Ivan Pavao II stavio je u srazmjer novost evangelizacije sa kvalitetama žara, metode i izraza. Evangelizacija kao svjedočanstvo susreta s osobom uskrslog Gospodina zahtjeva rast u tim kvalitetama i ...uklanjanje prepreka susretu Krista, primarnog evangelizatora, sa svakom ljudskom osobom, rezultirajući nutarnjom preobrazbom čovječanstva u novo stvorenje. Ova ljubav Kristova susreće čovjeka putem vlastitih transcendentalnih svojstava nadilazeći ljudsku nepažnju, neznanje i otpor, blago i s poštovanjem, kroz međuosobni »Ja-Ti« dijalog. Metodološki poredak kojim Hans Urs von Balthasar preuređuje transcendentale Bitka kao Ljubavi – ljepotu, dobrotu, istinu – nudi obećavajući okvir i sadržaj za tumačenje kvaliteta nove evangelizacije i onih koji teže k tome da je vrše. U susretu sa ljepotom Gospodina (njegovom Slavom) ljudska osoba biva njome ugrabljena, što rezultira religioznim obraćenjem (demonstratio religiosa). Takvoj osobi zapaljen je žar, sa sve snažnijom čežnjom odaziva na poziv »dođi i vidi« i »dođi i slijedi me«. Tako počinje središnja faza, drama nasljedovanja Krista; susrećući Dobroga, ožareni evangelizator nalazi i očituje metodu: postojanje igranjem uloge sporedne onoj Kristove kenotičke ljubavi na pozornici svijeta, prolazeći tako kroz proces moralnog obraćenja (demonstratio christiana) i bivajući tako i sam sve više dobar. Završna faza poslušnosti i samo-ispražnjenja (u kontinuitetu sa ugrabljenošću i dramom), neodvojiva od života u molitvi, sastoji se od promišljanja i izražavanja življene istine putem svetačke egzistencije, jedinstvene osobne forme istinskog ljubitelja Mudrosti, kojemu je »smrt dobitak«. Na ovaj način, svijetu koji traži svjedoke više od učitelja ponuđeni su izdašni razlozi za ulazak u egzistencijalni susret s Bitkom kao Ljubavi u procesu intelektualnog obraćenja (demonstratio catholica) Kristu kao onome koji je universale concretum.
Članak se sastoji od triju dijelova. U prvom dijelu autor progovara o identitetu kerigme smještajući ju unutar evangelizacijskog procesa, te govoreći o njezinoj aktualnosti naglašava da se prvi ...navještaj shvaća kao središnje mjesto u evangelizacijskom, pastoralnom i katehetskom djelovanju, poradi čega papa Franjo u snazi prvoga navještaja priliku vidi za obnovu Crkve. U drugom dijelu progovara se o temeljnim kriterijima za autentičnost kerigme, pri čemu se ističu važnost ljubavi prema Božjoj riječi, ulazak u Crkvu, ljubav prema adresatima i osobni prvi navještaj koji nam je posredovan u određenom vremenu i kontekstu, a može biti nepresušan izvor za prvi navještaj drugima. Posljednji dio članka posvećen je ulozi navjestitelja u kerigmi ističući važnost osobnih, pedagoških i katehetskih kvaliteta jednog evangelizatora, pri čemu značajnu ulogu u stjecanju i posjedovanju navedenih kvaliteta ima trajna formacija evangelizatora.
U radu se analiziraju pojmovi kerygme i mistagogije, posebice tipologija evangelizatora u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium. U prvom dijelu rad posebnu pozornost posvećuje katehezi. Kerygma ...prema Pobudnici nije sažetak iz povijesnih udžbenika, niti nešto što je samo i jedino crkvena doktrina, kerygma je događaj koji se odvija između dviju osoba - onoga koji naviješta Krista i onoga od kojeg se očekuje obraćenje. Ona uključuje i prvi navještaj – kerygmu, ali se ne zaustavlja na prvom navještaju. Otvorena je svim područjima kršćan- skog života, integrira kršćansku inicijaciju i cjelokupan kršćanski život. Imperativ ljubavi u kerygmi posebno se očituje u konkretizaci- ji i potvrdi Božje ljubavi, ne nametanju Istine, u pozivu na slobod- nu odluku “prionuti” uz Isusa, te radosti, poticajnosti i cjelovitosti u nasljedovanju i hodu na putu Istine i Ljubavi. Kerygma, kao i cjelo- kupni evangelizacijsko-katehetski proces, ako želi biti vjerna sebi, mora biti: povijesno-spasenjska, osobna ili inkarnirana, eshatološka, antropološka, svjedočko-dijaloško-misijska te liturgijsko-biblijski obi- lježena. Druga značajka kateheze jest da je ona u sebi mistagoškog karaktera, odnosno da u sebi sadrži dimenziju mistagoške inicijacije. Mistagoška kateheza danas je u velikoj krizi jer u sebi podrazumije- va kerygmu, ona se oslanja na kerygmu, no ako kerygme nema, ona je u sebi nejasna, u praksi odsutna, nepostojeća, “mrtva”. Proučava- jući Pobudnicu možemo uočiti ne samo četiri razine evangelizacijsko- pastoralno-katehetskog pristupa nego i četiri tipologije suvremenog evangelizatora: tradicionalističko-konzervativni, progresivističko puko-aktivizirani, rezignirano-dezerterski te Duhom Dobrog Pastira prožeti evangelizator.
Provider: - Institution: University of Zagreb. Catholic Faculty of Theology. Department of Pastoral Theology. - Data provided by Europeana Collections- U prvome poglavlju doktorskog rada 1. Teologija ...prezbiterata prema Drugome vatikanskom koncilu, iščitava se i donosi teologija prezbiterata prema Drugom vatikanskom koncilu i tekstovima postkoncilskog učiteljstva. Zatim se pretresa postkoncilsko učenje o prezbiterima u Sinodama biskupâ, te u postkoncilskim dokumentima crkvenog Učiteljstva, u kojima se iznosi problematika prezbitera u poveznici sa koncilskim nacrtom teologije prezbiterata, uz naznačavanje pojedinih odmaka od koncilske misli. U drugome poglavlju 2. Raspravljanje i pisanje o prezbiteru – svećeniku u Hrvatskoj poslije Koncila, na temelju postkoncilske teološke literature u Hrvatskoj istražuje se i pokazuje da je Drugi vatikanski koncil uvelike oblikovao prezbitera u Hrvatskoj. Da bi ispunili očekivanja Drugoga vatikanskog koncila hrvatski su prezbiteri trebali izvršiti prementalizaciju svoga lika od posrednika i kultnog službenika u prezbitera služitelja zajednici, evangelizatora, sabiratelja, pratitelja i prijatelja, čemu je pridonijela hrvatska postkoncilska teološka periodika, a na poseban način Bogoslovska smotra. Katolički tjednik u Hrvatskoj Glas Koncila odigrao je veoma važnu ulogu u informiranju i formiranju crkvene javnosti, a napose prezbiterâ. Od svoga osnutka Kršćanska sadašnjost je uvelike utjecala na oblikovanje koncilskog lika prezbitera u Hrvatskoj. U trećem poglavlju doktorskog rada 3. Prezbiterov – svećenikov identitet na kušnji, najprije se obrađuje postkoncilska kriza u Crkvi, koja se uglavnom manifestirala u obliku krize identiteta te krize svećeničkog ministerija kod jednog dijela prezbitera. Zatim se obrađuje svećenička anketa (1971.) i druga istraživanja kojima je za cilj bilo pomoći prezbiterima snaći se u izmijenjenom crkveno-povijesnom i kulturološko-civilizacijskome kontekstu. U četvrtome poglavlju 4. Sadašnje stanje nedovršenosti koncilskog lika prezbitera u Hrvatskoj, analizom se pokazuje da se prema pisanju suvremenih hrvatskih teologa, kod jednog dijela hrvatskih prezbitera, primjećuje nedovršenost njihova lika kao navjestitelja Božje riječi, te kao slavitelja euharistije i djelitelja sakramenata. Nedovršenost lika kod hrvatskih prezbitera kao voditelja zajednice Božjega naroda hrvatski teolozi uočavaju kroz redukcionističko shvaćanje prezbiterske službe, zatim kroz opasnost funkcionalizma i individualizma u shvaćanju i življenju svoga poslanja. Autor se služi kritičko-analitičkom metodom, a dobivene spoznaje obrađuje metodom sinteze i komparacije. Znanstveni doprinos ovog doktorskog rada sastoji se u analizi i zaokruženom prikazu koncilske teologije prezbiterata u Hrvatskoj, njezinog ostvarivanja, te njezinih plodova u životu i poslanju hrvatskih prezbitera.- In the first Chapter of the dissertation entitled The Theology of the Priesthood According to the Second Vatican Council and Texts of the Post-Council Teaching, the author primarily presents the Decree on the Ministry and Life of Priests (Presbyterorum ordinis) as the draft of the Council's theology of the priesthood, explaining, at the same time, previous drafts as well as reviews of the final document. By putting the ministry, instead of the priest's life, in the first place, Presbyterorum ordinis ceases the previous dichotomy between the sainthood of the priest's life and his work, which is a strongly present characteristic of the theology of the priesthood before the Council. In the key doctrinal elements that are important to the theology of the priesthood, The Decree on the Ministry and Life of Priests follows the dogmatic constitution of the church Lumen gentium. The first and pillar characteristic of the Council's theology of the priesthood is its Christocentricity, that puts the ministerial priesthood within the common framework of the universal priesthood, representing both; a major novum and, at the same time, a drift away from the theology of the priesthood before the Council. The author also recognizes the theocentric accent on the priest's existence within the Council's theology of the priesthood. In the context of the priest's existence, the Council’s fathers strongly emphasize the basic importance of evangelization, as well as give an impetus to the search for a new identity of the priest, suitable for his own time. Council's Croatian theologian Tomislav Šagi-Bunić believes that, in this way, the Council creates the possibility of a pluralistic concept of the priest of the future. Speaking of the spiritual life of the priest, the Decree especially points out the importance of the study and homily of the Word of God, i.e. it appeals to the Council's priest to promote dynamic evangelization and to give witness to sainthood. The Council also notices the danger of the priest's inability to face numerous requests of his ministry and fears the dichotomy between the priest's spiritual life and his pastoral work. By raising the issue of priestly celibacy, the Decree, and also the Council's theology of the priesthood, do not accept the unsupported celibacy but, instead, accept and explain it within both contexts; the context of its ecclesiastical and eschatological selfhood, and especially within that of the undidivided heart on the path of inheritance. Within the Council's theology of the priesthood in Presbyterorum ordinis, great importance is paid to the permanent education of priests. Presbyterorum ordinis does not try to formulate a complete theology of the priesthood, but instead forms firm foundations and outlines the direction of its future development. The draft of the Council's theology of the priesthood is especially evident in the Decree because of the fact that it raises the issue of the dignity of the ministerial priesthood as part of Christ's priesthood, and within the context of the spirituality of priesthood and the appeal to sainthood that are related to priestly ministry. The writing about the priest's cooperation and obedience to the bishop, while the priests are the first co-workers and councillors to bishops, also cannot be omitted. Furthermore, according to Šagi-Bunić, the Council's definition of the relationship between the bishop and the priest, within which the priests are necessary assistants, co-workers and councillors to bishops, is the basic theological acknowledgement of the very nature of both; episcopacy and priesthood. The Decree moves forward in encouraging the establishment of priests' councils, in redefining the relationship between the priest and the bishop and the priest and the lay people, as well as between the priest and non-Catholics. The great novelties of the Decree are: the great care paid to the permanent priestly training and the emphasis put on the pastoral engagement above the parish level, then, the declared care about the remuneration of priests and their old age care, and especially the care for priests who have abandoned the church. It could be stated that this document has certainly encouraged the post-Council analysis of the tensions within the priest's identity, his introspection, in the context of his ministry and life in general. Certainly, the Decree on the Ministry and Life of Priests represents a significant example of diversity and progress that the Council's work has produced and brought out for the benefit of the church.
The author represents the Decree on the Ministry and Life of Priests Optatam totius as an enrichment to the theology of the priesthood. It is the beginning of the new age in the history of upbringing and formation of Catholic priests. It is important to add that, with this Decree, the Council does not intend to make a revolution in the upbringing of Catholic priests, but to make a reform in its continuity. The Decree also does not represent the final model that should be followed in carrying out the Council's reform of priestly upbringing and formation; it establishes only general principles, leaving to national and regional bishops' conferences to deal with details and modalities of the reform in accordance with the proclaimed principles, suggesting certain plurality in priestly formation. Surely, the novelty of the Decree is the decentralisation of priestly upbringing. The Decree gives a great deal of importance to the integration of celibacy into the priest's personality through the process of gradual maturing of all of its components (intellectual, spiritual and affective-emotive). The author shows that, with the Decree Optatam totius, the Council introduces aggiornamento to both: the upbringing and formation of future priests and to seminaries and theological studies, respectively, with an emphasis on necessary Council's renewal of the People of God in its entirety. In this, the Council limits itself to the general norms, leaving to nations and regions, i. e. bishops' conferences to issue their own documents on priestly upbringing and training (Ratio institutionis sacerdotalis). In this manner, the Council points out that an open dialogue between bishops and theologians around the world is of utmost importance and need.
Under the title Post-Council Teaching on Priests in Bishops' Synods, the author analyzes the discourse on priesthood by synod fathers, and shows the accents and problems that they notice in priesthood. Thus, in the First General Assembly of the Synod of Bishops (1967), many synod fathers warn about the identity crisis in a certain number of priests. In its final document The Ministerial Priesthood and Justice in the World, the Second General Assembly of the Synod of Bishops strongly emphasizes the unity of evangelization and sacramental life as the quintessence of ministerial priesthood, expecting the priest to be a shrewd interpreter of the signs of the times in the spirit of the Gospel and Christ, as well as the minister and an authentic witness to God’s Word. The Third General Assembly of the Synod
