u zajednici, mjesto i uloga Svetoga pisma, odnos vjere i razuma.
Proučavajući nekoliko važnih pokoncilskih učiteljskih tekstova dolazimo do zaključka da je koncilska ekleziologija u glavnim crtama i danas ostala mjerodavna. Do ove spoznaje smo došli slijedeći ...razvojni put vodećih eklezioloških slika o Crkvi tijekom posljednjih desetljeća. Ustanovili smo da teološko promišljanje i metafore kojima se izriče stvarnost spasenjske zajednice nisu neutralne za njezinu pojavnost, strukture i odnose u njoj.
Pritom uočavamo glavni problem ponajprije u nedostatnom poznavanju koncilskih ideja o Crkvi, a potom u nedovoljnom i sporom uobličavanju teološke biti u njoj primjerena crkvena tijela suradnje i suodgovornosti.
Ako na temelju toga mjerodavnog koncilskog obrasca Kristove zajednice prosuđujemo stanje naše crkvene svijesti i vjerničkog života, lako ćemo ustanoviti nedostatke i zaostajanja. Na kraju je posebno izdvojeno nekoliko eklezioloških elemenata koji osobito danas neodoljivo teže da nađu svoj pravi izraz u odnosima i praksi crkvene zajednice. Na postavljeno pitanje u naslovu kakva nam je ekleziologija danas potrebna u uvjetima moderne demokracije odgovor kratko glasi: u dubljem poznavanju i cjelovitom ostvarivanju (po) koncilske ideje Crkve.
Svećenik - svjedok nade Tamarut, Anton
Crkva u svijetu,
03/2009, Letnik:
44, Številka:
1
Paper
Odprti dostop
Autor na početku podsjeća kako Crkva uvijek treba odgovarati na znakove vremena, te u tom kontekstu ističe kako je u ovome vremenu, obilježenom nedostatkom nade, potrebno da se svećenik poistovjeti s ...evanđeljem nade te tako postane njegovim vjernim glasnikom i svjedokom.
Svećenikovo svjedočenje nade autor promatra ponajprije u kontekstu ekleziologije zajedništva. U radu je naime naglašeno kako je upravo zajedništvo životni prostor nade. Ono je prema autoru važna poveznica između ministerijalnog svećeništva i kršćanske nade. Svećenik je, naime, zaređen da bude na službu zajednici. On je, dakle, po pozivu i poslanju čovjek zajedništva, osoba koja u jedinstvu s Kristom gradi bliske i prijateljske odnose među ljudima, u službi je jedinstvene Isusove želje iskazane u velikosvećeničkoj molitvi: “da svi budu jedno kao što si ti Oče, u meni i ja u tebi” (Iv 17, 21). Kršćanska nada je također bitno određena dimenzijom zajedništva. To je nada odnosa. Ona nastaje, raste i razvija se isključivo u odnosima, u odnosu prema Bogu i u odnosima prema drugim ljudima. Kvaliteta nade u uzročnoj je i posljedičnoj vezi s kvalitetom čovjekovih odnosa s Bogom i s bližnjima. Kako svećenički život, tako i nada kao životni odnos ljubavi i vjernosti svoj izvor ima u otajstvu trojstvene Božje ljubavi, u njoj i od nje živi, u njoj nalazi svoj smisao i konačni eshatološki cilj. Svećeništvo i kršćanska nada, jedno i drugo, u Isusu Kristu nalaze svoje životno središte i svoj eshatološki obzor.
Na kraju, ističući upravo eshatološku dimenziju eklezijalnog zajedništva, autor zaključuje kako za svećenika nadati se, znači u prvom redu, nikad ne posustati, u milosnom zajedništvu s Kristom graditi u Crkvi i u svijetu, s vjernicima i sa svim ljudima dobre volje, zajedništvo ljubavi, radosti i mira, unositi u sve oblike i strukture pastoralnog života i rada onu otvorenost, toplinu i iskrenost odnosa koja postoji u zajedništvu trojedinoga Boga.
Zadaća je ovog rada teološki osvijetliti vrednote u hrvatskom društvu koje su znanstveno istraživane i utvrđene nizom recentnih istraživanja među kojima se na poseban način ističu istraživanja ...»Aufbruch« i »EVS-1999.«. Da bi to postigao, autor je ovaj rad podijelio na tri dijela. U prvom je dijelu najprije iznio svoj stav o teološkom pristupu društvenim vrednotama gdje se metodološki opredijelio ne samo za interpretaciju opće-humanih vrednota u svjetlu Evanđelja, nego i za usvajanje i interpretiranje specifično kršćanskih vrednota. U drugom dijelu rada autor iz teološke perspektive očitava ljestvicu vrednota do koje su došla spomenuta istraživanja, stavljajući pritom poseban naglasak na položaj vjere, kao specifične i indikativne vrednote, na toj ljestvici. Već je tu ustvrdio da je u hrvatskom društvu na djelu proces progresivnog vjerskog ritualizma, konfesionalizma i sekularizacije. U trećem pak dijelu, autor prosuđuje postojeće vrednote na temelju stožernih teoloških okvira: soteriologije, eshatologije i ekleziologije, držeći ih odlučujućim za teološku prosudbu vjerničkog ponašanja općenito, pa onda i ljestvice vrednota koju bi vjernik trebao usvojiti, kako u svom osobnom tako i u društvenom životu. Zaključak do kojeg je autor pritom došao potvrdio je pretpostavku da su i u hrvatskom društvu postmoderni obrasci mišljenja, vrednovanja i vjerovanja već uvelike na djelu uz, dakako, neke hrvatske specifičnosti kao što je, primjerice, zadržan interes za konfesionalnu pripadnost, što po sebi iskače iz rečenoga obrasca mišljenja i ponašanja.
Dokumenti Drugoga vatikanskog koncila kažu da na laike spada po njihovu pozivu da da kraljevstvo Božje traže poglavito baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Bogu. No, zadaća ovoga izlaganja ...nije bila osvjetljavanje područja i perspektiva kršćanskog angažmana te službi vjernika laika u svijetu, nego u Crkvi - u svjetlu današnjih eklezioloških perspektiva te konkretnih potreba i mogućnosti s kojima se suočava Crkva u Hrvatskoj, a na osobit način mjesna đakovačka i srijemska Crkva. U prvom dijelu izlaganja autor osvjetljava neke elemente ekleziologije Drugoga vatikanskog sabora s obzirom no zadanu temu. Među njima izdvaja osobito temeljnu jednakost svih članova Božjega naroda s obzirom na dostojanstvo
i na djelovanje te nejednakost s obzirom na različitost službi unutar istoga poslanja; ekleziologiju zajedništva te međusobnu uzajamnost i nezamjenjivost svake karizme i službe u Crkvi. Pojašnjava crkveni identitet vjernika laika te što znači koncilska tvrdnja da na vjernike laike "po njihovu pozivu spada da traže kraljevstvo Božje baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Bogu" i da je njima svjetovna narav "vlastita i posebna". U drugom dijelu izlaganja autor u svjetlu izazova i poteškoća naznačuje prostore za službe vjernika laika u župnoj zajednici. Pritom slijedi koncilsku strukturu i zaustavlja se na mogućnostima i potrebarna aktivnog uključivanja vjernika laika kao subjekata crkvenog života na tri područja unutarcrkvenog života i djelovanja (naviještanje, liturgija i služenje).
U članku se pokušava pokazati gdje bi se moglo ne samo teološki već i ekleziološki utemeljiti mogućnost pluralizma u Crkvi, te ponuditi neke smjerokaze za iskorak iz uobičajene crkvene prakse. Shodno ...tome, u prvom dijelu razmišljanja ukazuje se na mogućnost pluralizma koja proizlazi iz samog poimanja otajstva Crkve. Analiziraju se četiri temeljne ekleziološke orijentacije koje možemo prepoznati u novozavjetnim tekstovima i dokumentima Drugog vatikanskog sabora: Crkvu kao sakrament spasenja, Crkva kao putujući narod Božji, Crkva kao tijelo Kristovo i Crkve kao 'koinonia', pitajući se koje je njihovo značenje s obzirom na mogućnost postojanja pluralizma u Crkvi. Vodeći računa o specifično novozavjetnom kontekstu u kojem se pojmovi - misterij, narod Božji, tijelo Kristovo, karizma, 'koinonia', - koriste, moguće je govoriti o 'demokratizaciji Crkve'.
U drugom dijelu izlaganja, pokušava se iz ekleziološkog indikativa formulirati, makar u naznakama, ekleziološki imperativ odnosno glavne smjernice i poticaje za crkveni iskorak u pravcu ostvarenja pluralizma u Crkvi. Polazeći od 'ekleziologije-zajedništva', Crkva se može probiti do jednog diferenciranijeg poimanja pluralizma u Crkvi i afirmirati se kao prostor institucionalizirane slobode u pluralističkom kontekstu. Zatim se osvjetljavaju dva goruća problema pluralizma u Crkvi: problem unutar-crkvenog dijaloga i uređenje odnosa između mjesne Crkve i univerzalne Crkve. U analizi tih problema izlaze na vidjelo neki bitni ekleziološki elementi unutar-crkvenog pluralizma: duh dijaloga, 'sensus fidelium', ideja kolegijalnosti, katolicitet, sinodalno upravljanje, načelo supsidijarnosti, inkulturacija vjere. Članak se zaključuje konstatacijom da je u Crkvi od samog početka postojao teološki, eklezijalni, liturgijski, disciplinarni pluralizam. Zadnji kriterij jedinstva i pluraliteta u Crkvi jest sam Isus Krist.
