Ovaj se članak usredotočuje na razvoj moralne teologije u slovačkom društvu od 1990‑ih. Bavi se fenomenima usko povezanim s čovjekovim moralom (ljudskom prirodom, ljudskim pravima, autonomijom osobne ...savjesti, slobodnom voljom, vrijednostima istine, dobrote, ljepote, dispozicijama dobre volje, općim dobrom i potrebom za povratkom vrlinama). Prvi je preduvjet za izlaganje sadržaja ovog rada tvrdnja kako je samo čovjek sposoban za moralni život. U tom smislu postavljaju se tri pitanja: 1. Koji se trendovi mogu prepoznati u moralnoj teologiji u Slovačkoj i Srednjoj Europi u prošlosti i sadašnjosti? 2. Zašto je važna suradnja između moralne teologije i moralne filozofije? 3. Kakav utjecaj moralna teologija i moralna filozofija imaju na rast općeg dobra (bonum communis) i na odnos između slobode, savjesti i istine? U studiji se implementiraju analitičke, refleksivne i komparativne metode. U konačnom zaključku također ćemo se poslužiti i metodom sinteze. Pomoću analitičke metode naglasit ćemo one specifičnosti koje čitatelju približavaju značenje, važnost i sliku osobe s »moralnim licem«. Polazište te tvrdnje bit će kršćanstvo s njegovim visokim osjećajem za humanost, koje se u Slovačkoj trajno formiralo u 9. stoljeću kao rezultat misionarske aktivnosti dvojice solunske braće Konstantina Ćirila (827. – 869.) i Metoda (826. – 885). Također ćemo u tekstu uporabiti komparativnu metodu kada ćemo pokušati usporediti tradicionalnu moralnu teologiju u Slovačkoj prije i nakon 1990. Godine, kada je na nju utjecao sekularizam, liberalizam, relativizam i praktički materijalizam. Metoda sinteze omogućit će nam da izvučemo određene zaključke, uzimajući u obzir dinamiku fleksibilnih postmoderno‑liberalnih utjecaja, antropološko‑normativnih i multikulturnih pristupa, kao i najnovije znanstvene tehnologije i nanotehnologije, koji povećavaju demoralizaciju društva razbijanjem integriteta tijela i norme tradicionalnog obiteljskog reda. Čovjek i društvo ne mogu postojati odvojeno, jer je identitet osobe u društvu znak samosvijesti i istodobno osnova pripadnosti društvu, naciji, etničkoj pripadnosti i državi. Od 1990. moralna teologija u Slovačkoj nastoji se oduprijeti sekularnim tendencijama: posebice hedonizmu i praktičnom materijalizmu, diktaturi relativizma, etično‑aksiološkoj i kulturnoj varijabilnosti, stoga što one nemaju potporu u univerzalnim normama, ali isto tako i seksualnoj slobodi bez odgovornosti te socijalnoj ravnodušnosti. Spomenuto podrivanje tradicionalnog sustava vrijednosti, gubitak objektivnosti, ideologizacija kulture života, degenerirani multikulturalni pristup bez čvrstih moralnih načela i potpuna globalizacija namjerno su prikazivani kao poželjni. To su razlozi zašto se temeljni pojmovi atomiziraju do te mjere da postaju beznačajni. Ti trendovi, međutim, nisu samo opasni nego su i protuljudski zbog svoje podrške demoralizaciji. U zaključnom dijelu studija pokušava razjasniti dvije stvari: zašto se vjera ne bi trebala odvojiti od morala i zašto je prisutnost i živo svjedočanstvo kršćana važno u kontekstu 21. stoljeća.
This paper deals with the discussions concerning the relationship between determinism and free will (i.e. the Problem of Compatibility), and correspondingly, with the implications for moral ...responsibility. It approaches the problem from the naturalistic perspective, albeit it does not answer the issue of the truth of causal determinism. For the sake of exploring the prospects for moral responsibility, the paper assumes causal determinism is scientifically warranted. Starting from the concept of causal determinism, the paper examines the challenges for the concept of free will as an ability to act otherwise, invoked by the Consequence Argument. The goal is to demonstrate that requirements for the ordinary moral responsibility conception are weaker than freedom as the ability to act otherwise. On these grounds, it is concluded that moral responsibility and causal determinism are compatible.
U prvom dijelu ovoga rada ukratko ću izložiti Berčićeva stajališta o moralnoj odgovornosti, pri čemu ću se usredotočiti na njegove prijedloge kriterija koje neki subjekt mora zadovoljiti kako bi mu ...se mogla pripisati moralna odgovornost. Posebno ću razmotriti njegov prikaz Strawsonova viđenja moralne odgovornosti i teorije prema kojoj moralna odgovornost ovisi o sposobnosti subjekta da bude “osjetljiv na razloge”. Tvrdit ću da skupine prema oba ova kriterija mogu biti subjekti kojima se pripisuje moralna odgovornost. Ovaj stav opravdavam tvrdnjom da skupine imaju sposobnost djelovanja, tj. da skupine mogu biti djelatnici koji donose moralno relevantne odluke i izvršavaju moralno relevantna djelovanja. Posjedujući ove sposobnosti skupni djelatnici su moralni subjekti prikladni da budu moralno odgovorni za djela koja su učinjena u njihovo ime. U svojoj analizi oslanjat ću se na radove Philipa Pettita i Christiana Lista, dvojice filozofa koji su u novije vrijeme ponudili nove uvide na području teorije djelovanja.
Naglim razvojem biologije i medicine medicinska profesija stoji pred novim izazovom. Uzeti pitanja ozbiljno u obzir jedino iz kliničkoga motrišta znači ispravno obuhvatiti kliničku situaciju ...pacijenta. Budući da su medicinske odluke uvjetovane kliničkom situacijom, te su zato heteronomne, a etičke odluke da bi bile ispravne moraju biti autonomne, može se dogoditi da medicinska rutina dođe u sukob s pacijentovim istinskim potrebama. Vrijednosti su aspekti istine, i zbog toga nisu relativne. Pitanja o vrijednostima različita su od pitanja o činjenicama jer pokazuju koliko humani, interpersonalni i empatijski aspekti medicine pridonose dobrobiti druge osobe. Otkrivaju koliko drugoj osobi znači ako joj se pristupa iz motrišta deontologije umjesto iz motrišta utilitarizma. Moralnost nema svoje uporište jedino u razlogu, nego tek u moralnome razlogu, stoga je važno cjelovito razumjeti kako društveni čimbenici odgovornosti, dužnosti i obveze utječu na građane koji više ne žele biti u ulozi pasivnih korisnika medicinske rutine.
Biotehnološkim ovladavanjem prirode, suvremeni je čovjek despotski preuzeo dominirajuću ulogu nad stvorenim ambijentom, ne poštujući njegove intrinzične zakonitosti izvorne stvorenosti, ograničenosti ...prirodnih izvora i ne/mogućnosti njihova obnavljanja.
Poticaj bioetičkom diskursu dolazi s činjenicama globalnoga pogoršavanja uvjeta života na Zemlji, dosadašnjim postignućima znanosti i mogućnostima tehnike, osobito u bio-tehnologijama i gen-tehnologijama te porašću svijesti o njihovim mogućim i/racionalnim posljedicama.
Biotehnologija, bioindustrija i bioekonomija industrijskoga društva razvijaju svjetsku trgovinu prirodnim resursima na osnovi instrumentalnoga vrjednovanja prirode pragmatičnim interesima koji se ne obaziru na etičke imperative. Kao posljedica čovjekove agresije na biosferu nastaje ekološka degradacija.
Problemi ugrožavanja okoliša i života prerasli su od lokalnih u globalne probleme; od znanstvenih i tehničkih u etičke probleme; od segmentarnih ekoloških i bioetičkih u kompleksan bioetički problem očuvanja te kontrole života i smrti na planetu.
Budući da suvremena znanost, vođena pluralističkim etičkim paradigmama, ne može dati univerzalno zadovoljavajući odgovor na taj izazov, potrebni su interdisciplinarni i multidisciplinarni pristupi koji polaze od bioetičkih načela. U buđenju etičke ekološke svijesti, ističe se ekološka nadležnost okolišne bioetike, koja je značajno obogaćena intervencijama kršćanskoga crkvenog Učiteljstva, koje je kreiralo novi pojam teologije stvaranja, ekoteologije.
Sintezom ekološke bioetike i ekoteologije ističu se bio-etički i eko-teološki poticaji za ekološkom zaštitom i odgovornošću načelom opreza, paradigmom održivoga razvoja i bioetičkom ekumenom.
Autor analizira razlike koje postoje između civilnog i kanonskog prava s obzirom na odnos prema moralnoj dimenziji. Ove su razlike pogotovo evidentne u pitanju suradnje civilnog i crkvenog pravosuđa ...u procesuiranju nekih delikata koji nisu samo u nadležnosti crkvenog prava. Razmatra se pitanje moralne odgovornosti u odnosu na onu kaznenu. Moralna odgovornost promatrana je na dvojak način: kao pretpostavka kaznene odgovornosti i kao zasebna cjelina. U ovome zadnjem aspektu ona podrazumijeva, osim elemenata svijesti, slobode i volje, čovjekovu savjest. U tom smislu moralna odgovornost seže dalje od one kaznene, ona ju nadopunjava. Pogotovo u smislu da uvijek ostaje dijaloška, odnosi se na drugoga. Uvažavanje ove moralne odgovornosti važan je čimbenik jer, u suprotnom, postoji opasnost od juridičkog pozitivizma.
Gorući i težak praktički problem vezan je uz opće pitanje ispravnog društvenog odgovora na prijestupnike klasificirane kao osobe s antisocijalnim poremećajem ličnosti. Članak prilazi ovom općem ...problemu fokusirajući se, iz filozofske perspektive, na još uvijek važno ali lakše dohvatljivo pitanje jesu li psihopatski prijestupnici moralno odgovorni. Posebno se istražuje imaju li psihopati mogućnost moralnog razumijevanja.
Vjerodostojni pristup posljednjem pitanju zahtijeva zadovoljavajuću filozofsku interpretaciju empirijskog dokaza koji pokazuje da psihopati ne uspijevaju naći razliku između konvencionalnih i moralnih normi. Preciznije, uzet ću u obzir nedavnu filozofsku raspravu polariziranu između pobornika racionalističkog i sentimentalističkog objašnjenja moralnog razumijevanja. Ovi su suparnici otvorili raspravu nudi li slučaj psihopatije empirijsku potporu za njihovo objašnjenje i potkopava suparnički pogled. U radu tvrdim da dostupni empirijski podaci ostavljaju ishod ove rasprave neodlučenim. To implicira da bi obje teorije moralnog razumijevanja, ako su neovisno motivirane, uzele u obzir psihopate kao osobe koje imaju određene nedostatke koje bi mogle utjecati na njihovo moralno razumijevanje a stoga i na njihovu moralnu odgovornost.
Potiču li monoteističke religije, po svojoj strukturi, nasiije? Odgovor na ovo pitanje zahtijeva ponajprije da s povijesnog aspekta vidimo kako je nastao odnos između monoteizma i nasilja. Korijeni ...nasilja koje će biti legitimirano ili opravdano s religioznog stajališta leže u pogrešnom poimanju religije. Iz etičke perspektive nasilje s religioznim predznakom moguće je ako se pogrešno shvati odnos vjere i razuma, što postaje očito ako promotrimo razlike po tom pitanju između kršćanstva i islama. Ključne smjernice u ovom pitanju daje papa Benedikt XVI. svojim govorom o odnosu vjere i razuma, o čemu ovisi i način kako čovjek shvaća svoj odnos prema Bogu, ali i način kako iz svetih tekstova izvlači i interpretira smjernice za konkretan život. U svojoj suštini religija je podloga etike nenasilja. Kriterije ove etike nalazimo u religijskom univerzalizmu, što podrazumijeva stvaranje jednog autoriteta koji će takvu etiku učiniti efikasnom, ali i pitanje juridičke zaštite nekih osnovnih vrijednosti. S moralne perspektive valja odgovoriti na pitanje potiče li i kako vjera na nasilje? Radi se i o pitanjima nasilja koji su indirektno vezani uz vjeru i prakticiranje vjere, uz naše poimanje sakramenata, obrede, formule, sve ono što u čovjeku budi svijest vjere. Ima li nasilje u braku svoj izvor u poimanju sakramentalnosti braka, ima li nasilje «status» grijeha, može li žrtva nasilja biti odgovoran moralni subjekt?
Predstavlja li ovisnost uvjerljiv izgovor za moralne štete koje rezultiraju iz odluke da se koristi droga? Ovo pitanje upućuje na dva različita skupa problema. Prvo, postavlja se pitanje je li ...ovisnost vrsta razmatranja koja bi, uz odgovarajuće pretpostavke o pojedinostima slučaja, mogla opravdati ili ublažiti moralnu krivnju. Većina se rasprava o ovisnosti i moralnoj odgovornosti fokusirala na ovo pitanje, te su mnogi tvrdili da je ovisnost ispričavajuća. Ovdje artikuliram ono što smatram najboljim argumentom za ovo gledište, a temelji se na značajnoj teškoći koju ljudi s ozbiljnom ovisnošću doživljavaju pri kontroliranju ponašanja povezanog s drogama. Tvrdim da ovo u nekim slučajevima može biti dovoljno da služi kao olakotna okolnost, s obzirom na način na koji ovisnost umanjuje djelatnikovu prijemčivost na relevantne moralne razloge za postupanje drugačije. Mnogo manje pažnje posvećeno je drugom skupu problema koji kritički utječu na mogućnost primjene ovog izgovora u vidu olakotne okolnosti u pojedinim slučajevima, izvedenih iz ambivalentne prirode djelatničke kontrole u ovisnosti. Kako bi pronašao prikladan odgovor na moralnu štetu, osoba koja ima pravo kriviti nekoga mora donijeti sud o tome u kojoj mjeri je djelatnik posjedovao određene moralno relevantne sposobnosti u vrijeme čina. U praksi, to će često biti izuzetno teško procijeniti. Etički izazov za osobu s pravom na krivljenje se u suštini odnosi na donošenje suda o stvarima koje se čine pododređenima dostupnim dokazima.
PDF
