Poljska kroatistica, polonistica i komparatistica Joanna Rapacka (1939. – 2000.) objavila je niz knjiga i velik broj rasprava o hrvatskoj književnosti i kulturi, u rasponu od srednjega vijeka pa sve ...do razdoblja moderne. Sve njezine rasprave, bilo one kroatističke, bilo one kroatističko-polonističke ili pak kroatističko-komparatističke postavljaju relevantna pitanja ne samo o hrvatskoj književnosti nego i o njezinoj dubljoj biti, o njezinu idejnom, ideološkom, društvenopolitičkom ili pak antropološkom kontekstu. Lucidno uočavajući „podzemne“ procese u oblikovanju hrvatske književne kulture, Joanna Rapacka postavlja niz relevantnih pitanja i na njih daje odgovore koji na posve nov način vide hrvatsku književnu i kulturnu prošlost. Svojim radom ona je uvelike pridonijela upoznavanju poljske javnosti s hrvatskom kulturom i njezinim vezama ne samo s poljskom kulturom nego i s njezinim europskim kontekstom.
Rad proučava kontekst i efekte adaptacije jednoga od ključnih tekstova hrvatskog književnog kanona, pastorale Dubravka Ivana Gundulića. Razmatra se status ovoga teksta u hrvatskoj kulturi i u ...hrvatskoj književnoj povjesnici. Također se, osim književnopovijesne i kulturnopovijesne sudbine teksta, analizira i društveni trenutak u kom je nastala adaptacija te kakav je sudnos između konkretnih povijesnih događaja i adaptacije. Prikazuju se strategije kojima je redatelj-adaptator u okvirima tada politički mogućega, diskretno komentirao tadašnji povijesni trenutak i na koji je način odigrao vrlo suptilnu »igru skrivača« s nositeljima političke i društvene moći.
Tumačenje je poezije zadatak koji je, premda iznimno duševno zahtjevan, u konačnici zahvalan, i jedan je od načina kako učenjak može pristupiti djelu velikoga pjesnika kada se susretne s djelom ...velikoga prethodnika, kojemu je poslije pjesma zadužena. Mora se imati na umu da kasnija pjesma mora biti izričaj autentičnoga glasa. U ovome radu zadatak je istražiti takav slučaj: odnos između Shelleyjeve ,,To a Skylark“ (1820.) i Hardeyeve ,,Shelley's Skylark“ (1901.). Pretpostavka je da u Hardyjevoj pjesmi ne prevladava puki utjecaj prethodnikove pjesme, nego da se u njoj očitava osviještena ironija. Nadalje, u Hardyjevoj pjesmi ironija izlazi na vidjelo ne samo u iskazu nego i u formi. Nakon uvoda u kojemu se prikazuje recepcija Shelleyjeva djela u kritici i među pjesnicima, slijedit će pomnjivo čitanje obiju pjesama i njihove interakcije.
U članku autor kritički promišlja evangelizatorsko poslanje Crkve u Hrvata tražeći neuralgične točke. Nakon teološko-pastoralne analize aktualne situacije, autor se posebno zadržava na potrebi ...evangelizacije odraslih. Nedostatak rada s odraslima u župi ukazuje na veliki problem u pastoralnom djelovanju. Stoga u radu, u drugom poglavlju, iznosi što o evangelizaciji odraslih predlaže Učiteljstvo Crkve i Hrvatska biskupska konferencija. Konačno, u zaključnom dijelu članka, na temelju elemenata izvedenih iz teološko-pastoralne analize i usmjerenja sveopće i mjesne Crkve, autor stavlja prioritet evangelizacije odraslih unutar sinodalnog modela župnog pastorala.
Roman Pastorala (1995) Vlada Žabota pripoveduje o nasprotju med subjektivno svobodo in etično normo, kakor jo določa nazorska skupnost in vanjo vklepa posameznika. Krščansko načelo ljubiti po ...dolžnosti ali zapovedano ljubezen doživlja junakinja Nina kot licemerstvo, verovanje kot malikovalstvo, pa se obema upre in v dovolj dramatični zgodbi zaman vzpostavlja neposredno ljubezen med seboj in med resničnim bližnjikom.
Temelj i odrednica odnosa između svećenika i liječnika
u pastoralu zdravlja sam je bolesnik, još preciznije, njegovo
gledanje na bolest. Nakon razjašnjenja nekih osnovnih pojmova
predavanje se ...raščlanjuje na tri tematske jedinice: Protagonisti
pastorala zdravlja; svećenik, liječnik i bolesnik. Osnovno je
pitanje samodefinicija protagonista, to jest kako svećenik i liječnik
vide svoju ulogu u odnosu na bolesnika. Bolest kao platforma
suradnje između svećenika, liječnika i bolesnika. Predlažu se tri
modela gledanja na bolest: moralni, medicinski i socijalni model.
Svaki od ovih modela ima implikacije na teološkom, pastoralnom
i medicinskom planu. Svećenik i liječnik mogu uspješnije djelovati
u brizi za bolesnika, ako su svjesni njegova pristupa bolesti.
Situacije koje zahtijevaju specifičnu suradnju svećenika i liječnika:
terminalni bolesnici, umirući, palijativna terapija. Konačno bolest
je tajna (misterij bolesti, patnje i smrti), pred kojom nas obvezuje
stav strahopoštovanja, a to je najbolja poveznica suradnje između
svećenika, liječnika i bolesnika.
Živimo u doba čovjekove nesigurnosti i neprilagođenosti. U članku je riječ o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti pastorala mladih. Autor podsjeća na poteškoće posljednjih četrdeset godina, uz osobiti ...osvrt na stvaranje projekta pastorala mladih koji uključuje i duhovnost. Za bolje definiranje i ostvarivanje pastorala mladih bilo je potrebno odrediti odgovarajuću duhovnost i odnos između pastorala mladih, teologije i odgojnih znanosti. Uz to je neizostavno povezano i razmišljanje o mjestu i ulozi evangelizacije. Upravo stoga i budući pastoral mladih treba biti sukladan mjestu i ulozi evangelizacije i vjeran evanđelju. Valja još više promicati teološko i evangelizacijsko usmjerenje pastorala mladih kao i svijest o specifičnom pozivu, suodgovornosti i jasnom identitetu svih koji su uključeni u taj proces.
Tijekom 18. stoljeća, zbog sve učestalijih gostovanja talijanskih profesionalnih putujućih glumačkih družina u Dubrovniku, slabi aktivnost domaćih amatera u prostoru javnoga gradskoga kazališta ...Orsan. Domaćim amaterima stoga preostaje jedino praksa kućnih kazališnih izvedaba, tradicija koja u obliku pirnih drama postoji još od Držićevih vremena. U 18. stoljeću ta se praksa, po uzoru na aktualnu francusku modu pristiglu i na istočnu obalu Jadrana, upisuje u društvenost salonâ, o čem posebice svjedoči kućna izvedba preradbe francuske srednjovjekovne Farse o meštru Pathelinu, u Dubrovniku nazvane Pokrinokat, potkraj stoljeća. Nasuprot ovom mondenom obliku prakse kućnoga kazališta, postoje neke pretpostavke i za praksu vezanu uz
intimnu, obiteljsku sferu, ili pak sferu dubrovačkih ženskih samostana. Riječ je o božićnim pastoralama autorica poput Marije Bettera, Benedikte Gradić, Lukrecije Bogašinović i Anice Bošković. O njihovim kućnim scenskim izvedbama nemamo izravnih potvrda (bile su prije svega namijenjene lektiri mladih dubrovačkih djevojaka), dok s više sigurnosti možemo govoriti o samostanskim izvedbama. Riječ je, dakle, o dvjema vrstama kazališta kao specifič nim oblicima društvenosti. Namjera je ovoga izlaganja prikazati te dvije prakse kućnoga kazališta te pokušati istražiti njihova društvena i izvedbena obilježja. Nadalje, zanimljivo je da se prigodom izvedbe Pokrinokta u hrvatskom kazalištu, doduše u kućnoj izvedbi, prvi put pojavljuju glumice, dok su autorice, a zacijelo i uprizoriteljice božićnih pastorala, bile također žene. Stoga nam je također namjera ponešto reći o ovim prvim pojavama žene kao
aktivne sudionice u hrvatskom kazalištu.
