Prevod sledi edini obstoječi kritični izdaji, ki sta jo objavila W.K. Reischl in J. Rupp, Cyrilli Hierosolymorum archiepiscopi opera quae supersunt omnia, 2 zv. (München 1848, 1860). Cirilove ...kateheze bodo letos izšle pri založbi Logos.
Rad želi prikazati odnos krsnog i ministerijalnog svećeništva kao dvaju oblika izvršavanja Kristova jedincatog svećeništva, koji imaju svoje utemeljenje u sakramentima krštenja i svetog reda kroz ...misao crkvenih otaca i crkvenih pisaca. Stoga će biti predstavljena njihova svjedočanstva o Kristovu svećeništvu te o krsnom i ministerijalnom svećeništvu. Nakon toga prelazi se na Drugi vatikanski koncil koji se, raspravljajući o toj temi, vratio na korijenje, odnosno na crkvenu tradiciju, te oživio krsno svećeništvo, koje je protureformacijom bilo palo u zaborav. U tom kontekstu autor se bavi temama odnosa između tih dvaju svećeništva, njihova razlikovanja i jedinstva.
The article aims to show the relation between the baptismal and ministerial priesthood as two forms of carrying out Christ’s unique priesthood. According to Church fathers and Church writers, these two forms are founded in the sacraments of baptism and holy orders. Hence, the article will present their testimonies on Christ’s priesthood and on the baptismal and ministerial priesthood. After that, the article will address the Second Vatican Council that returned to the roots, i.e., to the Church tradition, when it comes to this topic. In this way, the Council brought back to life the baptismal priesthood that has been forgotten during the counter-reformation. In that context, the author deals with the topics of the relation between the baptismal and ministerial priesthood, their differences and unity.
Autor u ovom radu, podijeljenom u tri poglavlja, propituje razvoj posvećenoga života u ranoj Crkvi. Najprije daje terminološka objašnjenja kako bi ukazao na sličnosti i razlike između današnjega ...govora o posvećenom životu i onoga u otačkom razdoblju. Jasnijim terminološkim razlikovanjem izbjegavaju se moguće nejasnoće kako se ne bi dogodilo da se rabe isti pojmovi, a da imaju posve različito značenje. U drugom poglavlju autor daje kratki povijesni prikaz razvoja posvećenoga života, dijeleći ga u tri razdoblja, ovisno ne samo o crkvenim, nego i o društvenim okolnostima. U prvom razdoblju, od početaka Crkve do Milanskoga edikta, razvija se djevičanstvo kao najosnovniji oblik posvećenoga života. Potom će se u prijelaznom razdoblju, tijekom 4. stoljeća, razvijati anakoretizam i cenobitizam, da bi se u drugoj polovici 4. stoljeća počeo razvijati monaški život kao uređeniji oblik posvećenoga života. U trećem dijelu autor propituje određene elemente duhovnosti posvećenoga života, ističući kako je tekao razvoj duhovnosti od posvećenih djevica do duhovnosti monaštva. Za duhovnost života u djevičanstvu ukazuje na to kako je to bila duhovnost vježbanja skromnosti u obitelji, a na službu crkvenoj zajednici. Već sama uzdržljivost od braka bila je herojska askeza, no tomu treba pridodati odricanje od materijalnih dobara, te jačanje vlastite volje koja se snažila sa sviješću pripadnosti Kristu. Duhovnost monaštva pretpostavljala je pak bijeg od svijeta te spremnost na novi vid mučeništva u odnosu prema svijetu. Monaška je duhovnost bila potom duhovnost zajedničkoga života pod zajedničkim pravilom i poglavarom, a redovito se temeljila na čitanju i meditiranju Svetoga pisma. Autor ujedno ističe da je duhovnost svih oblika posvećenoga života bila usko vezana s odgovornošću za Crkvu te je bila prožeta eklezijalnom odgovornošću.
U članku se prvo donose dosadašnji uvidi u
Marulićev
Dijalog o Herkulu
, pri čemu
se znatnija pozornost posvećuje radu Bratislava Lučina " Marulićev
Hercules Moralisatus (o alegoriji u Dijalogu o ...Herkulu)" (1993). Zatim se
prikazuje patrističko-medievalna tradicija tumačenja alegorije i tropologije.
Konačno, iznosi se zaključak da Marulić
Dijalogom
moguće ne ocrtava samo kršćansko odbacivanje humanističkih tendencija
ekstendiranja alegorije na mitologiju, nego i odbacivanje tropološkog tumačenja
"pjesničkih bajki i izmišljotina".
The paper opens with an introduction to the
previous research on Marulić’s
Dialogus de Hercule a Christicolis superato
,
where more attention is given to Bratislav Lučin’s work
Marulićev Hercules
Moralisatus (o alegoriji u Dijalogu o Herkulu)
. Then we focus on the
patristic-medieval tradition of interpreting allegory and tropology. Finally, we
conclude that in the
Dialogus
Marulić rejects not only the humanistic
tendencies of extensions of allegory to mythology, but also the humanistic
tropological interpretation of mythology.
U dijalogu De natura caelestium spirituum quos angelos vocamus, objavljenom 1499. godine u Firenci, Juraj Dragišić spominje različite filozofske i teološke autore i njihova djela. Hrvatski ...znanstvenici u svojim radovima posvećenima Jurju Dragišiću spominju te autore i njihova djela (Martinović, Banić-Pajnić, Ćurko i dr.). Rad ima namjeru posvetiti veću pozornost kršćanskim autorima koje Dragišić koristi u svom dijalogu, po mogućnosti navesti većinu imena te pokazati koje od njih više spominje. Dakle, u radu se spominju i obrađuju, u kontekstu Dragišićeve rasprave o anđelima, uglavnom sljedeći kršćanski autori: Albert Veliki, Ambrozije, Anzelmo, Augustin, Beda, Boecije, Bonaventura, Pseudo-Dionizije Areopagit, Duns Skot, Grgur Nazijanski, Grgur Veliki, Henrik iz Ganda, Ivan Damaščanski, Ivan Zlatousti, Jeronim, Origen i Toma Akvinski. Navedeni se autori mogu podijeliti u dvije skupine: patrističke pisce i srednjovjekovne crkvene pisce.
In dialogue De natura caelestium spirituum quos angelos vocamus, published in 1499 in Florence, Juraj Dragišić mentioned different philosophical and theological authors and their works. Croatian scientists in their papers dedicated to Juraj Dragišić mention these authors and their work (Martinović, Banić-Pajnić, Ćurko i dr.). This paper intends to commit the majority of its attention to Christian authors mentioned by Dragišić in his dialogue, to list most of the referred names and show who does he mention the most. Thus, in this paper in the context of Dragišićʼs discussion on angels, the following authors are cited primarily: Albertus Magnus, Ambrose, Anselm of Canterbury, Augustine of Hippo, Bede, Boethius, Bonaventure, Pseudo-Dionysius the Areopagite, Duns Scotus, Gregory of Nazianzus, Gregory the Great, Henry of Ghent, John of Damascus, John Chrysostom, Hieronymus, Origen and Thomas Aquinas. These authors can be divided into two groups: patristic writers and medieval Church writers.
Če je Origen v okviru tedanje helenistične filozofije vedno govoril o zvezdah kot o zunanjih kozmičnih bitnostih, ki so precej podobne angelom, le da imajo snovna telesa, pa so njegov poznejši učenec ...Evagrij Pontski in za njim nestorijanski sirski mistiki 7. in 8. stoletja takšna kozmološka razglabljanja v okviru svoje mistike izrazito radikalizirali. Zvezde zanje niso več objekti zunanjega sveta, ampak brezoblični liki na firmamentu uma oziroma duše. In ultima analysi pa je zvezda »šifra« za dušo samo, ki se zedinja s primordialno svetlobo Sonca, se pravi Boga. Takšna do skrajnosti »interiorizirana« astronomija oziroma astro-logija je edinstven pojav na poligonu poznoantične religioznosti, ki doslej v strokovni literaturi še ni bil obravnavan.
Odlomek prinaša prevod prvih sedmih poglavij Laktancijevega spisa Smrti preganjalcev (De mortibus persecutorum), ki po prologu predstavi prvih pet preganjalcev krščanstva in kazni za njihovo početje. ...Sklene se z uvodnim poglavjem, posvečenim Dioklecijanu.
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- Fizični opis: Foliji so velikosti 53,1 x 35,9 cm in so rahlo obrezani. Zapis v gotici je enokolonski, tinta je črna, incipiti, ...ekspliciti ter posamezne besede so zapisani v rdeči tinti. Na notranji strani platnice je ohranjen kolofon, v katerem preberemo, da je kodeks nastal leta 1347 na pobudo priorja Hermana. Na f. 2v je v vitičevju v lokih arkad moč razbrati ime Nikolaja, ki je bil eden od dveh ustvarjalcev kodeksa (imena drugega pisarja ne poznamo, v strokovni literaturi je znan z zasilnim imenom Bistrski pisar). Iz strukture in posameznih likovnih prvin je razvidno, da sta pisarja v osnovi delala po predlogi, ki je ok. 1180 nastala v stiškem skriptoriju (danes Dunaj, Österreichische Nationalbibliothek, Cod. 650). Vezava (temno rjavo usnje s kovinskimi vogalniki čez leseno osnovo) je najbrž iz poznega 15. stoletja. Okras: Kodeks, ki spada med najbogateje okrašene srednjeveške rokopise na Slovenskem, ima ima razen poslikav na f. 2v in 3r. še 21 večjih slikarskih inicial (f. 9v, 16r, 22v, 28v, 36r, 40 r, 46r, 52 v, 56v, 65r, 71v, 77v, 83r, 90r, 98 v, 108r, 116r, 128r, 1364, 146v, 155r) in večje število manjših kaligrafskih inicial, izpisanih z rdečo tinto. Večina slikarskih inicial je delo t. i. Bistrskega pisarja, ki se odlikuje z elegantno potezo v nitasti dekoraciji črk. V iniciale, ki so praviloma izdelane v kombinaciji rdeče in modre barve, mojster občasno vpleta domišljijske živalske like ali človeške obraze. Pri oblikovanju vitičevja praviloma sledi stiški predlogi, ki jo preoblikuje in dopolnjuje z bolj sproščeno in razgibano gotsko potezo.Uvodna stran kodeksa (f. 2v) ima v tradiciji kanonskih lokov naslikane celostranske arhitekturne arkade z zlatimi in srebrnimi stebri, v katere je z zlatimi in srebrnimi uncialnimi črkami vpisano uvodno besedilo. Bazi prvih dveh stebrov stojita na zlatem levu in domišljijski različici kentavra, ki sta zapletena v divji spopad. Bazi preostalih dveh stebrov počivata na srebrnem enorogu (danes je srebro oksidirano v sivo barvo) z zlatim rogom ter fantastičnem demonskem bitju z zelenimi zmajevskimi nogami in repom, ki se prav tako bojujeta. Na levem in desnem robu so značilne gotske drolerije – vegetabilni okras s psi, ki lovijo lisice in zajce. Iluminator je pri izdelavi drolerij očitno nekoliko nevešče sledil zaenkrat neznani gotski predlogi iz druge četrtine 14. stoletja. V ikonografskem pogledu okras sledi enotni ideji boja dobrega z zlim oziroma kreposti s pregreho. Lev lahko ima v srednjeveški ikonografiji različne pomene, vendar v boju z demonskimi spakami, različnimi živalmi (denimo s kačo ali z mitološkimi bitji) pomeni zmago kreposti nad pregreho, krščanske vere nad krivoverstvom oziroma zmago Kristusa nad hudičem. Enak pomen ima boj enoroga z zmajsko pošastjo, saj enorog tradicionalno simbolizira Kristusa ali čistost (Castitas). Preganjanje zla ilustrirajo tudi psi, ki lovijo zajce in lisice. Pes v takšni vlogi namreč simbolizira čuječnost, krepost, pravovernost, medtem ko so zajci simbol pregrehe (zlasti nečistosti), lisice pa simbol krivoverstva in hinavščine. Na sosednji strani je velika slikana iniciala G s filigransko ornamentiko. Na dnu pergamentnega lista je medaljonski dedikacijski portret s sv. Avguštinom, pred katerim v skrajno nerodni zveriženi drži kleči bistriški prior Herman, ki je naročil izdelavo kodeksa. Podobo ovija vitica, ki se podaljša na obe strani, vanjo pa sta ujeti še dve goli moški figuri s pisarskima torbama ob pasu. Oblikovanje figur je v likovnem pogledu precej skromno in kljub temu, da je nastalo v času pozne gotike, kaže romanske slogovne značilnosti. Podoba sv. Avguština se celo neposredno naslanja na zgoraj omenjeni stiški rokopis, v katerem je ohranjen znamenit portret opata Folknanda. Nekoliko skromneje izvedeno podobo sv. Avguština (tokrat brez dodatnih figur) najdemo še na f. 56v. (Germ 2005, str. 67; gl. tudi: Kos-Stele 1931, str. 63-66; Golob 1995, str. 357.)- All metadata published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana
Autor u ovom radu, podijeljenom u tri poglavlja, propituje razvoj posvećenoga života u ranoj Crkvi. Najprije daje terminološka objašnjenja kako bi ukazao na sličnosti i razlike između današnjega ...govora o posvećenom životu i onoga u otačkom razdoblju. Jasnijim terminološkim razlikovanjem izbjegavaju se moguće nejasnoće kako se ne bi dogodilo da se rabe isti pojmovi, a da imaju posve različito značenje. U drugom poglavlju autor daje kratki povijesni prikaz razvoja posvećenoga života, dijeleći ga u tri razdoblja, ovisno ne samo o crkvenim, nego i o društvenim okolnostima. U prvom razdoblju, od početaka Crkve do Milanskoga edikta, razvija se djevičanstvo kao najosnovniji oblik posvećenoga života. Potom će se u prijelaznom razdoblju, tijekom 4. stoljeća, razvijati anakoretizam i cenobitizam, da bi se u drugoj polovici 4. stoljeća počeo razvijati monaški život kao uređeniji oblik posvećenoga života. U trećem dijelu autor propituje određene elemente duhovnosti posvećenoga života, ističući kako je tekao razvoj duhovnosti od posvećenih djevica do duhovnosti monaštva. Za duhovnost života u djevičanstvu ukazuje na to kako je to bila duhovnost vježbanja skromnosti u obitelji, a na službu crkvenoj zajednici. Već sama uzdržljivost od braka bila je herojska askeza, no tomu treba pridodati odricanje od materijalnih dobara, te jačanje vlastite volje koja se snažila sa sviješću pripadnosti Kristu. Duhovnost monaštva pretpostavljala je pak bijeg od svijeta te spremnost na novi vid mučeništva u odnosu prema svijetu. Monaška je duhovnost bila potom duhovnost zajedničkoga života pod zajedničkim pravilom i poglavarom, a redovito se temeljila na čitanju i meditiranju Svetoga pisma. Autor ujedno ističe da je duhovnost svih oblika posvećenoga života bila usko vezana s odgovornošću za Crkvu te je bila prožeta eklezijalnom odgovornošću.
Jedna od najstarijih estetskih procjena Davidijade Marilićeva je napomena u pismu kardinalu Grimaniju kako ta knjiga, što mu je šalje na dar, pruža užitak koji "odiše našom vjerom", slavi Krista, ..."miriše onim mirisom koji krijepi duše vjernika". Ovjeravajući intertekstualnim pristupom smisao tih iskaza u XIV. pjevanju pokazuje se kako je Marulić čitao biblijski predložak tragom kršćanskih otaca i učitelja s vjerom da su sadržaji Staroga zavjeta slika Novoga. Ta perspektiva jasno uključuje postupak kršćanske egzegeze. U tom smislu glavni junak, biblijski kralj David, predstavlja dosljedno novozavjetnog Krista i u posljednjem pjevanju i u cijelom spjevu, kao što drugi likovi imaju svoju tipološku vrijednost (Bat-Šeba prefigurira Sveto pismo, Salamon Zakon božanski itd.). Tragovi alegorijskih kodova ili posve razvidne egzegetske cjeline u samim stihovima XIV. pjevanja markiraju se, pojačavaju, prožimaju i nadopunjuju sadržajima prozne cjeline Teropologica Davidiadis expositio, pa se u svjetlu onih istaknutih natuknica u pismu kardinalu Grimaniju pokazuje da je Marulićeva Davidijada istodobno i svojevrsna "kristijada".
PDF
