U ovom smo istraživanju nastojali utvrditi doprinose li i u kojoj mjeri anticrkveni stav, procrkveni stav, orijentacija na bogatstvo, moć i slavu te prosocijalna orijentacija u predikciji interesa za ...okultno koji
u svojoj psihološkoj pozadini predstavlja predispoziciju za bavljenje okultnim praksama i sklonost sotonizmu. Istraživanje je sprovedeno na prigodnom uzorku punoljetnih građana hrvatske nacionalnosti (N = 558). Rezultati regresijske analize pokazali su da se u pozadini interesa za okultno nalaze crkveno–religiozne konfuzije i dezorijentiranost materijalističko hedonističke orijentacije te poremećeni odnosi u socijalnoj interakciji.
The aim of this research was to determine whether and to what degree an anti Church attitude, a pro–Church attitude, value orientation to wealth, power, and glory and prosocial value orientation contribute to the prediction of an interest in occult practices and satanism. The survey was carried out on a sample of Croatian citizens (N=558) in eastern Croatia. Factor analysis was performed to establish the construct validity of all measures applied in this survey. The results of multiple regression analysis revealed that a conflicting attitude towards the Church, i.e. the simultaneous existence of both anti–Church and pro–Church attitudes, and the value orientation to wealth, power, and glory underlie an interest in the occult, whereas a prosocial value orientation pointed in a negative direction away from an interest in the
occult. It was discovered that a Church–religious severe attitudinal and perceptual confusion and disorientation, a longing for a materialistic hedonistic life–style, and disordered relations in social interactions underlie an interest in occult practices and satanism. Such
Church religious cognitive dissonance may motivate individuals to dabble in the occult in an effort to reduce the psychological discomfort
and tension that any cognitive dissonance produces. However, an interest in th e occult may generate a Church–religious cognitive dissociation as the possible result of demonic influence, leading some of the faithful to „diabolic confusion“.
Večina zemalja ima Nacionalni program za rano otkrivanje i prevenciju raka debelog i završnog crijeva (KRK). Kao rezultat, incidencija i mortalitet postaju divergentni. Hrvatski program ranog ...otkrivanja raka debelog crijeva započeo je 2007. s odazivom od oko 20%. Odaziv se može objasniti složenošću izvođenja testa na okultno krvarenje i dostupnošću kolonoskopije nakon pozitivnog testa.
Odnedavno, Europske zemlje su počele zamijenjivati standardni test na okultno krvarenje imunohistokemijskim testom koji se temelji na protutijelima visokospecifičnim na hemoglobin. Glavne prednosti imunokemijskog testa su veća osjetljivost u otkrivanju raka i veći stupanj detekcije zaista negativnih uzoraka.
Cilj nacionalnog programa je rano otkrivanje bolesti, kada je kolorektalni karcinom izlječiv. Informiranost o kolorektalnom karcinomu, postojeći nacionalni program probira i njegova implementacija, te pračenje trenutnih smjernica omogučili bi povečani odgovor na program probira, raniju detekciju, poboljšali kvalitetu života i ukupno preživljenje.
U ovom radu razmatrano potencijalni doprinos zamjene, testa na okultno krvarenje s imunohistokemijskim testom u program probira.
U radu se bavim analizom vrijednosti prenatalnog i postmortalnog nepostojanja. Temeljna pretpostavka rasprave jest da kada biće umre, ono prestaje postojati. Ukoliko je to uistinu točno; a čak i ako ...nije; pitanje je zašto je smrt loša za osobu koja je umrla, ako smrt rezultira nepostojanjem? Nakon temeljnih terminoloških odrednica i pretpostavki, u radu iznosim četiri modela koji objašnjavaju vrijednost smrti. Prvi od njih je Epikurov model, prema kojemu je smrt neutralna za osobu koja je umrla. Drugi model jest Nagelov model; tzv. deprivacijsko objašnjenje; koji eksplicira Aristotelovu ideju da je smrt krajnje zlo. Prema Nagelovom modelu, zlo smrti je neiskustveno zlo koje se sastoji od lišavanja dobara života. Treći jest Feldmanov model; sofisticiraniji model deprivacijskog objašnjenja; koji za posljedicu ima tvrdnju da je smrt u većini slučajeva loša za osobu
koja je umrla, ali ponekad može biti dobra ili neutralna za osobu koja je umrla. Četvrti model, jest model koji zlo smrti objašnjava teorijom neostvarenja kategoričkih želja. Analizom navedenih modela, zaključujem, da ako smrt jest zlo za osobu koja je umrla, onda je najbolje objašnjena uz određene preinake Feldmanovog modela. Meutim, svi navedeni modeli; osim onog Epikurovog; moraju odgovoriti na pitanje je li prenatalno lišavanje jednako tako loše kao i postmortalno lišavanje, ili nije ni postmortalno lišavanje loše budući da nije ni prenatalno, kako je to mislio Lukrecije. Smatram da deprivacijska
teorija može riješiti Lukrecijev problem, ali se u konačnici susreće s problemom vrijednosti, tj. s nemogucnošću dokazivanja neiskustvenog zla „nepokolebljivim“ epikurejcima. Budući da se „nepokolebljivim“ epikurejcima ne može dokazati da je smrt
loša za osobu koja je umrla, moj zaključak o vrijednosti smrti za osobu koja je umrla završava u blagoj „epikureizaciji“ deprivacijske teorije. Drugim riječima, zaključujem da je smrt vrsta zla koja nas ne bi trebala u značajnoj mjeri zabrinjavati.
In my dissertation I am dealing with the value analysis of the prenatal and the postmortal nonexistence. The basic hypothesis of the discussion is that when the person dies she ceases to exist. As far as this is true; and even if it is not; the question is why is death bad for the person who died if death results with nonexistence? After basic determination of
terminology and assumptions, in my work I present four models which explain the value of death. The first one is the Epicurus’ model, according to whom the death is value Nagel's model, the so called deprivation explanation, which explicates Aristotle’s idea of death as the ultimate evil. According to Nagel´s model, the evil of death is unexperienced evil which consist of the deprivation of goods of life. The third model is Feldman's model; more sophisticated
model of the deprivation explanation; which as a result has the statement that death is in most cases bad for the person who died but sometimes it can be good or neutral for the person who died. The fourth model is the model which explains the evil of death with a theory of unrealized categorical desires. By analyzing mentioned models, I conclude, that
if death is a bad for the person who died, than it is best explained with slight modification of Feldman’s model. However, all mentioned models; except the one of Epicurus; have to answer the question is the prenatal deprivation as bad as the postmortal deprivation, or postmortal deprivation is not bad since it is not prenatal, as Lucretius thought. I believe
that deprivation explanation can resolve Lucretius' problem, but in the end it meets the problem of value, that is, it meets the impossibility of proving unexperienced evil to “unshakeable” Epicureans. Since it is impossible to prove to “unshakeable” Epicureans that death is bad for the person who died, my conclusion about the value of death for the
person who died, ends with the mild „epicurusaisation“ of the deprivation theory. In other words, I conclude that death is a kind of evil which should not worry us too much.
PDF
