Samostan franjevaca konventualaca sv. Frane u Šibeniku posjeduje vrijednu zbirku inkunabula. Među njima posebnu pozornost zaslužuju izdanja ukrašena iluminacijama. Inkunabula Alexander de Hales: ...Summa universae theologiae (Anton Koberger, Nürnberg, 1482.) na početnoj stranici ukrašena je inicijalom s likom autora i fitomorfnim iluminacijama koje pokazuju izrazite sličnosti s radovima renesansnog minijaturista Benedetta Bordona i njegove radionice.
Ne bo pretirano, če zapišem, da se nobene knjige že dolgo nisem tako razveselil kot takrat, ko sem lanske jeseni v izložbi zagledal Simonitijeve izbrane razprave, ki so izšle pri Slovenski matici.
U radu se predstavljaju izabrane atribucije hrvatskoglagoljskih inkunabula, a osobita se pažnja pridaje dosadašnjim raspravama o mjestu izdanja prvotisakadviju temeljnih liturgijskih knjiga – Misala ...po zakonu rimskoga dvoraiz 1483. i Brevijara po zakonu rimskoga dvoraiz 1491. U drugom dijelu rada prikazat će se stanje istraživanja u okviru tipografske analize Misalaiz 1483. Riječje o nerijetko zapostavljenoj, a važnoj – ponekad i ključnoj – sastavnici cjelovite analize svake tiskane knjige, osobito glagoljskih inkunabula kao raritetnih i informacijski nepotpunih izdanja.U radu će se u širem smislu ocrtati kulturnopovijesno ozračje nastanka glagoljskog tiska u drugoj polovici XV. stoljeća, a po predstavljanju odabranih odrednica inkunabula, istaknut će se značaj istraživane sastavnice fenomena hrvatskoga glagoljaštvai glagolizmai njezin udio u razumijevanju i vrednovanju hrvatske književno-jezične i kulturne povijesti
uopće. Sintetski pristup temama hrvatske inkunabulistike važan je i s obzirom na zastupljenost nastavnih tema i jedinica o hrvatskoglagoljskim inkunabulama u visokoškolskoj nastavi. Nastavni plan i program kroatističkih i srodnih studija (informatologija – induktivna perspektiva povijesti knjige i socijalne povijesti knjige) obuhvaća kolegije o staroslavenskom jeziku i hrvatskom glagoljaštvu u okviru kojih studenti upoznaju temeljne filološke,tekstološke, tipografske i druge osobitosti prvih tiskanih knjiga te prosuđuju o njihovu značaju za hrvatsku kulturnu i jezično-pismovnu povijest.
Franjevci dolaze u Senj sredinom XIII. stoljeća, gdje već 1272. godine imaju svoju crkvu izvan gradskih zidina. U toj se crkvi u idućim stoljećima pokapaju knezovi krčki (kasnije Frankopani) i ...članovi njihovih obitelji. Početkom XVI. stoljeća pred naletom
turske sile grad se utvrđuje, ruše se svi objekti izvan gradskih zidina, a na brežuljku iznad grada gradi se utvrda za obranu grada i cijeloga Primorja i Istre od Turaka. Ruši se i franjevački samostan, a na zamolbu Frankopana gradačko Ratno vijeće gradi franjevcima u središtu grada novi samostan i crkvu sv. Franje. Taj samostan i crkvu franjevci koriste sve do kraja XVIII. stoljeća kada privremeno napuštaju samostan zbog smještaja vojske koja ratuje na granici s Otomanskim carstvom. Zbog nastojanja senjskoga i modruškoga
biskupa Ivana Krstitelja Ježića da u samostanu osnuje i smjesti biskupijsku visoku bogoslovnu školu i bogoslovni zavod te zbog niza drugih okolnosti, više se nikada ne vraćaju. Poznato je da prema odluci Općeg franjevačkog generalnog kapitula iz 1593. godine svaki samostan treba nabavljati knjige za potrebe samostanske zajednice, odnosno mora imati svoju knjižnicu. Tako je i senjski samostan imao svoju knjižnicu koju su franjevci napustivši Senj zajedno s arhivom prenijeli u trsatski samostan. Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda od 2011. godine sustavno obrađuje građu svojih bogatih knjižnica primjenom suvremenih informatičkih i komunikacijskih tehnologija i metoda. Time čini tu građu dostupnom javnosti. U knjižnici trsatskoga samostana najprije su obrađene zbirke s najstarijom građom: inkunabule i strane knjige XVI. stoljeća. Među tim knjigama nalaze se i tri inkunabule koje su, kako se vidi po bilješkama u njima, nekada pripadale franjevačkome samostanu u
Senju ili su došle iz Senja. U ovome radu opisuju se te knjige i donose relevantni podatci povezani s tom građom, koje su ostatci knjižnice senjskoga franjevačkoga samostana i dragocijeni dokumenti društvenoga, vjerskoga i kulturnoga života franjevaca i grada Senja.
Samostan franjevaca konventualaca sv. Frane u Šibeniku posjeduje vrijednu zbirku inkunabula. Među njima posebnu pozornost zaslužuju izdanja ukrašena iluminacijama. Inkunabula Alexander de Hales: ...Summa universae theologiae (Anton Koberger, Nürnberg, 1482.) na početnoj stranici ukrašena je inicijalom s likom autora i fitomorfnim iluminacijama koje pokazuju izrazite sličnosti s radovima renesansnog minijaturista Benedetta Bordona i njegove radionice.
V četrtek 10. maja 2012 je bila v Pretorski palači v Kopru, v dvorani mestnega sveta, predstavitev inkunabule De ingenuis moribus et liberalibus studiis Padova, Siliprandus, 1475
Od 1970.-ih, kao posljedica sustavnoga rada u suradnji s mojim kolegom Krasimirom Stanchevim na popisu inventara zbirki slavenskih tekstova u Vatikanskoj apostolskoj knjižnici, Papinskome ...orijentalnome institutu u Rimu i Knjižnici Ambrosiani u Milanu, broj identificiranih i popisanih slavenskih rukopisa porastao je sa 130 na 207. Otkriveno je da je, premda nevelika opsegom, zbirka slavenskih rukopisa u Italiji vjerojatno najraznovrsnija u usporedbi s drugim znanim zbirkama s obzirom na tradicije pisanja i sadrži gotovo sva područja i aspekte prostranoga slavenskog svijeta gdje su rabljena glagoljska, ćirilična, latinska i grčka slova i kriptografija. Broj ćirilićnih rukopisa je najveći, no glagoljski se rukopisi u Italiji ubrajaju među najznačajnije dokumente o Slavenima. I to ne samo zato što Vatikanska knjižnica čuva jedan od najočuvanijih glagoljskih evanđelistara, to jest Codex Assemanius iz 10. – 11. stoljeća, već zato što preostalih 13 glagoljskih rukopisa iz 14. – 15. stoljeća i amulet u obliku svitka u Vatikanskoj knjižnici otkrivaju ulogu hrvatske glagoljske tradicije kao posrednika između Istoka i Zapada u procesu razmjene modela, kulture i dizajna kodeksa, kao i zbog dugotrajne uporabe najranijega slavenskoga pisma kao barijere, a istovremeno i mosta, između Istoka i Zapada. Prije svega, očuvani rukopisi doprinose identifikaciji tipoloških razlika između latinskih i slavenskih kodeksa u ranijem razdoblju (10. – 11. stoljeće), a također i svjedoče postupnome usvajanju inovativnih postupaka uvezenih iz latinske kulture kodeksa u kasnijem razdoblju (14. – 15. stoljeće).
U usporedbi sa sustavno opisanim slavenskim rukopisima, zbirke inkunabula spomenutih ustanova treba detaljno proučiti, odnosno, rad na projektu katalogiziranja ovih rukopisa koji je 1970.-ih započela Janja Jerkov Capaldo treba nastaviti, kao i rad usmjeren k istome cilju koji je započeo 1980.-ih kroz zajednički projekt s Krasimirom Stanchevim u Vatikanskoj knjižnici i drugim repozitorijima u Italiji. Naš inicijalni rad u Knjižnici Ambrosiani u razdoblju između 2008. i 2009. urodio je plodom jer se pokazalo da su četiri od 25 starih knjiga nepoznato hrvatsko glagoljsko izdanje početnice priređene u Veneciji 1527., “Oficii rimski” koji je objavio Šimun Kožičić u Rijeci 15. 12. 1530., Brevijar koji je priredio Mikula Brozić iz Omišlja i objavio u Veneciji 1561., i Brevijar novoga ‘rusiziranoga’ izdanja franjevačkoga sljedbenika Rafaela Levakovića koji je 1648. u Rimu objavila Propaganda Fide. A to je samo početak budućih istraživanja.
U radu se daje pregled identificiranih i do sada proučenih glagoljskih rukopisa. Utvrđuje se njihova posrednička uloga u procesu proširivanja repertoara ukrašavanja i utjecaj kodikoloških inovacija koje proizlaze iz latinskih kodeksa na razvoj ćirilićnih rukopisa. Što se tiče glagoljskih inkunabula, posebna se pozornost obraća na njihov dizajn koji je bio moderan za to vrijeme i koji je također utjecao na rane slavenske tiskane knjige.
U ovom se radu – na primjeru nekoliko nedavno objavljenih priručnika te knjiga o čitanju i tiskanju u doba renesanse (Paul F. Grendler, Encyclopedia of the Renaissance, 1999; The Oxford Companion to ...the Book, 2009; Andrew Pettegree, The Book in the Renaissance, 2010; Guglielmo Cavallo & Roger Chartier, A History of Reading in the West, 1999; Jean-François Gilmont, The Reformation and the Book, 1996) – istražuje zašto se u tim studijama tek usputna pažnja posvećuje zbivanjima južno od Venecije i istočno od crte Nürnberg–Leipzig–Wittenberg. Dok na perifernim područjima (Hrvatska, Češka, Poljska, Mađarska), postoji bogata literatura o renesansi, studije nastale u zapadnim zemljama rijetko zalaze u prostor koji nije obuhvaćen tradicionalnim granicama. U takvoj se situaciji na-meću pitanja: postoji li slijepa mrlja u zapadnjačkom proučavanju kad je posrijedi istočnoeuropska renesansa? Je li to očito zanemarivanje objašnjivo, pa možda čak i opravdano? U radu se ispituju zapreke obuhvatnijem proučavanju te se nudi nekoliko primjera za potpuniju integraciju u proučavanju renesanse s obje strane uvriježenih podjela.
PDF
