Rad se bavi ispitivanjem intertekstualnih i poetičkih veza Tekerijevog (Thackeray) romana Vašar taštine (Vanity Fair) i romana Lomača taština (Bonfire of the Vanities) Toma Vulfa (Tom Wolfe). ...Polazeći od problema intertekstualnih teorija, analiza se odvija prema sistematizaciji Žerara Ženeta (Genette). Rasvetljavaju se mogući odnosi između dva romana koji se ispituju na samim tekstovima, a potom pronalaze i u Vulfovoj eksplicitnoj poetici. Prate se intertekstualne veze naslova, serijalizovane forme oba romana i razmatra njihov uticaj na strukturu dela. Potom se razmatraju različiti aspekti mikrostruktura oba romana (elementi zapleta, pripovedne tehnike) i eksplicira smisao Vulfovih adaptacija Tekerijevog modela. Konačno, opažene odlike stavljaju se u kontekst Vulfove eksplicitne poetike i stanovišta obnove realističkog romana, gde se roman Lomača taština ostvaruje kao jedan od utemeljujućih tekstova neorealizma.
Rad se bavi ispitivanjem intertekstualnih i poetičkih veza Tekerijevog (Thackeray) romana Vašar taštine (Vanity Fair) i romana Lomača taština (Bonfire of the Vanities) Toma Vulfa (Tom Wolfe). ...Polazeći od problema intertekstualnih teorija, analiza se odvija prema sistematizaciji Žerara Ženeta (Genette). Rasvetljavaju se mogući odnosi između dva romana koji se ispituju na samim tekstovima, a potom pronalaze i u Vulfovoj eksplicitnoj poetici. Prate se intertekstualne veze naslova, serijalizovane forme oba romana i razmatra njihov uticaj na strukturu dela. Potom se razmatraju različiti aspekti mikrostruktura oba romana (elementi zapleta, pripovedne tehnike) i eksplicira smisao Vulfovih adaptacija Tekerijevog modela. Konačno, opažene odlike stavljaju se u kontekst Vulfove eksplicitne poetike i stanovišta obnove realističkog romana, gde se roman Lomača taština ostvaruje kao jedan od utemeljujućih tekstova neorealizma.
Problem fikcionalne istinitosti devijantnih evaluacija naziv je paradoksa koji je u posljednjih tridesetak godina postao predmet debate u filozofiji književnosti analitičke tradicije. Filozofi poput ...Waltona, Tannera, Morana, Gendler i drugih konstruirali su »mini-fikcije« koje navodno pokazuju da autor, bez obzira na svoje skoro pa neograničene ovlasti u pogledu toga što može učiniti istinitim u svijetu priče, ipak ne može uspješno konstruirati fikciju u kojoj bi evaluacija koju smatramo netočnom u aktualnome svijetu bila istinita. Primjerice, netko osmisli fikciju u kojoj se zbiva brutalno ubojstvo iz častohleplja. Takav događaj autor postulira i mi, kao čitatelji, to prosto prihvaćamo kao istinito u svijetu fikcije. No, zamislimo da je dio opisa ubojstva pripovjedačka evaluacija takvoga čina kao moralno ispravne stvari. Evaluaciju koju smatramo »devijantnom« u odnosu na naša aktualna (moralna) vjerovanja ne prihvaćamo kao integralni dio fikcionalnog svijeta, iako autor to traži od nas. Paradoks je u tome što izgleda kako je osnovna konvencija fikcijâ da su svi pripovjedački iskazi u trećem licu koji se ne mogu pripisati likovima fikcije uvijek fikcionalno istiniti. Čini se da je to bitno ograničenje pripovjedačkog autoriteta koje nas navodi preispitati naše uobičajeno razumijevanje fikcija. No, u članku argumentiramo, analizirajući konkretne »minifikcije«, kako (i) nema dovoljno razloga pretpostaviti da devijantnu evaluaciju u fikciji izri- če pripovjedački glas u trećem licu koji se ne može poistovjetiti s nekim fikcionalnim likom; (ii) da devijantne evaluacije uvijek mora izricati osobni pripovjedač; (iii) da takvi osobni pripovjedači nikad nisu sensu stricto »sveznajući« te im ne moramo bespogovorno vjerovati kada, primjerice, zločin evaluiraju kao »ispravnu stvar«. Cijeli paradoks, tvrdimo, tek je pseudoproblem generiran ignoriranjem konkretnih čitalačkih praksi i simplificiranim shva- ćanjem pripovjedačkih konvencija.
The problem of the fictional truthfulness of deviant evaluations is a description of a paradox that has become the subject of debate in the philosophy of literature of the analytical tradition in the last thirty years. Philosophers such as Walton, Tanner, Moran, Gendler, and others have constructed “mini-stories” in order to show that the authors of fiction, regardless of the almost unlimited powers of what they can make true in their fictional storyworlds cannot successfully construct a fiction in which an objectively false evaluation would nevertheless be fictionally true in the story. For example, someone comes up with a fictional account in which a brutal unmotivated murder takes place. The author merely postulates such an event, and then readers accept it as true in the story. But let us imagine that the description of the murder also contains the evaluation of such an act as a morally right thing to do. We do not accept an evaluation that we consider “deviant” in relation to our current (moral) beliefs as an integral part of the fictional world, even though the author asks us to do so. The paradox is that it seems to be a basic convention of fiction that all third-person narrative statements that cannot be attributed to fictional characters are always fictionally true. This seems to constitute a major restriction to the narratorial authority prompting us to question our usual understanding of the phenomenon of fiction. However, by analysing specific “mini-fictions”, the article argues that (i) there is no good reason to assume that deviant evaluations in these mini-stories are uttered by some thirdperson narratorial voice that cannot be identified with a fictional character; (ii) that deviant evaluations must always be voiced by a personal narrator; (iii) that such personal narrators are never sensu stricto “omniscient” and that we do not need to trust them unquestioningly when, for example, they evaluate a murder as “the right thing to do”. The whole paradox, we claim, is just a pseudo-problem generated by ignoring concrete reading practices and a simplified understanding of narrative conventions.
U radu je analiziran prozni opus Frana Galovića koji obiluje prizorima smrti i ostalim motivima povezanima s njom. Prikazi smrti predstavljeni su kronološki prema godini nastanka djela, ali i ...grupirani i objašnjeni prema stilskim odrednicama. Galović neprekidno mijenja i modificira svoj stav o smrti, a osobito u kasnijim radovima zanima ga i problem onoga što dolazi poslije smrti. Sve to rezultira vrtlogom samoubojstava, danse macabre-a, fascinacije smrću i rušenjem svih barijera te, po nekim istraživačima, njegovim ponajboljim djelima, ali i povezanošću s biografskim elementima. Prikaz smrti i sa smrću povezanih fenomena u manje istraživanom području Galovićeve proze nametnuo nam se stoga kao potreban način tumačenja ovoga pisca.
This paper analyses the prose of Fran Galović, which abounds in death scenes and motifs related to it. The depictions of death are arranged chronologically according to the year of origin, but also grouped and explained according to stylistic determinants. Galović constantly changes and modifies his attitude about death, and especially in later works he is interested in the problem of what comes after death. His thoughts result in a whirlwind of suicides, dance macabre, fascination with death and breaking down all barriers. According to some theorists, those represent his best works, and a connection with biographical elements. The portrayal of death and death-related phenomena in the less researched area of Galović's prose has therefore imposed as a necessary way of interpreting this writer.
Leta 2017 je minilo 50 let od prve objave romana Garcíe Márqueza Sto let samote, enega najpomembnejših romanov v špansko govorečem svetu in sodobni književnosti nasploh. Članek se osredotoča na ...vprašanje minevanja časa in z njim povezanega zgodovinskega, kolektivnega in osebnega spomina. Že v prvem stavku romana (»Mnogo let zatem, ko je čakal, da ga ustrele, se je polkovnik Aureliano Buendía spomnil tistega daljnega popoldneva, ko ga je oče peljal pogledat led«) se pojavi glagol spomniti se, ki sproži ves tok dogajanja v romanu. Spominjanje in pozabljanje je eden ključnih elementov v romanu, kjer se prepletajo dogodki iz realnega in namišljenega, magičnega sveta. Po eni strani García Márquez svoj roman umešča v zgodovinska dogajanja in s tem prispeva k obujanju spomina na dogodke, ki so bili pogosto zamolčani in o katerih zgodovinske knjige ne pišejo, po drugi strani pa gre tudi za kolektivni in osebni spomin protagonistov. Spominjanja, pozabljanja in obujanja spominov se avtor loti s posebnimi slogovnimi prijemi, s skladenjskimi in semantičnimi pristopi, kot so npr. raba določenih glagolskih oblik, ponavljanja in drugo.
Bibliotekarstvo kao nauka i vještina organizacije znanja i njegovih produkata evoluira te je, kao i sve ostale naučne ili praktične discipline, prisiljeno prilagođavati se vremenu. Na tom svom ...evolucijskom putu, općeprihvaćene teorije i poimanje biblioteke i bibliotekarstva kao struke se mijenjaju te se sve više udaljavaju od tradicionalnih predstava – gotovo do granice naučne fantastike. Pa ipak, do juče fikcijske, književnoumjetničke predstave, danas se posmatraju na krajnje konstruktivan i racionalan način. Jedan od najzanimljivijih primjera je doživljaj i vizija biblioteke u fikcijskom svijetu Jorgea Luisa Borgesa. Na tragu njegovih profetskih zapažanja utkanih u njegov književni univerzum, mnogi naučnici današnjice iz različitih oblasti kroz multidisciplinarni pristup pokušavaju rekonstruirati i kreirati sliku biblioteke budućnosti preoblikovane na način da može odgovoriti zahtjevima novog vremena. Ponajviše zahvaljujući enormnom tehnološkom razvoju i izazovima koje on sobom nosi, vizije sveopšte ili univerzalne biblioteke, biblioteke bez zidova, čine se izvodive i vode ka preispitivanju postojećih i stvaranju novih teorija o budućoj ulozi biblioteke i suštini bibliotečke prakse. Interesantno je i izazovno iz današnje perspektive struke promišljati na koji način će se poimati biblioteka u bližoj ili daljoj budućnosti, kako će izgledati i koja će od postojećih vizija, naučna ili literarna, biti bliže realizaciji u stvarnosti. = Librarianship as a science and skill of the organization of knowledge and its products is evolving and, like all other scientific or practical disciplines, it is forced to keep up with the times. In this evolutionary path, traditional theories and notions of libraries and librarianship as professions are changing and reaching far beyond the traditional ones – almost to the limits of science fictions. Nevertheless, theories which were until recently considered fictional literary and artistic performances are today already seen from an extremely constructive and rational perspective. One of the most interesting examples is the experience and vision of the library in the fictional world of Jorge Luis Borges. Following his prophetic observations woven into his literary universe, many scholars from various fields, are trying through a multidisciplinary approach to reconstruct and create an image of the library of the future reshaped in a way that can respond to demands of modern times. Mostly thanks to the enormous technological development and challenges it brings, visions of a Universal Library seem feasible and lead to rethinking of existing and creating new theories about the future role of the library and the essence of library practice. It is interesting and challenging from today’s professional perspective to think about the way that library will be understood in the near or distant future, what it will look like and which of the existing visions – scientific or literary – will be closer to realization in reality.
JOYCE’S FINNEGANS WAKE AND MCCARTHY’S REMAINDER: CODING
AND LANGUAGE STRATIFICATION
The purpose of this paper is to consider the terms “code” and “language stratification” by analysing James Joyce’s ...Finnegans Wake and Tom McCarthy’s Remainder. A
code is considered to be a transition from mimesis to meaning. The starting point of
the analysis is the genre of Finnegans Wake and Remainder, and the state of fictional characters in these literary works. The paper argues that the fictional characters
have a “rhetorically encrypted identity”, and furthermore considers methods with
which this identity develops, and their consequences. The paper also shows how
the technique of bricolage is used in Finnegans Wake and Remainder, and explains
the connection between bricolage and encryption. The last part of the analyses
explains the way in which Joyce’s and McCarthy’s texts use their literary language
to self-reflect about the code the texts are written in. The code thus stays within
the area of mimesis (and does not proceed to the area of meaning). This text also
proposes the idea of a literary text as performative, which consequently changes the
ontology of fictional characters in their respective literary works.
Rukopis na granici Dakić, Mirela
FLUMINENSIA,
01/2021, Letnik:
33, Številka:
1
Journal Article, Paper
Recenzirano
Odprti dostop
Oslanjajući se na Derridaove uvide o odnosu fikcionalnosti i referencijalnosti te relaciji književnosti i politike u nizu tekstova koje okuplja žanrovskom oznakom povratka iz SSSR-a, njihovu ...artikulaciju razmatramo u čitanjima jednog od kanonskih djela toga žanra u hrvatskoj književnosti – Krležina Izleta u Rusiju. Čitanje polazi od fragmenta dijaloga između putnika i carinika – u putopisnoj književnosti tradicionalnih suparnika – čija nas analiza kroz prizmu Derridaovih postavki o književnosti usmjerava na problematizaciju granica i zakona koji upravljaju čitanjem književnog teksta, a stoga i dosadašnjom recepcijom Krležina djela. S jedne strane deklarativni iskazi o književnosti i umjetnosti, a s druge žanrovska kontaminacija teksta, proturječje između autorske funkcije i intervencije u jedinstvenost i jedinstvo djela te niz pripovjednih i stilskih postupaka ukazuju na konstitutivnu nemogućnost da se političke implikacije Izleta u Rusiju svedu na politiku pisca te biografske i historijske okolnosti njegova nastanka. Izigravajući zakone koji upravljaju čitanjem, Izlet u Rusiju postavlja čitatelja pred vlastiti zakon kontaminacije i nečitljivosti, krijumčareći značenje onkraj interpretativnih granica.
Relying on Derrida’s insight into the relation between fiction and referentiality and literature and politics in the works he describes as returns from the USSR, we discuss their articulation in the reception of the classic return in Croatian literature – Krleža’s Journey to Russia. We start with the fragment of a dialogue between the traveller and the customs officer – the travelogue’s traditional rivals – the analysis of which underlines the problematization of limits and laws which govern the reading process. Statements about literature and art, the contamination of the genre, the contradiction between the authorial function and the intervention in the uniqueness and the unity of the literary work, and a series of narrative and stylistic techniques indicate the constitutive impossibility of reducing the political implications of Journey to Russia for the writer’s politics, or the biographical and historical circumstances of its publication. Playing the laws which govern its reading, Journey to Russia puts the reader in front of its law of contamination and unreadability, smuggling meaning beyond the limits of interpretation.
Naratologija mogućih svjetova svojim je propitivanjem statusa i podrijetla fikcionalnih tekstova logično okrilje za razvoj pronašla u postklasičnoj naratologiji. Od samog početka zainteresirana za ...novo tumačenje pojma istine u fikciji, ova je disciplina uvođenjem pojmova svijeta, kao semantičke domene koju projicira tekst, i modalnosti, kao različitih načina na koji osobe i objekti u svjetovima postoje, uspjela objasniti narav fikcije i njezinu multiperspektivnost daleko bolje od ranijih teorija – od onih analitičkih logičara, preko saussureovskog strukturalizma sve do teorije mimeze. Posljedično, naratologija mogućih svjetova otvorila je nove horizonte u klasičnim naratološkim proučavanjima uvođenjem koncepata poput pričljivosti, kojom se nastoji procijeniti estetski potencijal određenog zapleta, ili autentizacije koja objašnjava mehanizme kojima pripovjedač stječe narativni autoritet. Novi su poticaji proučavanju dani i u području teorije žanra, gdje je na temelju postojanja ili izostanka određenih atributa mogućeg svijeta postalo moguće odrediti žanrovsku orijentaciju teksta. Zbog duboke veze s postklasičnim okretom prema kontekstu i interdisciplinarnosti, naratologija mogućih svjetova i dalje otvara nove horizonte, osobito na području studija medija, gdje sjedinjenjem koncepata imerzije i interaktivnosti nastoji modelirati estetiku koja bi optimalno stimulirala recipijentovu imaginaciju.
Due to its questioning of the status and origin of fictional texts, the narratology of possible worlds found its logical development in postclassical narratology. Looking for a fresh view on the concept of truth in fiction, the discipline introduced new terms such as world, a semantic domain projected by the text, and modality, a mode in which persons and objects exist in those worlds, which helped illuminate the nature of fiction and its pluriperspectivity in a far superior way than its predecessors. Namely, those range from the analytic logic, through Saussurean structuralism, to the theory of mimesis. Consequently, the narratology of possible worlds has opened new perspectives in classical narratological studies by introducing concepts such as tellability, designed to evaluate the aesthetic potential of a certain plot, or authentication, which explains the mechanisms through which the narrator acquires narrative authority. Research has been sparked in the field of theory of genre as well, where on the basis of existence or absence of certain attributes of the possible world it has become possible to determine the genre of a text. Due to its deep connections with the postclassical turn towards context and interdisciplinarity, the narratology of possible worlds still opens new horizons, especially in the field of media studies where, by integrating the concepts of immersion and interactivity, it strives to model an aesthetics which would holistically stimulate the recipient’s imagination.
Cilj je rada prikazati fenomen ovisnosti o kocki kroz analizu promjene percepcije, privida, zamjedbe i fikcije u podlozi čega, pretpostavkom i posljedicom, stoje intramentalni i ekstramentalni ...procesi dostupni korekciji. Definirajući ovisnost kroz dvije dominantne varijable – teorijsku i praktičnu, koje se u širokom kontekstu mogu definirati kroz fiziološku i psihološku determiniranost osobe – suzili smo teoretski prostor za razumijevanje onog zdravog u čovjeku čiji se smisao usidrio u polju ovisnosti. Obrađujući duboku općenitost (samoodržanje) svakog bića, što podrazumijeva zadovoljenje primarnih nagonskih potreba, a istodobno zatomljujući specifičnosti vlastite osobe, slobodne individue, u izboru vlastitih želja i žudnja, onemogućili smo postavljanje pitanja smisla tog čovjeka. U tom ovisničkom prstenu, zatvorenom krugu vraćanja istoga kroz krivo izabrano sredstvo ugode, ponekad se gube jednostavni koncepti i moduli prepoznavanja rješenja. Stoga se ovim radom propituje jedan od modela koji bi se trebao inkorporirati u sustav tretmana ovisnosti i stvoriti te pozicionirati i treću, jednako važnu, a do sada nezastupljenu varijablu – varijablu smisla u tretmanu i razumijevanja kompleksnog pojma ovisnosti (u prvom redu kocke, klađenja i drugih hazarderskih igara na sreću, ali i ostalih sredstava ovisnosti) u zapadnoj civilizaciji kroz različita sredstva ugode.
This paper aims to present the gambling addiction phenomenon through the
analysis of the change of perception, illusions, observation and fiction on which basis, with the assumption and the consequence, are standing intramental and extramental processes available for correction.
By defining addiction through two dominant variables – theoretical and practical, which can be defined in a broad context through the physiological and psychological determinants of a person – we narrowed the theoretical space for understanding the healthy in a human being whose meaning was anchored in the field of the addiction. By elaborating
the deep generality (self-preservation) of every being, which implies the fulfillment of the primary urgent needs, and at the same time suppressing of the specifics of our own person, free individual, in choosing our own desires and cravings, we have made it impossible to ask
the question of this human being’s sense. In this addictive ring, a closed circle of returning of the same through the wrong choice of comfort means, sometimes simple concepts and solution recognition modules are lost. Therefore, this paper discusses one of the models that
should be incorporated into the addiction treatment system and create and position the third, equally important, and by now unrecognized variable – a variable of meaning in the treatment and understanding of the complex concept of addiction (primarily gambling, bets and other daredevil games of chance, but also other addictive resources) in Western civilization through various means of comfort.
PDF
