»Sinovi domovine« i »očevi književnosti« u književnim i scenskim adaptacijama Slobodana Šnajdera, Branka Brezovca i Zlatka Pakovića uprizoreni su protiv homogene ideologije kanonskih autora ili ...»domovinskih prvaka« hrvatske književnosti. Šnajder tako uprizoruje Matoša, Brezovec – Cvetnića, Paković – Krležu. Sva trojica suvremenih autora (Šnajder, Brezovec, Paković) kazališnim sredstvima i parodijskim tehnikama svjedoče u prilog domovini kao osobitoj vrti apokaliptičke lokacije i prateće joj literature, u kojoj »stariji pisci« ne mogu mirno zaspati, već nastavljaju »prigovarati« sustavnim nepravdama iz pozicije svojevrsnih »zombija« (ni živih, ni mrtvih protagonista).
Interpretiraju se izdvojeni primjeri višeosjetilnih metafora u spotovima i naslovnicama albuma kojima su predstavljeni rap uradci Kreše Kulašina, poznatog pod umjetničkim imenom Krešo Bengalka, te ...skupine Kiša metaka. Proučavanim se višeosjetilnim metaforama društveni kriticizam ukalupljuje u spektakl kao tipično obilježje gangsta žanra. Analizom izdvojenih primjera upućuje se na konceptualnu integraciju kao jedan od važnih mehanizama proizvodnje parodijskoga odmaka koji je vidljiv u izobličenju konvencionalnih prikaza eksterijera i interijera, statičnosti i dinamičnosti, kao i u kontrastiranju osjetilnih senzacija (auditivnih, vizualnih i verbalnih).
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- The aim of this thesis is to answer to the following question: how the zombie
argument affects explanatory gap problem in philosophy ...of mind? Author gives
the following answer: the zombie argument is valid and sound, and it leaves
the explanatory gap problem (and, moreover ontological gap problem) unsolved.
The author provides new arguments that support this way of thinking. The
zombie argument is an instance of the conceivability argument in modal
epistemology, which starts with a premise that zombies (our physical
duplicates, who unlike us lack phenomenal consciousness) are conceivable, and
concludes that zombies are metaphysically possible. The argument challenges
physicalism in philosophy of mind, a view according to which everything is
physical (in the sense that the physical is a sufficient condition for the
mental), and/or a complete physical description of the universe suffices in
explaining its nature. Physicalists deal with the zombie argument in various
ways. Some of them think that zombies are not conceivable in any relevant
sense; others think that conceivability does not entail metaphysical
possibility; there are also physicalists who are willing to redefine their
view in a way which avoids consequences of the zombie argument. In this
thesis, all these attempts are assessed, and it is shown that they are not
capable of rejecting the zombie argument. Bearing in mind that David Chalmers
offers the most elaborated version of the zombie argument, which is still in
a great focus among philosophers, the author provides a detail exegesis of
Chalmers’ argument. Special attention is given to objections to which
Chalmers has not provided an answer or, according to the author’s opinion, he
has not answered successfully. The author lays out the key notions of
Chalmers’ zombie argument as well as explicit and implicit premises on which
the argument rests. Chalmers bases his argument on an elaborated version of
modal rationalism in modal epistemology, as well as on the application of
epistemic two-dimensional semantics (E2-D). Therefore, in Chapter 1, the key
notions of Chalmers’ argument are articulated, such as conceivability and
possibility as well as Kripke’s explanation of modal illusions,
two-dimensional semantics (2-D), and Chalmers’ E2-D. Special attention is
dedicated to the notion of ideal positive primary conceivability (IPPC). The
author interprets Chalmers’ work and finds at least two readings of IPPC:
“idealized” sense (IIPPC), in which we conceive of a scenario (epistemically
possible world), and “non-idealized” sense (NIPPC), in which we conceive of a
situation (a part of a scenario). The author also makes distinction between
IPPC and some other notions, like intuition, imagination, and understanding.
Using some examples, the author emphasizes that IPPC should not be identified
with intuition (whatever sense of this notion we use) as well as that
intuitions are not necessary condition for IPPC. In Chapter 2, physicalism is
presented in detail. The aim of this chapter is to show that, contrary to
what most physicalists believe, it is not clear at all that physicalism is
the default position that should be accepted in the absence of
counterarguments. Such a thesis is defended by using Hempel’s dilemma, which
is strengthened with Chalmers’s “the hard problem of consciousness”, and
Descartes’ physics, which is used as an example of a physical theory that was
in accordance with a non-physicalistic world view. In Chapter 3, Chalmers’
zombie argument is presented and one of its new premises is elaborated. Also,
it is shown how Chalmers turns the table to his opponents (physicalists and
critics of modal rationalism). In Chapter 4 (“Objections and Responses”), the
author, using the results from previous three chapters, assesses the most
representative challenges to the zombie arguments in order to show that they
do not refute it. The distinction between IPPC and intuitions is used against
the objection that the conceivability of zombies requires antiphysicalistic
intuitions. The IIPPC/NIPPC distinction is used against a new version of
parody of the zombie argument (so called “the anti-zombie argument”). First,
the author notices that there is an important asymmetry between the zombie
argument, in which we can choose between the IIPPC or the NIPPC, and the
parody in which we are restricted only by the IIPPC. Then the author
introduces “the incompleteness objection” against the IIPPC and shows how the
NIPPC reading can render the zombie argument plausible. It is also shown that
the conceivability of zombies is sufficient for explanatory gap, because the
example, which is usually offered in order to show that conceptual analysis
is not necessary for reductive explanation in science, is not quite
convincing. The author then explores a view according to which modal
rationalism is not able to explain some relevant examples (so called “strong
necessities”). The first thesis is that physical laws are metaphysically
necessary. The author shows that this view is circular in the context of the
debate. The second example is an interpretation of Kripke’s “the essentiality
of origin” case. The author shows that such an example can be accommodated
within modal rationalism, and that this move does not undermine our ordinary
views on the relation between epistemology and metaphysics. The author then
explores so called “phenomenal concept strategy”, according to which
explanatory gap exists, but it is not seen as a threat for physicalists, for
they believe that they can explain this fact by appealing to a special nature
of phenomenal concepts. It is shown that such a strategy at best can provide
merely an illustration of their view, but not an argument for it. Another
attempt to defend physicalism, which is explored, is the claim that there are
sorts of explanations of phenomenal consciousness, other than causal
explanation, which are relevant in science too. Using topological
explanations as an example, the author argues that topological explanation of
phenomenal consciousness, even if it works, is not good enough for
physicalists, for they cannot provide us an appropriate criterion of
individuation of mental states and physical states. Last, ceteris absentibus
physicalism is explored as an example of an alternative formulation of
physicalism. The author shows that the zombie argument can easily be
reformulated in a way in which ceteris absentibus physicalism is challenged
as well as that an attempt to make a ceteris absentibus parody of the
modified zombie argument does not stand a chance, for the conceivability of
ceteris absentibus physicalism is not the relevant sort of conceivability
that can be used in the conceivability arguments.- Cilj ovog rada je da se odgovori na sledeće pitanje: na koji način argument
na osnovu zamislivosti zombija utiče na rešavanje problema ekplanatornog jaza
u filozofiji duha? Odgovor na ovo pitanje je sledeći: argument na osnovu
zamislivosti zombija je validan i zdrav, i ostavlja problem eksplanatornog
jaza, i još više, problem ontološkog jaza između fizičkog i mentalnog,
nerešenim. U ovom radu se nude novi argumenti koji ovoj tezi idu u prilog.
Argument na osnovu zamislivosti zombija instanca je argumenta na osnovu
zamislivosti, kojim se bavi modalna epistemologija, i u kome se iz
zamislivosti zombija (našeg fizičkog dvojnika koji, za razliku od nas, ne
poseduje subjektivna svesna iskustva) izvodi da je metafizički moguće da
takva bića postoje. Ovim argumentom se dovodi u pitanje fizikalizam u
filozofiji duha, kojim se tvrdi da je čitava stvarnost fizičke prirode (u
smislu da je fizičko dovoljan uslov za mentalno) i/ili da je potpuni fizički
opis univerzuma dovoljan za objašnjenje celokupne prirode univerzuma. S
obzirom na to da je Dejvid Čalmers ponudio najrazvijeniju verziju argumenta
na osnovu zamislivosti zombija, koja je i danas predmet velikih diskusija
među filozofima, u ovom radu se vrši detaljna egzegeza njegove verzije
argumenta. Posebna pažnja se pridaje prigovorima koje mnogi filozofi upućuju
Čalmersovom argumentu, a na koje sam Čalmers nije odgovorio ili, po mišljenju
autora, nije odgovorio na zadovoljavajući način. Fizikalisti na različite
načine pokušavaju da ospore argument na osnovu zamislivosti zombija. Jedni
smatraju da zombiji nisu zamislivi u relevantnom smislu; drugi smatraju da su
zombiji zamislivi, ali da zamislivost ne povlači metafizičku mogućnost; neki
su pak spremni da redefinišu fizikalizam tako da izbegnu neželjene posledice
argumenta. U ovom radu se razmatraju svi ovi pokušaji i pokazuje se da oni ne
uspevaju da ospore Čalmersov argument. Čalmers je svoj argument zasnovao na
elaboriranoj verziji modalnog racionalizma u modalnoj epistemologiji, i
primeni epistemičke verzije dvodimenzionalne semantike (E2-D). U poglavlju 1
detaljno se artikulišu pojmovi koje Čalmers koristi u odbrani modalnog
racionalizma, kao i implicitne i eksplicitne premise na kojima je njegov
argument zasnovan. Artikulišu se pojmovi zamislivost, mogućnost, Kripkeovo
objašnjenje modalnih iluzija, prikazuju se dvodimenzionalni semantički okvir
(2-D) i Čalmersov E2-D okvir. Posebna pažnja je posvećena Čalmersovom pojmu
idealna pozitivna primarna zamislivost (IPPZ). Autor, vršeći egzegezu
Čalmersovih tekstova, uočava da je IPPZ moguće koristiti u dva smisla: u
„idealizovanom” smislu idealne pozitivne primarne zamislivosti (IIPPZ), u
kome zamišljamo scenario (epistemički mogući svet), i u „neidealizovanom”
smislu idealne pozitivne primarne zamislivosti (NIPPZ), u kome zamišljamo
situaciju (deo scenarija). TakoĎe se pojam IPPZ razgraničava od sličnih
pojmova kao što su intuicija, imaginacija, i razumevanje. Navođenjem primera,
autor smatra da IPPZ ne treba poistovećivati sa intuicijama, kao i da
intuicije nisu nužan uslov za IPPZ. U poglavlju 2 se detaljno prikazuje
pozicija fizikalizma (physicalism). Ukazuje se da je „minima
Rad analizira mit o Puškinu u romanu Kis Tatjane Tolstoj te razlaže njegovu strukturu, glavne
odrednice, osobine likova kao i njegovu intertekstualnost s ruskim klasicima i autoričinim vlastitim ...radovima. Roman se oslanja na dvadesetostoljetnu književnu tradiciju te uvodi novu umjetničku paradigmu koja nadopunjuje i reinterpretira mitologiju o Puškinu. Temelji mita o Puškinu u autoričinim tekstovima proizlaze iz Srebrnog doba ruske kulture i ruskog tradicionalizma, koji streme ka arhaičnom. Autorica vješto isprepliće istinite i fiktivne aspekte
Puškinove biografije, njegove tekstove i aluzije čime Puškin postaje referentna točka kojom se
objašnjava post-apokaliptični megalopolis. Svijet romana nalikuje Knjizi postanka i djeluje poput početnice pune plošnih likova i farse. Unatoč brojnim opisima Puškinova ironičnog i varljivog karaktera, njegova slika i dalje zadržava status misterije iz davne prošlosti. U romanu
Puškinova slika predstavlja temelj svijeta, određeno sveto mjesto čija višeznačnost oblikuje tijek povijesti i kulture. Tatjana Tolstoj se ne bavi subjektivnim evaluacijama, već se usredotočuje na arhaičnu potrebu za usmenom tradicijom. Time uspostavlja glasove autora koji nadilaze granice simbolizma pisane riječi, slike i teksta.
U radu se analiziraju obilježja parodijskoga diskurza u romanu V. Barbierija Epitaf carskog gurmana, oslanjajući se na teorijske postavke L. Hutcheon. Istražuju se različite parodijske subverzivne ...strategije (parodiranje dnevničkoga žanra, problematiziranje fikcionalnosti historiografskog prikaza, interpoliranje gastronomskih subliterarnih žanrova) kroz koje se u romanu manifestira ambivalentna politika postmodernističkoga prikaza.
U radu se analizira talijanska postkolonijalna književnost kroz analizu odabranih djela Ennia Flaiana, Carla Lucarellija, Piera Chiare, Gian Carla Fusca, Andree Camillerija (romani) i Corrada ...Guzzantija (igrani film) u kojima je talijanska postokolonijalna epopeja viđena kroz razne aspekte smijeha (komika, ironija, groteska, parodija, satira itd.) kao ključ za interpretaciju talijanskog postkolonijalnog opusa.
Krećući od nekoliko radova koje je Dunja Fališevac posvetila Vetranovićevu Piligrinu članak istražuje mogućnost da se taj nedovršeni alegorijski spjev, osim u sklopu religiozne i platonističke ...alegorijske književne tradicije, promotri sa stajališta pretpostavke o dvostrukoj kodiranosti teksta, tj. o njegovoj usporednoj pripadnosti oprečnoj žanrovsko-tematskoj crti, obilježenoj nadasve renesansnom obnovom Lukijanove i Apulejeve baštine. Za procvat menipske satire i tzv. lukijanizma u Italiji 15. stoljeća među najzaslužnijima je Leon Battista Alberti, čije djelo se u članku uključuje među dosad spominjane, a s Albertiem povezane talijanske uzore Piligrina. Hibridnost i mozaičnost Vetranovićevih tekstualnih strategija, kao i usredotočenost na temu pretvorbe i onostranog putovanja, pripisuju se pjesnikovoj naklonosti prema anticiceronijanskim humanistima, zanimanju za komiku i satiru te djelomice njegovu prijateljstvu s Marinom Držićem. S lukijanskim se temama i pripovjednim, odnosno dijaloπkim tehnikama prepleće dvojaka, platonistička i satirička, renesansna fortuna Apulejevih Metamorfoza (Zlatnog magarca). Na temelju usporedbe Piligrina s Apulejevim romanom, a zatim i s jednim od njegovih samosvojnih talijanskih nasljednika, Machiavellievim kratkim spjevom Magarac (1517), iznosi se teza o još nezamijećenim odjecima tih dvaju tekstova u Vetranovićevu spjevu.
Klub "Kvak", osnovan vjerojatno po uzoru na društva Schlaraffia u drugim dijelovima Austro-ugarske monarhije, djelovao je u Zagrebu od 1879. do 1941. godine. Osnovni je cilj kluba bila zabava uz ...profinjeni humor, dok su političke i vjerske teme bile zabranjene. Maskota kluba bila je žaba, od čega potječe i ime kluba. Članovi su bili isključivo muškarci, uglavnom pripadnici viših slojeva, imučniji građani i umjetnici, a svaki je imao posebno kvakačko ime. Mnogi su bili članovi drugih uglednih društava (npr. Hrvatskog pjevačkog društva "Kolo") i institucija. Sastajali su se svake subote i dvaput godišnje organizirali priredbe, a gotovo sva druženja uključivala su i glazbene izvedbe. Premda su bila zatvorena za širu javnost, njihov je repertoar bio poznat i izvan sjedišta "Kvaka" (pa i izvan Zagreba, npr. u Požegi), prije svega zahvaljujući tiskanim kvakačkim skladbama i izvedbama opereta-parodija.
Gornju granicu razmatranog razdoblja odredili su raspoloživi (nepotpuno sačuvani) izvori. Tijekom tih gotovo 30 godina u klubu je bilo ukupno 65 članova, od kojih su neki bili profesionalni muzičari poput Nikole Fallera, no glazbom su se većinom bavili amateri raznih zanimanja (npr. Milan Smrekar, plodan kvakačskladatelj, inače odvjetnik). Od autora kvakačkih tekstova ističe se komediograf i bankar Julije Šenoa, jedan od osnivača kluba.
Popis repertoara donosi 55 skladbi iz pera kvakača ili pisanih za „Kvak«, te 62 skladbe koje su bile dio njihovog repertoara. Sačuvane note nalaze se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, knjižnici Hrvatskoga glazbenog zavoda i Muzeju grada Zagreba, u kojem je „Kvak« predstavljen i u stalnom postavu.
Uglavnom je riječ o kratkim i jednostavnim popijevkama i kupletima. Posebno se ističu glazbeno-scenska djela, osobito operete-parodije, pri čemu su se kvakači nadovezali na bečku kazališnu tradiciju. Najuspješnije među njima su skladali ne-kvakači Gjuro Eisenhuth i Srećko Albini. Nakon pojačanog zanimanja istraživača za "Kvak" u posljednja dva desetljeća došlo je i do suvremene izvedbe kvakačke operete-parodije Otelo u Zagrebu 2002. godine.
Ovaj članak donosi analizu anonimna kratkog spjeva Detto o del gatto lupesco, nastalog
u Firenci u posljednjim desetljećima XIII. stoljeća, koji se uvriježeno čita u parodijskom
ključu, čak i tamo gdje ...se prepoznaju elementi koji su mu zajednički sa srednjovjekovnim
alegorijsko-didaktičnim spjevovima. Kroz isticanje karakteristika koje anonimni spjev dijeli
kako sa srednjovjekovnom životinjskom epopejom tako i s alegorijskom književnošću, a
poglavito s djelom Brunetta Latinija Tesoretto, parodijski status teksta proizlazi oslabljen.
PDF
