Tijelovo (Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove) uz Božić, Uskrs, Veliku Gospu i Sve svete najveći je katolički blagdan. U radu se daje osvrt na povijest slavljenja Tijelova i čudesa koja su se ...dogodila po zagovoru Presvetoga Tijela i Krvi Kristove. Svetkovina Tijelova, međutim, nije pobudila znanstveno zanimanje kod etnologa, antropologa i filologa. Zbog iznimno nedostatne literature o Tijelovu u hrvatskoj katoličkoj crkveno-pučkoj baštini u radu se navodi i interpretira pedesetak suvremenih terenskih zapisa koji su nastajali prethodnih dvadesetak godina u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. Štovanje Presvetoga Tijela i Krvi Kristove u hrvatskoj katoličkoj kulturnoj baštini ogleda se u mnogim crkvama, kapelama, naseljima, župama posvećenim Presvetom Tijelu i Krvi Kristovoj, pobožnostima, molitvama, zavjetima, postu, procesijama, hodočašćima, kićenju kuća, procesijama, pučkim veseljima. Socijalnu i estetsku funkciju imaju običaji kićenja kuća, uređivanja mjesta kroz koja prolazi procesija kao i vješanja ručnih radova po prozorima, balkonima i terasama kako bi to sudionici u procesiji vidjeli. Uz Tijelovo hrvatski puk veže običaje koji imaju apotropejsku i panspermijsku funkciju te vrši određene divinacije. Ti običaji drevnoga su pretkršćanskog postanja, ali su ih Hrvati kristijanizirali.
U Rimskom Carstvu postojalo je više funkcija koje su se obavljale prilikom smrti pokojnika. Sve počinje s pogrebnom pripremom, a to je ritual koji je za tadašnje stanovnike Rimskog Carstva imao ...posebnu važnost, upravo zbog toga što sprovodi u svim kulturama omogućuju ljudima da se oproste od svojih najbližih. Nakon što bi se tijelo pokojnika pripremilo, odnosno opralo u toploj vodi, pomazalo uljima i ukrasilo cvijećem, izložilo bi ga se u atrij kuće. Poslije kreće pompa odnosno pogrebna procesija uz pratnju glazbenika, narikača i glumaca koja vodi pokojnika do njegovog vječnog počivališta gdje će se obaviti obred kremacije ili inhumacije. Poslije pogreba bilo je obavezno obaviti ritual pročišćenja jer se smatralo da mrtvi zagađuju. Dolaskom Kršćanstva polako je došlo i do promjene u grobnoj arhitekturi te su se rane zajednice Kršćana i Židova počele ukapati u podzemnim katakombama. Prema Zakoniku dvanaest ploča zabranjen je ukop unutar grada, te se groblje smješta izvan gradskih zidina. Rimljanima su grobnice predstavljale vječni dom u kojem će živjeti nakon smrti. Najobičnije grobnice rimskog svijeta su bile bezoblične rupe u koje su ili bile postavljene posude s pepelom i spaljenim kostima ili odložen kostur. Sve je ovisilo o materijalnim mogućnostima i tradiciji obitelji; izgledi grobova i grobnih mjesta su mogli biti vrlo raznoliki, a neke patricijske obitelji su mogle imati i privatne grobnice. Sve dosad rečeno vezano za pogrebe starih Rimljana može se iščitati iz dva vrijedna sepulkralna reljefa: reljef grobnice obitelji Haterii te reljef grobnice iz Amiternuma na kojima imamo prikaze pogrebne pripreme i procesije.
In the Roman Empire, there were several functions that were performed at the time of the death of the deceased. It all begins with funeral preparation, a ritual that was of particular importance to the inhabitants of the Roman Em-pire. The importance of funerals in all cultures comes from the human need to be able to say goodbye to their loved ones. After the body of the deceased was prepared, that is, washed in warm water, anointed with oils, and decorated with flowers, it would be exposed in the atrium of the house. Afterwards, a pomp or funeral procession starts, accompanied by musicians, mourners, and actors, which leads the deceased to his eternal resting place where the rite of cremation or inhumation will take place. After the funeral, it was obligatory to perform a purification ritual because it was believed that the dead were polluted. With the advent of Christianity, there was a slow change in tomb architecture, and early communities of Christians and Jews began to be buried in underground catacombs. According to the Code of Twelve Plates, burial within the city is pro-hibited and the cemetery is located outside the city walls. To the Romans, tombs were an eternal home in which they lived after death. The most common tombs of the Roman world were shapeless holes in which either vessels with ashes and burnt bones or a skeleton were placed. It all depended on the material possibili-ties and tradition of the family, the appearance of graves and grave sites could vary, and some patrician families could even have private graves. The construc-tion of the mausoleums was also established, but they were more often built by the ruling families. All this information related to the burials of the ancient Romans can be read from two valuable sepulchral reliefs: the relief of the tomb of the Haterii family and the relief of the tomb from Amiternum on which we have depictions of funeral preparations and processions.
Marin Carić u devedesetim je godinama dvadesetog stoljeća područje redateljskog istraživanja proširio na lutkarstvo, u prvim dvjema lutkarskim predstavama spojivši lutke s jednom od svojih stalnih ...preokupacija – hrvatskom književnom baštinom. U tom spoju, dobrim dijelom prepušten sigurnim rukama likovnih oblikovatelja Branka Stojakovića i Mojmira Mihatova, lutku je provukao kroz baštinski mlin, podcrtavši u njoj simbolične i metaforične slojeve te heterogenost i ritualnost lutkarstva. Taj spoj stvorio je efektan most između patine teksta i suvremenog pristupa (lutkarskom) izvedbenom činu, ukazavši na velike mogućnosti heterogenosti u upisivanju znakova (Judita) te ritualnosti u građenju scenskih svjetova upitne dramatičnosti (Planine).
U 16. i na početku 17. stoljeća u Sloveniji je, pa tako i u vojvodstvu Kranjskoj, bila prisutna crkvena i svjetovna, vokalna i instrumentalna glazba. To možemo vidjeti u građi koja je bila prisutna u ...prvim desetljećima 17. stoljeća, kao i neposredno prije nastanka i prve provedbe procesije Ško eloškoga pasiona (1721.). Među njima su npr. Tomaž Hren i ljubljanski isusovci; iako na početku 17. stoljeća ne poznajemo ni jednoga skladatelja koji bi se usidrio i djelovao kao domaći stvaratelj u Sloveniji. Njih inače nalazimo među emigracijom: Gabriel Plavec Carniolus (Plautz, Plautzius) u Mainzu/Njemačka (1641.), Daniel Lagkhner iz Maribora/Slovenija (u Loosdorfu/Austrija; 1607.) i Isaac Posch (u Koruškoj/Austrija; u. 1621. ili 1622.?), poznat najviše po varijacijskoj suiti; Plavec i Lagkhner na prijelazu iz kasne renesanse u rani barok; Poš pak više izražajno s monodijom, zapravo u (ranom) baroku. G lazba i glazbenici bili su važni u spomenutom, više od sto godina dugom razdoblju, iako ne uvijek i svuda jednako. Glazba je izrasla iz skromnih početaka i na slovenskom se prostoru nije razilazila sa svim onim što je bilo aktualno zapadno od slovenskih etničkih granica.
Leto 1944 je bilo še vojno leto. Italija je kapitulirala, naše kraje so zasedli Nemci, razmahnil se je odpor proti okupatorju. V Istri, Brkinih in pod Snežnikom so že organizirane partizanske enote. ...Oživele so spet slovenske šole, po vaseh partizanske šole. V samostanu v Trnovem so šolske sestre zastavile slovenski pouk, kar štirih srednjih šol. V Bistrici so se pojavile prve domobranske enote. Takšna enota je bila nastanjena v vojašnicah (kazarmete) na Vidmu pod trnovsko cerkvijo. V stavbi »Casa incis« z druge strani ceste, so imeli štab pa tudi zapore v kletnih prostorih. Moja dvajsetletna teta je okusila bivanje v teh zaporih. Nekoč je mama zvedela, da določeno uro hodijo stražarji na večerjo čez cesto in da če se približamo tem kletnim oknom lahko spregovorimo s teto nekaj besed. Z mamo in sestro smo hodili od kletnega okna do okna in tiho klicali teto. Priklicali smo jo in zvedeli, da je dobro in da pričakuje, da bo kmalu izpuščena. Na srečo se je tako tudi zgodilo.Domobranci so predstavljali prebivalstvu stalno grožnjo, saj so mnoge aktiviste in ujete partizane predajali nemški vojski, ki so praviloma končali v nemških taboriščih. Bistriška četa domobrancev je imela svojo enoto tudi v Klani!Na sliki: Na začetku današnje Cankarjeve ulice. Velikonočna procesija po ulicah Ilirske Bistrice, ki se je začela v cerkvi Sv. Jurija in se nadaljevala skozi Trnovo, da bi se zaključila v trnovski cerkvi sv. Petra. Vse stavbe mimo katerih je potekala procesija so bile okrašene z zelenimi vejami, na oknih pa sveče in svete podobe. Udeleženci so iskreno molili, da bi vojna vendarle čimprej končala. Na sliki dirigent g. Karl Babnik s svojim cerkvenim pevskim zborom, za njim nosijo »nebo« nad dekanom Karlom Jamnikom. Na levi del čete domobrancev, ki so sodelovali v procesiji. Vojna je potrajala še dobro leto dni in vmes je Bistrica doživela še zavezniško bombardiranje. Na semanji dan, 16. oktobra tega leta in pokopala 15 žrtev tega napada.226/vč
V dneh pred sveto birmo, ki je bila na binkoštni ponedeljek 16. maja 1932, je bilo v Rogaški Slatini zelo slovesno praznovanje 200-letnice Rogaške Slatine (1732-1932). Leta 1732 so namreč dunajski ...lekarnarji ob godu češkega svetnika Janeza Nepomuka (16. maja) v zdravilišču postavili njegov kip v naravni velikosti.Ob navedenem dogodku časnik Slovenec med drugim poroča, da je bil za to priložnost temeljito prenovljen zdraviliški park in, da so 14. maja med drugimi »novimi napravami svečano otvorili novo tonfilmsko kinogledališče«. … »Ali spomin postavitve svetniške sohe sv. Janeza Nepomuka je dobil nepričakovano lepo počeščenje tudi od višje strani. Na binkoštno nedeljo popoldne ob treh se je lavantinski pomožni škof dr. Ivan Jožef Tomažič v spremstvu dekanaFrana Ksaverja Korošca in tajnika mariborske K. A. Kolenca na svojem apostolskem potu v svetokriško župnijo ustavil najprej na Slatini, prav pred spomenikom svetega Nepomuka. Pred kapelo sv. Ane se je izvršil kratek in prisrčen sprejem in pozdrav po ravnatelju dr. Franu Šteru v imenu zdraviliške uprave, po županu Šentjurcu v imenu slatinske občine, po v Fr. Bratužu v imenu gasilcev; tudi gostje so po svojem zastopniku pozdravili presvetlega gosta in obiskovalca. Mala birmanka pa mu je izročila šopek belih slatinskih cvetov v znamenje, da nas prijateljski prihod domačega škofa vedno posebno razveseli.« …Vir: Slovenec 19. maja 1932, št. 113 str. 3Prispevek: Vanja BertossiFoto: Josip Pelikan
Process 1912. 1913. She passes through Zrinjevac. Lead Archbishop Bauer
Procesija za Tjelovo 1912. ili 1913. godine prolazi kroz Zrinjevac. Predvodi nadbiskup Bauer
PDF
