U radu se govori o divergentnom mišljenju kao temeljnoj karakteristici stvaralaštva. Za razliku od konvergentnog mišljenja u kojemu je sve usmjereno ka jednom rješenju, divergentno mišljenje traži ...najraznovrsnija rješenja razmatrane problemske situacije (problema) i pritom su misli raspršene na vrlo raznolika moguća rješenja. Po svojoj naravi divergentno je mišljenje prevratničko i rušilačko, i kao takvo odstupa od postojećih misaonih pravila i obrazaca, unoseći pritom nered u postojeću misaonu skladnost i red.
Svim učenicima, posebice onima koji mogu i hoće više, onima koji u odnosu prema svojim vršnjacima mnogo toga čine prije, više, brže, uspješnije, bolje i drugačije i koji imaju dosljedno bolja i viša postignuća, u procesu suvremenog odgoja i obrazovanja valja posvetiti posebnu pažnju, što je moguće ostvariti poticanjem divergentnog mišljenja. I stoga se u suvremenom odgoju i obrazovanju, pored znanstveno- konvergentnog oblikovanja mišljenja, mora ostaviti prostora i za divergentno mišljenje.
This paper discusses divergent thinking as a fundamental characteristic of creativity. Unlike convergent thinking where everything is focused on one solution, divergent thinking seeks the most varied solutions to the considered problem situation (problem) while thoughts are scattered on a variety of possible solutions. By its nature, divergent thinking is subversive and destructive and, as such, it deviates from the existing thinking rules and patterns, while bringing disorder into the existing harmony and order of thoughts.
In the process of modern education, special attention must be dedicated to all students, but especially to those who can and want more, to those who, in relation to their peers, do a lot of things earlier, to a greater extent, faster, more successfully, better and differently and who consistently have better and higher achievements, which is possible to achieve by encouraging divergent thinking. Therefore, in the modern education, apart from the scientific-convergent shaping of thoughts, space for divergent thinking must also be enabled.
Rad državne revizije je od ključnog interesa šire javnosti jer državni revizori revidiraju subjekte koji upravljaju javnom imovinom. Glavni ciljevi državnih revizora su povećanje transparentnosti i ...efikasnije trošenje sredstava proračuna, stoga je državna revizija sastavni dio svakog demokratskog sustava. Istinitost i vjerodostojnost financijskih izvještaja te usklađenost poslovanja političkih stranaka koju potvrđuju državni revizori su zasigurno jedan od vodećih interesa širejavnosti. Državni ured za reviziju, kao vrhovna revizijska institucija u Hrvatskoj, je dužna provesti reviziju političkih stranaka za one koje imaju prihod veći od 100.000 kuna. Istraživanje je usmjereno na analizu rada državne revizije političkih stranaka za 2019. godinu, koja obuhvaća 20 parlamentarnih i 24 izvan parlamentarnih političkih stranaka. Predmet državne revizije su financijski izvještaji iusklađenost poslovanja političkih stranaka. Analizom pojedinačnih izvješća državne revizije o radu političkih stranaka utvrđene su brojne nepravilnosti u području djelokruga i unutarnjeg ustrojstva, sustava unutarnjih kontrola, planiranja, računovodstvenog poslovanja, financijskih izvještaja, prihoda, rashoda, imovine, obveza i vlastitih izvora te zabrane financiranja i pogodovanja. Državni revizori su kod 39% političkih stranaka dali uvjetno mišljenje. Preporuke i upute koje su dali državni revizori iz prethodnih razdoblja pokazali su da političke stranke u većoj mjeri provode date preporuke te da rad državne revizije utječe na transparentnost političkih stranaka.
U ovome radu razmatraju se i prikazuju dosadašnje spoznaje o kritičkom mišljenju u području obrazovanja. Svrha rada je prikaz i analiza dosadašnjih znanstvenih doprinosa istraživanja kritičkog ...mišljenja u obrazovanju kako bi se izradila teorijska podloga i identificirali inovativni pravci budućih istraživanja tog područja. Rad donosi pregled i komentar na određenje koncepta kritičkog mišljenja te prikaz značajnih istraživanja područja kritičkog mišljenja u obrazovanju unutar stranog i hrvatskog istraživačkog konteksta. Nalazi dosadašnjih istraživanja upućuju na važnost razvoja i implementacije poučavanja za kritičko mišljenje s obzirom da ono pospješuje kvalitetu procesa učenja i poučavanja u nastavi. Istraživanja pokazuju da nastavnik ima ključnu ulogu u poticanju razvoja kritičkog mišljenja učenika prije svega kroz primjenu metoda aktivnog učenja i poučavanja. U zaključnom dijelu rada, na temelju određenja koncepta kritičkog mišljenja i prikaza dosadašnjih istraživanja, razvija se konstrukt poučavanja za kritičko mišljenje kroz njegovu kategorizaciju i operacionalizaciju koje ujedno predstavljaju moguće pravce budućih istraživanja.
Kritičko mišljenje nije samostalan nastavni predmet u sistemu obrazovanja srednjih škola, nego predstavlja sastavni dio, indirektno i direktno, nastavnog plana i programa sličnih nastavnih predmeta. ...U ovom radu ćemo istražiti kritičko mišljenje u nastavnom planu i programu srednjih škola – primjenu, značaj i domete argumentacije i efektivne analize intelektualnog aparata u srednjoškolskom obrazovnom procesu, te neophodnu izmjena budućih planova. Analiziraćemo koji predmeti i do kog stepena u IB programu Međunarodne mature i nacionalnom programu srednjih škola, sadrže kritičko mišljenje, te koliko se ono oslanja na logiku, odnosno filozofiju kao ishodište kritičkog mišljenja. Razradićemo tezu da kritičko mišljenje nepravedno zauzima nepriznat položaj u nastavnom procesu, te da je, u skladu s tim, njegov sadržaj rasparčan, ne samo u sadržaju nastavnih planova i programa u nastavnom procesu, nego i van nastavnog procesa, kao dio novinarske, medijske i informatičke prakse. Branićemo tezu da je potrebno izvršiti reformu srednjoškolskog obrazovnog procesa i uvrstiti samostalni nastavni predmet Kritičko mišljenje. Metode korištene pri odbrani ove teze su analiza i indukcija, te ćemo pokazati da su nosioci kritičkog mišljenja najprije učenici i nastavnici, koji kada jednom ovladaju ovom vještinom, stiču sposobnost za cijeli život.
Kritičko mišljenje značajno je za svakog pojedinca i za društvo u cjelini: u kontekstu stjecanja znanja, u okvirima služenja stečenim znanjima i u vidu očuvanja mentalnog zdravlja. Time postaje ...razvidno da je pitanje kritičkog mišljenja složeno te da ga treba promotriti višedimenzionalno i interdisciplinarno. Stoga, ovo istraživanje (1) utvrđuje temeljna obilježja kritičkog mišljenja, odnosno govori o naravi kritičkog mišljenja. Zatim, (2) sagledava mogućnosti ili tzv. »strategije razvoja kritičkog mišljenja«, te razmatra (3) razvoj kritičkog mišljenja u kontekstu realnih aspekata čovjekova razvoja. Cilj je ovoga istraživanja konceptualno pomoći razrješenju kontroverznih pitanja glede naravi kritičkog mišljenja i njegova razvoja, a poradi poboljšanja razine stjecanja i korištenja stečenih znanja i očuvanja mentalnog zdravlja pojedinca i zajednice.
Critical thinking is important for each individual and for society: in the context of gaining knowledge, using the obtained knowledge, and in the context of preserving mental health. This makes it clear that the issue of critical thinking is complex and should be viewed multi-dimensionally and interdisciplinary. Therefore, this research (1) establishes the fundamental characteristics of critical thinking, that is, it talks about the nature of critical thinking. Then, (2) it explores the possibilities or the so-called strategies for the development of critical thinking, and (3) looks at the development of critical thinking in relation to the real aspects of human development. The aim of this paper is to help conceptually resolve controversial issues that concern the nature of critical thinking and its development to, in the end, improve the level of asset and use of obtained knowledge, and to improve the preservation of the mental health of individuals and communities.
U ovom članku razmatra se odnos između umnog mišljenja i umnog djelovanja, filozofije i politike, u perspektivi u kojoj se taj odnos, ako je pravilno shvaćen, pokazuje kao odlučujući i za proces ...repolitizacije koji se, kako izgleda, nameće kao neodložna obaveza našeg vremena. Nastoji se pokazati da je starogrčko iskustvo razumijevanja filozofije i politike, transformirano u moderni na određen način, mjerodavno i za suvremenu emancipaciju na- šeg umnog života. A u tom sklopu umnog života, pokazuje se da mišljenje uvijek predstavlja i jedan politički čin, a politika, sa svoje strane, uvijek iznosi (i) specifično mišljenje.
This paper discusses the relationship between rational thought and rational action, between philosophy and politics, in a perspective in which this relationship, if properly understood, turns out to be decisive for the repoliticisation process that seems to impose itself as an urgent obligation of our time. It will be shown that the ancient Greek experience of understanding philosophy and politics, transformed in modernity in a certain way, is also relevant to the contemporary emancipation of our rational life. And in this context of rational life, it is shown that thought is always a political act and politics, in turn, always presents specific thought.
U nastojanju da odbrani pravo žene na sopstvenu subjektivnost, kao i jednako pravo na učešće u institucijama društvenog sistema, glavni tok feminističkih promišljanja obeležen je pitanjem žene i ...njenog identiteta. Ono zauzima centralno mesto diskusija koje započinju čak i pre formalnog nastanka ženskog pokreta. Budući da su ove diskusije više puta odvodile teoretičarke feminizma (kao i sam feministički aktivizam) u suprotne smerove, pa i međusobno radikalno razilaženje, cilj ovog rada je da razmotri suštinu polariteta u samoj artikulaciji pitanja jednaka ili različita. Ova polemika jeste, u izvesnom smislu, delovala produktivno kada je reč o samoj teoriji, ali je u domenu prakse i društvenog angažmana to bilo na štetu pokreta koji je trebalo da sprovede, ili bar inicira, daleko radikalnije promene u (zapadnom) društvu i kulturi. Ovaj kontraefekat možemo, stoga, videti i u kontekstu same teorije, koja jeste iznedrila mnoštvo feminizama ali je propustila da ponudi jednu sveobuhvatnu kritiku zapadne kulture permanentnog nasilja. Jer reč je o kulturi u kojoj neravnopravnost u domenu rodne i polne podeljenosti predstavlja samo jedan segment i način delovanja pogubne matrice binarnih hijerarhija koje se, u izmenjenim ali suštinski nepromenjenim formama ispoljavanja, uporno nameću i provlače kao neupitna mera stvarnosti. Rad zastupa tezu da je antikapitalistički i humanistički orijentisan feminizam dovoljno širok okvir za prevazilaženje ovih isključivosti i jednostranih sagledavanja, a da je od presudnog značaja u postizanju ovog cilja – koji nas ujedno vraća na radikalnost prvobitne vizije ženskog pokreta – neophodno razrešiti konfuziju koja je u okviru postmodernog diskursa nastala u odnosu na danas često prokaženi termin – humanizam.
U članku argumentiram u prilog stavu da kritičko mišljenje ne isključuje povjerenje u epistemičke autoritete ili stručnjake i da je u kulturi neznanja opasno ustrajavati na ovoj opreci. Ovaj stav ...zahtijeva istraživanje što znači misliti kritički ili, preciznije, što kritičko mišljenje čini epistemičkom vrlinom. U prvom dijelu bavim se istraživanjem zašto se kritičko mišljenje smatra intelektualno odgovornim epistemičkim djelovanjem, oslanjajući se pritom na teorijski okvir i pretpostavke epistemologije vrlina. U drugom dijelu istražujem tradicionalnu opreku između kritičkog mišljenja i povjerenja u epistemičke autoritete u čijim je korijenima konceptualna veza kritičkog mišljenja i epistemičke autonomije. U trećem dijelu pokušavam pokazati da povjerenje u epistemičke autoritete (stručnjake) nije u suprotnosti s epistemičkom autonomijom i epistemičkom kvalitetom, već je, što- više, u opreci s epistemičkim porocima epistemičkog egoizma i neodgovornosti. Također pokušavam istražiti epistemičke i izvanepistemičke razloge zbog kojih je kritičko mišljenje suprotstavljeno povjerenju u stručnjake. Članak zaključujem ukazujući na porazne epistemičke posljedice koje u kulturi neznanja ima pogrešno izjednačavanje kritičkog mišljenja sa samostalnim formiranjem vjerovanja. Naime, tvrdim da unutar raširene kulture neznanja, kritičko mišljenje shvaćeno u opreci prema epistemičkim autoritetima ne samo što dobiva neprihvatljivo značenje već rezultira ozbiljnom krizom prosvijećenosti.
Okrupnjavanje zemljišta stagnira u Slovačkoj unatoč problemima u krajoliku koji zahtijevaju odlučnost u rješavanju (uključujući ogromnu rascjepkanost vlasništva nad zemljištem), a također i zbog ...otpora vlasnika zemljišta. Ovaj rad je istražio mišljenja vlasnika u 4 područja u kojima su završeni projekti okrupnjavanja zemljišta te pokušava provjeriti negativno mišljenje vezano uz ta pitanja. Također, pokušalo se identificirati postoje li neke razlike u mišljenjima između skupina. Kako bi se pronašli odgovori, provedena je anketa metodom upitnika s 15 pitanja koju su proveli lokalni vjerodostojni ispitivači upoznati s ovim područjem. Istraživanje je bilo motivirano osobnim iskustvom autora (kao dizajnera okrupnjavanja zemljišta) stečenim u obveznom intervjuiranju vlasnika kroz projekt okrupnjavanja zemljišta te činjenicom da povratne informacije od vlasnika trenutno nisu prikupljene nakon okrupnjavanja zemljišta u Slovačkoj. Nije bilo potvrde o prilično negativnim mišljenjima vlasnika o okrupnjavanju zemljišta. Naprotiv, prikupljeni odgovori dokumentiraju pozitivno mišljene ispitanika o okrupnjavanju zemljišta te omogućavaju potvrđivanje 3 skupine (visokoobrazovni ljudi srednjih godina, starije osobe s nižim stupnjem obrazovanja i mlađe osobe) među kojima su iskazane neke razlike u mišljenju. Autori su pokušali pokazati da bi povratne informacije vlasnika nakon provedbe projekta okrupnjavanja zemljišta mogle pružati korisne informacije te pomoći u rješavanju eventualnih problema uključujući promociju okrupnjavanja zemljišta uz prilagodbu pristupa na temelju mišljenja vlasnika.
Pri pitanju o humanističkim znanostima u vrijeme dominacije prirodnih čini se nužnim prije svega postaviti pitanje o čovjekovu znanju i o njegovu mišljenju uopće. Pritom se možda brzo može doći do ...uvida da ovo pitanje ne podnosi jednostavne i jednostrane odgovore, o čemu svjedoči ne samo povijest znanja i mišljenja, povijest znanosti i filozofije sa svom njihovom beskonačnom neiscrpivošću, nego i u modernom svijetu – unatoč svom znanju – snažno prisutno uvjerenje da čovjek i njegov svijet ipak ostaju velika, zagonetna tajna. Stoga su i moderne prirodne i duhovne znanosti i u svojim metodama i u svojim spoznajama uvelike nesigurne, koliko god one nerijetko hinile sigurnost i koliko god, osobito prirodne, imale potrebu svjesno ili nesvjesno ostaviti dojam apsolutne i neupitne dominacije. A da bi i jedne i druge mogle dati svoj prilog razumijevanju i spoznavanju onoga što jest, potrebno je što je najviše moguće odreći se ideološko-dogmatskih zabluda prošlosti i sadašnjosti i okrenuti se hermeneutičko-fenomenološkom traganju za istinom bitka, s punom sviješću da je ona vremenita i povijesna, konačna i ograničena, da se ona čovjeku na razne načine i uvijek nanovo i skriva i pokazuje.
In der Frage nach den Humanwissenschaften im Zeitalter der Dominanz der Naturwissenschaften scheint es unerlässlich zu sein, vor allem die Frage nach Wissen und Denken des Menschen überhaupt zu stellen. Dabei wird man vielleicht schnell zur Einsicht kommen, dass diese Frage keine einfachen und einseitigen Antworten duldet, was nicht nur die Geschichte des Wissens und des Denkens, die Geschichte der Wissenschaft und der Philosophie mit ihrer unendlichen Unerschöpflichkeit bezeugen, sondern auch die in der modernen Welt trotz allem Wissen stark vorhandene Überzeugung, dass der Mensch und seine Welt doch ein Rätsel, ein Geheimnis bleiben. Deswegen sind sowohl die modernen Naturwissenschaften als auch die modernen Geisteswissenschaften in ihren Methoden und in ihren Erkenntnissen im hohen Maße unsicher, so sehr sie nicht selten Sicherheit spielen und so sehr sie, besonders die Naturwissenschaften, das Bedürfnis haben, bewusst oder unbewusst den Eindruck der absoluten und fraglosen Dominanz zu hinterlassen. Damit aber sowohl die einen als auch die anderen ihren Beitrag zum Verstehen und zum Erkennen dessen, was ist, leisten können, ist es notwendig, im möglichst hohen Maße auf ideologisch-dogmatische Irrtümer der Vergangenheit und der Gegenwart zu verzichten und sich der hermeneutisch-phänomenologischen Suche nach der Wahrheit des Seins zuzuwenden, mit vollem Bewusstsein, dass sie zeitlich und geschichtlich, endlich und begrenzt ist, dass sie sich auf verschiedene Weise und immer neu sowohl verbirgt als auch zeigt.