Iz naslova rada proizlazi kako u pitanju nije klasična biblijska tema jer se pruža prema području duhovnosti, liturgike, pastorala itd. S obzirom na to da na hrvatskom jeziku postoje radovi
(M. ...Vidovića i A. Popovića) koji status i ulogu Svetog pisma u Crkvi obrađuju na sveobuhvatan i sistematski način, ovaj članak neće insistirati na sveobuhvatnosti, nego nastoji ići što je moguće
više u dubinu problema: od iznošenja naravi riječi Božje pohranjene u svetopisamskom tekstu i odgovarajućeg stava Crkve prema njoj pa sve do ključnih preduvjeta za aktiviranje njezine spasenjske snage
(usp.: Rim 1,16). Prvi dio rada izlaže odnos Crkve prema Svetom pismu. Ono je ponajprije predstavljeno kao riječ Božja kojom se Stvoritelj čovjeku objavljuje kako bi mu otvorio put u zajedništvo, a potom se analizira potrebitu kvalitetu odgovora Crkve na Božju spasenjsku inicijativu ostvarenu njegovom riječju. Drugi dio posvećen je preobraziteljskom karakteru Božje
riječi. U odnosu prema njemu ogleda se odnos crkvene zajednice prema Svetom pismu. Potom su izložene posljedice koje njegovo uvažavanje ima za ispravan stav prema Božjoj riječi. U trećem
dijelu članka predstavljen je novozavjetni primjer slijeđenja preobraziteljske naravi Pisma: stav sv. Pavla prema ropstvu, reakcije na njega te njihove posljedice kroz povijest Crkve. U prvi plan ovdje dolazi zahtjevnost Božje riječi i blagodat njezina slijeđenja, dok kolebanje i zanemarivanje njezina zova vodi u nejasnoće i slabljenje povijesnospasenjskog učinka crkvenog života i djelovanja.
U posljednjem dijelu rada u prvi plan su stavljena dva praktična momenta u korištenju Svetoga pisma koja su od eminentne važnosti: liturgija i homilija. Intertekstnost svetopisamskih tekstova u liturgiji, njihova aktualizacija te njihovo naviještanje traže pažljivo osluškivanje i suočavanje s njima od strane navjestitelja. Zbog toga crkveni dokumenti apeliraju na njegovu predanost duboku molitvenom životu.
Modern theology has lost its medieval vision of triplex modus corporis Christi (the three-fold nature of Christ’s body). In his theological research, Henry de Lubac resolves in several points the ...doctrine of the three-fold nature of Christ’s body that mentions soma typicum, corpus mysticum and corpus verum. Soma typicum is typological, the individual body of Christ, and also the body of the text of his Word, corpus mysticum is referring to the eucharistic body, while corpus verum is referring to the church. In early modernity, these three parts had transferred into two which existed in conflict. Radical orthodoxy is convinced that the basic problem of modern theology is that one body “disappears”. This essay endeavors to show how radical orthodoxy understands the actualization of the incarnation today. I will try to show how Graham Word understands soma typicum. After that, I will present the main determinants of the corpus mysticum the way Catherine Pickstock presented them, as well as corpus verum as presented by John Milbank. In the conclusion, I want to emphasize the importance and the political relevance of the discourse as advocated by radical orthodoxy, which indirectly relates to the doctrine of the incarnation.
Polazeći od dokumenta Hrvatske biskupske konferencija "Prijenos liturgijskih slavlja" autor predstavlja dokumente i smjernice Crkve koji se odnose na radijski i televizijski prijenos liturgijskih ...slavlja. U teološkim postavkama ističe se da je liturgijsko slavlje zapravo ostvarivanje Kristova spasiteljskog čina u određenoj zajednici koja slavi određeno bogoslužje. Zbog toga izravno sudjelovanje u bogoslužju bitno nadilazi televizijsko i radijsko praćenje slavlja. Zajednica slavi Kristova otajstva, a televizijski gledatelj i radijski slušatelji prate tek način na koji ta zajednica slavi otajstva. Iako oni koji medijski prate bogoslužje u tomu istom bogoslužju djelatno ne sudjeluju, Crkva ipak smatra korisnima radijske i televizijske prijenose bogoslužja. Pri tomu ona inzistira na mistagoški vođenom bogoslužju i redateljstvu. To znači da bogoslužje kao takvo priopćuje i ostvaruje spasenjski događaj, a prijenos liturgijskoga slavlja trebao bi što je moguće više pomoći gledateljima i slušateljima da se i njima otvori transcendentalna stvarnost bogoslužja. Zbog toga redatelj i svih ostali sudionici prijenosa bogoslužja trebaju poznavati smisao i značenje pojedinih liturgijskih čina, kao što se to, primjerice, pretpostavlja pri prijenosu nekih drugih događanja (npr. športskih takmičenja). Pri tomu se očekuje dobra i dobrohotna suradnja Crkve i medija, to jest teologa i redatelja.
Ekumenizam i liturgija Babić, Marko
Služba Božja,
03/2018, Letnik:
58, Številka:
1
Web Resource
Odprti dostop
Na prvi mah nije baš uočljiva poveznica između ekumenizma i liturgije, kao ni uloga liturgije u razlazu kršćana, zbog čega je i nastala potreba ekumenizma. Ipak, kad se ozbiljnije analiziraju uzroci ...međusobnih razmimoilaženja različitih kršćanskih zajednica i povijesno razvijanje i umnažanje tih razilaženja, uočit ćemo da je liturgijska praksa jedan od glavnih uzročnika međusobnog udaljavanja pojedinih kršćanskih zajednica što će, na kraju, prouzročiti i raskol među njima.
Autor u ovom članku propituje proces nastanka liturgije
časova, službene molitve Crkve koja je bila osmišljena kao molitva kojom se
posvećuje vrijeme. Nakon što je definirao terminološki okvir ...pojmova »liturgija
časova« i »vrijeme«, autor započinje istraživanje vraćajući se u razdoblje
apostolske zajednice u kojemu će, iščitavajući novozavjetne tekstove,
zaključiti da je molitva trebala sadržavati tri bitna obilježja: biti neprekidna,
zajednička i biblijska. U postapostolskom razdoblju, prateći ovu nit, pokazat
će kako se je u kršćanskim zajednicama nametnula molitva psalama kao povlaštena
kršćanska molitva (naravno uz Gospodnju molitvu) koja je odgovarala tim
kriterijima. Tako iznosi na vidjelo da su kršćani već u 2. i 3. stoljeću
razvili molitvu u pet molitvenih trenutaka tijekom dana: Jutarnja i Večernja su
bile stožerne molitve, a k njima su se još pridodavale molitve Trećega, Šestoga
i Devetoga časa. Po svemu sudeći, u naznačeno vrijeme molili su se pojedini
psalmi, no danas se ne može točno zaključiti koji. Iz ovoga rada postaje razvidno da
važan doprinos cijelom procesu nastanka liturgije časova daje monaški pokret,
pri čemu će najvažniju ulogu za zapadno kršćanstvo odigrati sveti Benedikt koji
će svojim Pravilom utisnuti poseban pečat kršćanskoj duhovnosti. Odgovarajući na izazove vremena, on će molitvi monaha dati ciklički oblik, te će ritam od pet molitvenih trenutaka u danu podići na sedam, to jest osam ako se uključi i noćno Bdjenje. Polazeći od činjenice da broj sedam označava savršenstvo, ritam od sedam dnevnih molitvenih točki simbolički će označavati molitvu kao neprekinutu aktivnost. A s obzirom na tjedni molitveni ciklus, Benedikt će odrediti da se unutar njega izmoli svih
150 psalama Psaltira, čime će biti osigurana cjelovitost molitve. Prema njegovu
Pravilu molitva psalama, ili »Djelo Božje« kako ga on zove, nije samo ritmirala
monahov cijeli dan i tjedan, već ga je ucjepljivala u povijest spasenja
pretvarajući njegovo vrijeme u blaženu vječnost. Kao sredstvo posvete vremena
koje ima svoj neprekinuti tijek u dnevnim i tjednim ciklusima, molitva časova
je do kraja odgovarala evanđeoskim kriterijima koje je zadao Isus i apostolska
zajednica, te je razumljivo zašto je sve do danas prihvaćena u Crkvi kao
službena molitva.
In this article the author discusses the origin and formation process of the liturgy of the hours as the official prayer of the Church, which was designed as a prayer by which time is consecrated. After having defined the terminological framework of the terms liturgy of hours and time, the author begins his research by returning to the period of apostolic communion in which, reading the New Testament texts, he will conclude that prayer should contain three essential features: be continuous, common and biblical. In the post-apostolic period, following this thread, it will be shown that the psalm prayers were imposed in Christian communities as a privileged Christian prayer (of course along with the Lord’s Prayer) that met those criteria. Thus it is evident that Christians already in the 2nd and 3rd centuries developed prayer in five prayer moments during the day: Morning and Vespers were central prayers, and to them were added the prayers of the Third, Sixth and Ninth Hour. To all appearances, certain psalms were prayed at the appointed time, but today it is not possible to conclude exactly which ones. From this paper it becomes clear that the monastic movement gives its stamp to the whole process, where the most important role for Western Christianity will be played by St. Benedict, who will play a special role with his Rule. Responding to the challenges of the time, he will give the monk’s prayer a cyclical form, and will increase the rhythm of five prayer moments in the day to seven, i.e. eight if the night Vigil is included. Starting from the fact that the number seven
signifies perfection, the rhythm of the seven daily prayer moments will symbolically signify prayer as a continuous activity. Having regard to the weekly praying cycle, Benedict will order all 150 psalms of the Psalter to be prayed within it, thus ensuring the integrity of the prayer. According to his Rule, the prayer of the psalms, or the Work of God as he calls it, not only beat a rhythm to the monk’s all day and week, but grafted him onto the history of salvation by turning his time into a blessed eternity. As a means of consecrating time that has its uninterrupted course in daily and weekly cycles, the prayer of the hours fully met the evangelical criteria set by Jesus and the apostolic community, and it is understandable why it is still accepted in the Church as the official prayer of the Church.
PDF