Poznati protestantski teolog Jiirgen Moltmann smatra Karla Rahnera arhitektom suvremene katoličke teologije. Zahvaljujući njemu u teologiji se dogodila promjena i osvježenje. Njegovim zalaganjem ...prevladana je takozvana tradicionalna teologija i neoskolastički način govora o Bogu, koji je prema Karl-Heinzu Wegeru bio primjeren određenom srednjograđanskom društvenom sloju. Rahner je svojim teološkim radom napravio korak naprijed s time da se ni u najmanjoj mjeri nije udaljio od evanđelja, niti je Božju objavu u Isusu Kristu podložio novim pomodarskim tumačenjima. Kad promišlja o Bogu koji se objavio u Isusu Kristu, Rahner svakako polazi od primatelja objave i njegova antropološkog i epohalnog iskustva. On smatra da bi danas Crkva trebala biti najviše zauzeta oko toga da približi ljudima osnovno iskustvo Boga. U tom smislu naglašava da bi čovjek trebao shvatiti da je uronjen u beskrajno otajstvo Božje blizine. Trebamo biti svjesni da imamo posla s apsolutnim Bogom koji želi ljudima priopćiti samoga sebe u apsolutnoj neposrednosti, odnosno posredstvom milosti i smrti. Istinska stvarnost kršćanstva je biti pozvan prihvatiti, po Isusu Kristu, apsolutno priopćenje kojim apsolutni Bog daje sebe. Beskrajna i radikalna dubina iskustva Boga najočitija je u kršćanstvu koje nam se daje po milosti u Isusu Kristu: »Uistinu, svi mi primismo od njegove punine: milost za milost« (Iv 1,16). Stoga se kršćanstvo obvezalo na to da trajno svraća pozornost na iskustvo Boga, da čovjeka potiče da ga otkrije u sebi samome, da ga prihvati i ispovijeda u njegovoj verbalnoj i socijalnoj objektivizaciji.
Radikalne mogućnosti stvaranja u filozofiji i književnosti konstantna su preokupacija filozofske misli Gillesa Deleuzea. Oblikujući mnogobrojne heterogene konstrukte mišljenja i pisanja, ukazuje na ...nestabilnost inertnih sustava, kritizira logiku reprezentacije i odnose moći, te raspravlja o afirmaciji razlika. Ovim radom nastoji se elaborirati odnos filozofije i književnosti upravo kroz analizu jezika i otpora. Naime, Deleuze inzistira na razlikama između filozofije i književnosti, ali, istovremeno, istražuje načine kako interferiraju i međusobno se transformiraju. Iz tog razloga, zanimat će nas kako autor, s pozicije filozofije, upotrebljava teorijski aparat i pristupa prostoru književnosti, gdje taj »strani jezik« izaziva inventivne izgrede (podriva, dekonstruira) i intervenira u diskurzivne odnose moći. Razumijevano kao proces neprekidnih postajanja, pisanje stvara razlike i otvara drugačije mogućnosti mišljenja, bivanja, života. Međutim, radikalni potencijal ovako shvaćene tekstualne performativnosti, čak možemo reći političnost pisanja, nije a priori zajamčena, jednako kao što subverzivnost nije neosporivi i održivi učinak istoga. Naprotiv, Deleuze, na tragu filozofa poststrukturalističke provenijencije, pisanje i otpor razumijeva kao nezaustavljivi, intenzivni proces, i to u kontekstu specifične estetičko-političke odgovornosti.
Unatoč sve većem broju informacija o utjecaju ljudi na riječne i morske ekosustave te potrebi za radom na održivoj budućnosti, sudjelovanje djece u akcijama za zaštitu vodenih staništa i dalje je ...skromno. Iznimno je važno da odgojitelji potiču odnos djece rane i predškolske dobi prema slatkovodnom i morskom okolišu kako bi mogli steći vještine i dispozicije da postanu „pokretači promjena“ za okoliš. Pod vodstvom Deleuzovih ideja o bivanju i postajanju, kao i ekologija znanja, u ovom se radu razmatraju tri istraživačke studije slučaja iz Engleske, Sjedinjenih Američkih Država i Australije koje su istraživale načine na koje su se odgojiteljji koristili plovnim putovima kao mjestima učenja i poučavanja djece rane i predškolske dobi.
Podaci su prikupljani etnografskim metodama promatranja i intervjua. Rezultati su pokazali da su odgojitelji takva staništa promatrali kao prostore na kojima se inicijative za održivost mogu osmisliti i uvrstiti u kurikul kao “mreže međusobne povezanosti”. Zaključujemo da ovo istraživanje ima potencijal povećanja razumijevanja nedovoljno iskorištenih pedagoških prostora, kao što su vode u prirodi i morska staništa, gdje je odraslima i djeci dopušteno da zajedno uče kako bi njegovali intimniji odnos prema zemlji.
Polazeći od situacije u kojoj se sve više uviđa da bismo morali mijenjati naš odnos prema prirodi, može biti značajno postaviti pitanje – može li Whiteheadova filozofija prirode, koja predstavlja ...jedan izuzetan i izniman misaoni sustav, cjelovitu teoriju prirode, pomoći u nastojanju da se ponovno zadobije pojam prirode u mišljenju? U tome smislu, ovdje se u najopćenitijim naznakama razmatraju neki temeljni pojmovi i karakteristike Whiteheadove filozofije prirode.
Ključni pojmovi Whiteheadove filozofije prirode su: ‘proces’, ‘organizam’ i ‘aktualni entitet’. Stvarnost je proces koji istovremeno predstavlja i subjekt kao koordinirajući princip jedinstva. Proces se sastoji od događaja koji se nalaze u dinamičkom međuodnosu. U prvom planu ove teorije prirode koja, drugačije i od Aristotela ali i od Descartesa, ‘prirodno’ misli u njegovoj organizmičkoj kvaliteti, nalazi se vrijeme a ne supstancija. Whiteheadova filozofija prirode, kao empirijsko-pragmatična metafizika, polazi od kauzaliteta i teleologije kao dva različita aspekta jedinstvenog procesa. U prirodi je na djelu komplementarni odnos kauzaliteta i teleologije, determinizma i slobode. Aktualni entiteti posjeduju svoju unutarnju, teleološku dinamiku koja je ograničena kroz njihovu relaciju s ukupnim Univerzumom.
U kategorijalnom pojmu ‘aktualni entitet’ Whiteheadova filozofija nudi koncept za formuliranje jedinstva između fizičkih i psihičkih fenomena stvarnosti. Priroda i duh, tijelo i svijest, fizičko i psihičko, ne nalaze se u odnosu dihotomije. Ljudski i ne-ljudski život ne dijeli nikakva apsolutna granica. U metafizičkom i kozmološkom pogledu, Whiteheadova filozofija prirode, u svom nastojanju da se osigura kozmičko jedinstvo prostorne i vremenske dimenzije svijeta, prirode i povijesti, duha i materije, koncipirana je panteistički.
Moj rad u vezi s Vicovom misli polazi od stajališta da sveukupna zapadna filozofska misao – kao uostalom i religija i moderna znanost – predstavlja proizvod čovjekovog obrambenog mehanizma protiv ...straha od smrti kao sveopćeg ništavila, odnosno kao obrana od evidentnosti da stvari izlaze iz ničega u kojem se, na kraju egzistencijalnog ciklusa, neminovno i vraćaju. Riječ je o evidentnosti koju je starogrčka filozofija prva evocirala i prikazala.
U sklopu tog općeg filozofskog obrambenog mehanizma i Vicova »Nova znanost« promatrana je kao još jedan pokušaj da se u kaotičnost još neuređenih društvenih činjenica uvede određeni epistemski red, tako da se fenomenološka zbilja obuhvati u jednom racionalnom totalitetu koji će ljudskom biću pružati sigurnost.
U tom smislu, Vicova filozofija, a posebice njegovo glavno djelo Načela nove znanosti, zauzima posebno mjesto unutar zapadne filozofske tradicije, jer u sebi sadržava i ujedinjuje dvije važne komponente europske misli koje će se u moderno doba razvijati u različitim pravcima. Misli se, s jedne strane, na filozofsku misao koja će svoj vrhunac dostići u Hegelovoj sistematizaciji zapadne filozofske misli i, s druge strane, na modernu znanost koja će, u svojoj sve većoj specijalizaciji u sve partikularnije znanstvene discipline i parcijalizaciji same stvarnosti, istinu identificirati s djelotvornošću proučavanih činjenica, ostavljajući po strani apstraktnu, epistemsku istinu filozofije.
Pojam “simbola” zauzima veoma važnu ulogu u filozofskim
i teološkim promišljanjima Karla Rahnera. Premda se u teologiji
kao znanosti ne ističe u velikoj mjeri značenje simbola, činjenica
je da se ...teško može razumjeti njezina poruka ako simbolizam
nije barem implicitno u njezinoj upotrebi. To se na poseban način
odnosi na nauku o Trojstvu i na kristologiju. Teologija o Logosu je u
najeminentnijem smislu teologija simbola u pravom smislu te riječi.
Logos je Očeva “riječ”, njegova savršena “slika”, odraz njegove bîti,
njegova izričajnost. U tome smislu, Logos je Očev “simbol”, istobitan
s njime te istovremeno različit od stvarnosti koju simbolizira. U
njemu se simbolizirana Očeva egzistencija samoposjeduje “ad intra”
i izriče “ad extra”.
Stoga se teološka simbolička dimenzija savršeno može primijeniti
i na kristologiju. Utjelovljeni Logos je apsolutni Božji simbol u svijetu
u kojem je intenzivno nazočna ona stvarnost koju simbolizira. On je
istodobno prisutnost i objava onoga što je Bog u sebi i izričaj onoga
što Bog želi biti u svijetu, i to bezgranično i neopozivo. To je na
poseban način izraženo u “teologiji utjelovljenja”. Zahvaljujući ovom
povijesnom događaju, Kristovo čovještvo se ne može poimati kao
“časnička odora”, ili kao maska ili puki znak kojim se Bog služi da
bi tek nešto naznačio od onoga što u sebi sadrži njegova utjelovljena
Riječ. Nasuprot tome, upravo u Kristovu čovještvu Logos izražava
što se nikako nije moglo izraziti na tako savršen način, tj. svoju
istobitnost s Ocem na razini biti i različnost s njime na razini naravi,
s jedne strane, i, s druge, istobitnost s čovjekom na razini naravi
i različnost od njega na razini biti. Osim toga, utjelovljeni Logos
ostvaruje ono spasenje koje je Otac od vijeka želio podariti čovjeku
tako što ga čini sudionikom svojega trojstvenog života.
PDF
