Iz bogatog i raznovrsnog opusa Gaje Petrovića izdvaja se trilogija – Filozofija i marksizam, Filozofija i revolucija, Mišljenje revolucije – koja čini sukus njegove izvorne misli, trilogija koju sam ...autor imenuje upravo po krajnjoj poziciji definitivno dosegnutoj u »trećoj knjizi mišljenja revolucije« (Petrović, 1980, 7). On svoju teorijsku koncepciju gradi postupno, u etapama, pokušavajući dosljedno i argumentirano odgovoriti na pitanja ustroja čovjeka i njegova svijeta, te u referentnom okviru neomarksizma zapadne provenijencije promisliti zadane mogućnosti revolucionarnog ozbiljenja povijesnog eshatona čovjeka i ljudske zajednice. Dok u prvoj fazi uvjereno argumentira svoju tezu o Marxovu i vlastitu djelu kao o genuinoj filozofiji, nazivajući je filozofijom prakse, u drugoj, završnoj fazi dolazi do zaključka da se jedino metafilozofijskim mišljenjem revolucije mogu ostvariti zadani visoko postavljeni ciljevi revolucionarne preobrazbe čovjeka i društva u smjeru ozbiljenja savršenog čovjeka kao istinskog ljudskog bića i savršenog društva kao autentične ljudske zajednice. U ovome se prilogu argumentira teza da Petrovićeva metafilozofijska koncepcija samom svojom radikalnošću i preuzetnošću ne izlazi iz okvira metafizičkih, dakle filozofijskih koncepcija, kao i da je njegova filozofija prakse – obilježivši i nominalno i stvarno najvažniju orijentaciju moderne hrvatske filozofije – teorijski utemeljenija i praktički uvjerljivija od sakrosanktnog mišljenja revolucije.
U radu se prikazuje dramatika Georga Büchnera u književnome i kazališno-
povijesnome kontekstu. Ukazuje se na njegovo autsajderstvo, odnos
prema revolucionarnoj problematici, kao i na njegovu kritiku ...velikih
književnih prethodnika i suvremenika (Goethe, Schiller). Također se istaču
problemi njegove kasne recepcije, posebice na hrvatskoj pozornici te je
na nekim primjerima prikazano aktualno stanje koje ga potvrđuje kao
„klasika“ modernoga kazališta.
