Ispitivala se poželjnost u prihvaćenom hrvatskom govoru prenošenja silaznih naglasaka na proklitike: prijedloge, veznike, negativni član ne te na prefikse koji su dio tvorenice kod glagola. Kao ...kontrolni uzorak ispitano je i nekoliko primjera tzv. hiperkorektnog "nekanoničkog" prelaženja uzlaznih akcenata na proklitiku: u selu, na vrijeme. Primjeri u frazama uzeti su na temelju radova Brabeca (1956), Jonkea (1956), Browna i Mc Cawleya (1965), Ivića (1965), Hamma (1967), Brabeca, Hraste i Živkovića (1970), Magnera i Matejke (1971), Gvozdanović (1980), novijih istraživanja Škarića (1999), Varošanec-Škarić (2001) te na temelju primjera iz elektroničkih medija. Ispitivani su istoznačni heterefoni s oslabljenim i neoslabljenim prelaženjem te s neprelaženjem, primjerice između braće - između braće, bez majke - bez majke, pred Karlovcima - pred Karlovcima, na jezeru - na jezeru, za kuću - za kuću, preko mora - preko mora, preko starca - preko starca, preko brata - preko brata, od brata - od brata, od škole - od škole, oko brda - oko brda, iz prča - z prča, u svoj - u svoj, i ja - ja, i t - t, ni bratu - n bratu, kad reknem - kad reknem, da vdm - da vidm, ne znam - ne znam, ne slažem se - ne slažem se, ne vjerujem - ne vjerujem, za oko - za oko, za srce - za srce, za dušu - za dušu, u grad - u grad, preko grada - preko grada, preko polja - preko polja, od đavola - od đavola, u žvo - u žvo, teći: preteći - preteći, pamtiti: zapamtiti - zapamtiti itd. U prvom dijelu ispitanici su procjenjivali poželjnost istoznačnih heterofona za hrvatski standardni izgovor snimljenih slučajnim redoslijedom. U drugom dijelu istraživanja ispitanici su trebali spontano pročitati ponuđene rečenice. Pokazalo se da su značajno nepoželjniji (p<0,001) naglasni oblici s neoslabljenim i oslabljenim preskakanjem na prijedloge i veznike kao i hiperkorektna prelaženja, tj. poželjniji su oblici s neprelaženjem na proklitiku, potom s manjom značajnošću (p<0,01) oblici s neprelaženjem s punih oblika zamjenica te oblici s prelaženjem silaznih naglasaka na negaciju i na prefiks koji je dio tvorenice (p<0,001). Može se zaključiti da to nije novija pojava nego je takav izgovor naravan u općeprihvaćenom hrvatskom govoru, budući da se rezultati mogu usporediti i s tvrdnjama nekih hrvatskih gramatičara, primjerice Brabeca, Hamma te s rezultatima stranih istraživača koji su u drugoj polovici 20. st. istraživali naše akcente, primjerice Magnera i Matejke. Jezični priručnici, rječnici trebali bi kod preporuka i opisa izgovora uzeti u obzir poželjnost i izgovor oblika u prihvaćenom izgovoru.
