Cilj rada je osvijetliti antički model dokolice koji proizlazi iz pera rimskog stoičkog filozofa Lucija Aneja Seneke. Na tragu povijesno-filozofskih istraživanja Pierrea Hadota – koji je promovirao ...ideju da antičku filozofiju valja shvaćati prvenstveno kao duhovnu vježbu radi realizacije umijeća življenja – to će se rasvjetljavanje temeljiti na tezi da je Seneka umijeće dokolice shvaćao i prakticirao kao dinamičko jedinstvo filozofske kontemplacije i moralno-praktičnog djelovanja utemeljenog na vrlinama koje oplemenjuju i uljuđuju duh. Svrha ovog istraživanja jest ponuditi uvid u Senekino osobno kontemplativno iskustvo, sačuvano na raznim mjestima njegove pisane ostavštine, kao podsjetnik i poticaj na traženje orijentira u suvremenom životnom okruženju. U njemu se, kao i u Senekino vrijeme, prepoznaju tri vrste čovjekova straha: od neimaštine, od bolesti i od nasilja rata. Senekina ideja i praksa dokonosti kontemplacije i dokonosti moralno-praktičnog djelovanja utemeljenog na vrlinama vidi se kao jedan od mogućih puteva za uznemirenog i prestrašenog suvremenog čovjeka da se s tim strahovima suoči.
The aim of the paper is to shed light on the ancient model of leisure derived from the writings of the Roman Stoic philosopher Lucius Annaeus Seneca. In line with the historical-philosophical research by Pierre Hadot – who promoted the idea that ancient philosophy should be understood primarily as a spiritual exercise for the purposes of realizing the art of living – this enlightenment will be based on the thesis that Seneca understood and practised the art of leisure as a dynamic unity of philosophical contemplation and moral-practical action founded on the virtues that ennoble and humanize the spirit. The purpose of this research is to offer an insight into Seneca’s personal contemplative experience, preserved in various places of his written legacy, as a reminder and encouragement to seek landmarks in the modern living environment. In it, as in Seneca’s time, three types of human fear can be recognized: fear of poverty, fear of disease and fear of the violence of war. Seneca’s idea and practice of the leisure of contemplation and the leisure of moral-practical action based on virtues is perceived as one of the possible ways for an anxious and frightened modern man to face those fears.
The subject of the article is the relationship between contemplation and creation seen through the lens of Thomistic philosophy. For our research, we used not just the original works of Thomas ...Aquinas, but also the works of Thomistic philosophers, primarily of J. Pieper, but also of classic contemporary Thomistic philosophers – É. Gilson and J. Maritain. Alongside these authors, we also used the works and ideas of Plato and Aristotle who represent the very peak of Greek thought and invaluable inspiration for Aquinas himself. This paper has three chapters: the first focuses on contemplation, and the second focuses on creation bringing it into comparison with creation understood as an act proper of God. The third chapter focuses on the relationship between contemplation and creation. Between these two activities, there is a double connection: on the one hand, creation has its inception in the contemplative act of the creator, and on the other, it also has its outcome in the contemplative act of the one encountering the work of creation.
Ignacije Lojolski u djelu Duhovne vježbe uglavnom nudi različite kontemplacije koje uključuju imaginaciju. Kontemplacija, kako je poznata u povijesti duhovnosti, obično ne uključuje aktivnu uporabu ...imaginacije. Slijedom toga, postavlja se opravdano pitanje zbog čega Ignacije učestalo ističe da onaj koji izvodi duhovne vježbe mora u svojim kontemplacijama neprestano primjenjivati imaginaciju? Autor postavlja tezu da je imaginacija u ignacijevskoj kontemplaciji vrlo značajna i važna, gotovo nezamjenjiva. U raspravi autor ponajprije u kratkim crtama definira sam pojam imaginacije te daje jedan sveobuhvatan povijesni prikaz u razumijevanju kontemplacije. Zatim se nastoji prikazati uloga imaginacije u ignacijevskoj duhovnosti kao i značajniji aspekti ignacijevske kontemplacije. U zadnjem dijelu autor predstavlja rezultate ankete o imaginaciji u ignacijevskoj kontemplaciji među onom populacijom koja prakticira ignacijevsku kontemplaciju u Sloveniji. Tim se, dobivenim rezultatima u ovoj studiji, empirijski potvrđuje postavljena teza.
Cilj ovoga rada jest pokušaj rehabilitacije kulture slavlja u današnjem vremenu akumulacije kapitala, histerije rada i fetišizacije zdravlja. Komparativnom tekstološkom analizom djȇlā južnokorejsko ...njemačkoga filozofa Byung‐Chul Hana i njemačkoga filozofa Josefa Piepera došli smo do dvaju potencijalnih temelja koji mogu voditi k rehabilitaciji slavlja u današnjem doba neslavljenja. Prvi temelj jest podnošenje dosade, a drugi umjetnost i umjetnička književnost. Ta dva temelja dovela su nas do zaključka da je današnjemu čovjeku za kulturu istinskoga slavlja potreban novi narativ, oblikovan u spokoju, kontemplaciji i ljubavi te utemeljen na božanskome, koje je conditio sine qua non istinskoga slavlja.
U članku se istražuju rad i kontemplacija kao dva načina djelovanja koja proizlaze iz ljudske naravi te oba imaju svoju ulogu u čovjekovu samoostvarenju. To se čini polazeći od jedne metafizičke ...antropologije koja otkriva da čovjek kao duhovno–tjelesno biće po naravi djeluje tranzitivno i imanentno. Potom se analiziraju bitna obilježja rada koji je kao tranzitivno djelovanje u prvome redu usmjeren na usavršavanje vanjskoga svijeta, ali kojim čovjek istovremeno sam sebe usavršava. To usavršavanje, međutim, može biti do kraja ostvareno tek u jednom imanentnome djelovanju čiji učinci ostaju u samome djelatniku. Daljnja analiza pokazuje da je upravo kontemplacija to imanentno djelovanje u kojem se sastoji konačan cilj čovjekova samoostvarenja.
Rad ocrtava temeljne principe »dubinske filozofije« – jednog područja suvremene filozofijske prakse. Autor te principe razmatra u kontekstu »onto-dizajniranja«, fenomenološke metode koju je razvio ...Yuri Mikhailovich Reznik. Daje se detaljno objašnjenje glavnih pojmova dubinske filozofije, kao što su dubinska dimenzija, kontemplacija, osobnost, rezonancija itd., iz pozicije korelacije ontičkog i ontološkog, svijeta u-sebi i svijeta za-sebe. Dodatno, dijeli se iskustvo filozofijskog povlačenja u dubinskoj filozofiji, koje se odvilo u rujnu 2019. godine.
Kršćani ispovijedaju svoju vjeru u Boga Stvoritelja neba i zemlje. Pitanje je imaju li kršćani drukčiji odnos prema stvaranju od onih koji ne gledaju na stvaranje u svjetlu vjere u Boga Stvoritelja. ...Većina ljudi nije svjesna činjenice da im izostaje punoća kršćanske duhovnosti ako njezin plod ne uključuje veću ekološku osviještenost koja se očituje u konkretnoj brizi za naš zajednički dom. Katolička je crkva dugo odgađala objavljivanje službenih dokumenata koji potiču vođenje brige o okolišu. Ovo oklijevanje nadvladao je papa Franjo u svojoj enciklici »Laudato sì«, u kojoj naglašava probleme ekološke nesigurnosti i indiferentnost mnogih kršćana u odnosu prema okolišu. Papa je uputio ovu encikliku čitavom čovječanstvu zato što je želio pozvati sve ljude da se ujedine u zajedničkom traženju i ostvarenju konkretne brige za naš zajednički dom. U ovom radu autor najprije želi predočiti Papinu kritiku, ali i ohrabrenje u rješavanju ekološke krize. Autor zatim govori o putu ekološke duhovnosti na koju je pozvano cijelo čovječanstvo, a osobito katolici. Na kraju autor donosi dva duhovna sredstva koja nam nudi ignacijevska duhovnosti (kontemplacija, egzamen), a koja će nam omogućiti nov odnos prema stvaranju koji ohrabruje ekološka duhovnost.
Ako čak i jednostavni svakodnevni pozdrav, kakav djelomično oblikuje podsvjesnu kultivaciju dobrote, ima pozitivan utjecaj na ljudska bića, ne bi li svjesni razvoj kulture dobrote imao cjeloviti ...pozitivan utjecaj na ljudsko zdravlje? U radu se najprije određuju i izlažu tri temeljna koncepta: dobrota, zdravlje i kultura. Potom, analizirajući autore poput Antona Trstenjaka i drugih, rad potvrđuje tezu da svjesna kultivacija dobrote u mislima, osjećajima i odnosima ima pozitivan utjecaj na ljudsko zdravlje. Posljednji dio rada istražuje dva kršćanska duhovna alata (kontemplacija, ispit savjesti) putom kojih ljudska bića mogu svoje misli i osjećaje usmjeriti prema dobroti i razviti kulturu dobrote koja im omogućuje iskustvo punine života.
Autor smatra da je opravdani koncilski naglasak na središnjosti liturgije za duhovni život vjernika, često shvaćen na isključiv način, što je jedan od razloga pada interesa za individualnu molitvu, a ...još više za askezu u suvremenom eklezijalnom kontekstu.
Zadanu temu razrađuje na temelju nauka troje karmelskih naučitelja. Tereziji Avilskoj, daje veći prostor u govoru o molitvi, dok u razradi askeze veću pažnju pridaje Ivanu od Križa i Tereziji iz Lisieuxa. Jednu i drugu temu predstavlja kroz četiri perspektive: teologalnu, apsolutnu, dinamičku i perspektivu prilagodbe. Teologalnoj pridaje središnju važnost jer sve ostale na određeni način proizlaze iz nje kao logične posljedice.
Karmelska duhovnost prožeta je idejom bliskosti i sjedinjenja s Bogom, koja se postupno ostvaruje po ljubavi. Sjedinjenje pritom nije samo cilj, nego i polazište. Čovjek po Božjem nastanjenju u duši već jest u zajedništvu s njim. Živjeti u toj svijesti Božje blizine i prijateljstva trajna je čežnja karmela. Molitva nije drugo doli ostvarivanje toga druženja s Bogom, a askeza je proces suobličenja Prijatelju, otklanjajući pritom sve ono što mu se ne sviđa.
Autor predstavlja neke od tendencija u suvremenoj duhovnosti koje u svjetlu iskustva i nauka prve žene naučiteljice Crkve, bivaju pročišćene i usmjeravane s ciljem da se izbjegnu jednostranosti i ...zastranjenja.
Duhovnost zajedništva, koja s pravom želi u prvi plan postaviti Mistično Tijelo Kristovo i bližnjega, oslobađajući tako čovjeka egoističnoga narcizma, ne smije pritom isključiti potrebu za higijenom nutrine i izgrađivanje osobne relacije s Bogom i vlastitoga identiteta. Radost je jedna od temeljnih obilježja kršćanstva, stoga mu ni stanoviti entuzijazam, ukoliko se radi poglavito o teološkoj, a ne tek psihološkoj stvarnosti, ne bi trebao biti stran. Kao takva, ona uključuje slobodu duha, stanje u kojem je osoba slobodna od pretjerane skrbi ima li ili nema unutarnjih utjeha, nego je usredotočena na bitno: ugađati Bogu u svemu, za kojega zna da je ljubi. Terezija, sama obdarena brojnim izvanrednim mističkim fenomenima, nudi zdrave i važeće kriterije i za suvremena identična iskustva. Njezin prijedlog o potrebi dijaloga između teološke i spiritualističke struje te važnosti karizme poučavanja, i danas može biti putokaz, a svoju potvrdu ima i u tendencijama u suvremenoj teologiji. Tendencija posvećenja u svijetu, nije doduše svetičin poziv no, polazeći od vlastite karizme o molitvi, daje zdrava načela o jedinstvu života, o odnosu akcije i kontemplacije, kao i o potrebi da uz teologalnu čovjek gaji i onu humanu i ljudsku dimenziju.
PDF
