U ovome su radu istraženi i opisani motivi, stil i poetika Malkice Dugeč, hrvatske pjesnikinje koja živi i radi u Stuttgartu u Njemačkoj. Težište rada je na analizi stilskih figura u autoričinu ...pjesništvu čitanih kroz prizmu studije Luke Zime „Figure u našem narodnom pjesništvu” te kroz prizmu čitanja modernih književnih povjesničara i teoretičara Cvjetka Milanje i Krešimira Bagića. U radu je istražena povezanost poezije Malkice Dugeč s dvama dominantnim modelima u hrvatskome pjesništvu druge polovice 20. stoljeća, gnoseološkom i semiotičkom, odnosno naraštajna autoričina pozicija. Posebna pažnja u radu se pridaje odnosu prema hrvatskome jeziku kao ne samo ključnoj temi autoričina lirskoga opusa, nego ujedno glavnoj preokupaciji njezina društveno-političkog angažmana. Istraživanjem se dolazi do zaključka kako Malkica Dugeč, kao jedna od najznačajnijih hrvatskih izvandomovinskih pjesnikinja, uvelike reprezentira nacionalnu književnost koja nastaje izvan Republike Hrvatske, a posebice hrvatsku emigrantsku književnost. Izvandomovinska pozicija snažno se upisala u strukturu autoričina pjesništva, u prvome redu na razini motiva, a potom i stila i stilske figuracije, što za posljedicu ima i relativnu distanciranost od aktualnih pjesničkih praksi matične, odnosno domovinske hrvatske književnosti.
Udrugu Hrvatska izvandomovinska lirika osnovala je skupina hrvatskih emigranata u Americi okupljena u okviru Hrvatskoga svjetskog kongresa. Uključivanjem i pjesnika iz Europe, udruga se osamostaljuje ...i od godine 2000. objavljuje jednu zajedničku pjesničku zbirku godišnje. Ova je pjesnička skupina i generacijski i poetološki heterogena, članovi su postigli različite stupnjeve i vrste naobrazbe. Neki borave u emigraciji, dio se vratio u domovinu, a dio boravi i u domovini i u zemlji primateljici. Dio ovih pjesnika samostalno objavljuje poeziju, a neki do čitatelja dolaze samo u zajedničkim zbirkama. Njihovi su ciljevi očuvanje i promicanje hrvatskoga jezika u svijetu, osobito izvornih, čakavskih, kajkavskih i štokavskih, mjesnih govora koje su ponijeli iz
domovine i suradnja među Hrvatima izvan domovine i djelovanje u zaštiti hrvatskoga identiteta u svijetu. Osim shematiziranih, tipično emigrantskih, poruka o povratku i ideologijskim motivima, u ovoj se poeziji pojavljuju i egzistencijalistički, hermetični i postmoderni naslovi, kojima ne prate ni domovinska književna kretanja ni književne struje u zemljama primateljicama. Zahvaljujući novim komunikacijskim modusima globalnoga sela, ova skupina emigranata ruši dosadašnji koncept stabilnih i nestabilnih emigrantskih skupina.
Različiti aspekti američke popularne kulture (SAD), od fast fooda do tada aktualne umjetničke scene, čine dio motivskog repertoara poezije Borisa Marune, koji je uz Viktora Vidu najbolji hrvatski ...emigrantski pjesnik. Odnoseći se spram karakterističnih simbola zemlje u kojoj se našao slijedom svoje zanimljive emigrantske i nomadske sudbine na humoran, ironičan i satiričan način, Maruna u stihovima dimenzionira svoj kritički i osporavateljski odnos spram Amerike kao obećane zemlje. S druge strane, Amerika je prostor konkretne uređene političke i društvene zbilje u kojoj se ipak mogao pronaći dostojan prostor slobode za avanturiste duha, napose u smislu seksualnog liberalizma i nesputanog tjelesnog ponašanja kao dijela popularne kulture, o čemu Maruna često govori u svojoj poeziji. Ono što nikada nije dolazilo u pitanje bila je ljubav spram hrvatske domovine, ali bez tonova patetičnog domotužja i plačne nostalgije, s kritičkim i ironijskim odmakom spram navika i običaja Hrvata, što je Marunu bitno udaljavalo od tipične matrice hrvatskih emigrantskih pjesnika i pisaca uopće.
U ovome su radu istraženi i opisani motivi, stil i poetika Malkice Dugeč, hrvatske pjesnikinje koja živi i radi u Stuttgartu u Njemačkoj. Težište rada je na analizi stilskih figura u autoričinu ...pjesništvu čitanih kroz prizmu studije Luke Zime „Figure u našem narodnom pjesništvu” te kroz prizmu čitanja modernih književnih povjesničara i teoretičara Cvjetka Milanje i Krešimira Bagića. U radu je istražena povezanost poezije Malkice Dugeč s dvama dominantnim modelima u hrvatskome pjesništvu druge polovice 20. stoljeća, gnoseološkom i semiotičkom, odnosno naraštajna autoričina pozicija. Posebna pažnja u radu se pridaje odnosu prema hrvatskome jeziku kao ne samo ključnoj temi autoričina lirskoga opusa, nego ujedno glavnoj preokupaciji njezina društveno-političkog angažmana. Istraživanjem se dolazi do zaključka kako Malkica Dugeč, kao jedna od najznačajnijih hrvatskih izvandomovinskih pjesnikinja, uvelike reprezentira nacionalnu književnost koja nastaje izvan Republike Hrvatske, a posebice hrvatsku emigrantsku književnost. Izvandomovinska pozicija snažno se upisala u strukturu autoričina pjesništva, u prvome redu na razini motiva, a potom i stila i stilske figuracije, što za posljedicu ima i relativnu distanciranost od aktualnih pjesničkih praksi matične, odnosno domovinske hrvatske književnosti.
Sažetak
Ovaj tekst bavi se problemima multikulturalizma i multikulturalnosti u postkolonijalnom
okruženju koje pokušava dekodirati identifikacijske obrasce na temelju kojih se u sredini ‘prve’ i
...‘druge’ kulture određuje pozicioniranja iz kojih se ‘priča’ zajednica, odnosno gdje se konstruiraju
obrisi kolektivnog identiteta nacije (i iseljeničke zajednice). U tom smislu multikulturalizam se
prikazuje kao politička praksa kontrole, a multikulturalnost kao stanje stvari na terenu, odnosno
kao mjesto na kojem dolazi do sučeljavanja označiteljskih praksi i diseminacije koja uvjetuje
nivoe razlike i razlikovnosti između dominirajuće zajednice unutar interesa koje se odvija proces
uslojavanja jedinstva i iskoraka u drugo, odnosno u prostor etničke i etičke različitosti na temelju
koje i opstoji koncept multikulturalnosti.
Gledano iz perspektive postkolonijalne razlike ovdje se paralelno odvijaju dva procesa. S jedne
strane u okviru matične kulture stvara se razlika koja se odnosi prema ishodišnim kulturama,
odnosno onima koje su uvjetovale nacionalnu priču. S druge pak strane nacionalna kultura u
drugoj sredini proizvodi se kao razlika u odnosu na kulturu domaćina prema kojoj teži razlikovnost
multikulturalne drugosti.
Dinamični odnos ne-pripadanja prema dvama kulturalnim obrascima, onom kulture domaćina
i onom ishodišne kulture razlikovnosti, u središtu je ovog rada. Kultura i naracija priče o pri/povijesti razlike u odnosu na matičnu kulturu i kulturu koja okružuje izdvojenu kulturu razlike bitno
utječe na autopredodžbe koje stvara takav izdvojeni korpus i heteropredodžbe koje on proizvodi u
odnosu na druge i koji drugi, isto tako, proizvode u odnosu na njegovo ishodišno polazište. Svijest
o tom procesu ne utječe samo na sliku ishodišne kulture o sebi samoj, već još jasnije ukazuje na
mehanizme kojima ishodišna kultura proizvodi autopredodžbe i heteropredodžbe o sebi i drugima,
pozicionirajući se na kulturološkoj mapi suvremenog globalnog svijeta koji, na površinskoj razini
komunikacije, dokida razlikovnost. Upravo priča o kulturi razlike u većinskoj kulturi domaćina predstavlja pozitivnu potenciju u mogućoj priči o razlici koja, unatoč globalističkim procesima, stoji
u temelju svake nacionalne kulture i njezina narativa, onog kojim ovaj definira vlastitu imaginarnu
zajednicu. Tako druga Hrvatska u mnogome ukazuje na probleme definicije vlastita identiteta u
ishodišnom prostoru razlikovnosti koji se, iz političkih nagovora i sustava aproprijacija, često ne
problematizira kao prostor mogućeg dijaloga već se nameće kao monološko jedinstvo zajedništva,
kako u priči o vlastitoj književnoj (umjetničkoj, kulturološkoj) produkciji, tako i u političkoj
pragmatičkoj konsolidaciji nacionalnog (dogovorenog) narativa.
