V članku je obravnavan zakon o podelitvi mestnih pravic flavijskemu municipiju Irni (t.i. lex Irnitana) v današnji španski provinci Sevilli. Besedilo poznamo po zaslugi šestih bronastih plošč ...odkritih leta 1981 na lokaciji antičnega mesta, deli drugih dveh mestnih pravic Salpenze in Malake, ki se deloma prekrivajo z ohranjenimi poglavji lex Irnitana, pa kažejo, da vse tri sledijo istemu krovnemu zakonu iz obdobja flavijskih cesarjev. Po zaslugi navedenih kopij poznamo približno tri četrtine celotnega besedila, oz. 73 od 97 poglavij. Besedilo posameznih poglavij zakona govori o magistraturah, volitvah, mestnem svetu, ki je štel v Irni 63 članov, upravnih in finančnih zadevah, sodstvu, izbiri sodnikov v civilnih procesih idr. Sodstvo je veljalo za pravi kriterij mestne avtonomije in kot tako zavzema z poglavji od 84 do 92 več prostora kot katerokoli drugo področje.
V rimski pravni literaturi se na številnih mestih, kjer bi pričakovali definicije, nahajajo etimologije. Te je v dela rimskih klasičnih pravnikov vnesla stoiška filozofija, ki je sledila ...helenističnemu učenju o naravni zvezi med realijami in njihovimi poimenovanji. Antične etimologije so zasledovale druge namene kot moderna znanstvena etimologija, saj so bile predvsem orodje za umevanje sodobnosti. V pravniških spisih so etimologije nastopale v didaktični, historizirajoči, pravnopolitični, legitimizirajoči in dogmatični funkciji. Avtor obravnava etimološki argument v kontekstu slogovnih značilnosti rimskega pravnega jezika, ki je bil izpostavljen vplivom govorništva. Po prikazu virov pravnoetimološkega gradiva in primerov najtehtnejših pravniških etimologij se avtor opredeli do vprašanja, ali je etimologija vplivala na pravno dogmatiko. Izkaže se, da so bile etimologije le eno od številnih skupnih mest (topoi) pravnoargumentacijske zakladnice, katerih izključen vpliv na dogmatiko je mogoče zagovarjati le v zelo omejenem obsegu. Na pravne etimologije ni mogoče gledati kot na trivialnosti, ki bi šibile kvaliteto prizemljene rimske jurisprudence. Kot verodostojne priče prvobitnih pravnih prepričanj ter kot odsev pravniškega jezikovnega habitusa so bile spričo didaktične in mnemotehnične vrednosti v evropski pravni znanosti navzoče vse do 18. stoletja.
Tri terminacijska natpisa koji dokumentiraju razgraničenje Aserije i Alverije bilježe brojne podatke o bitnim elementima procesa u kojemu je ono postignuto. Ti podaci odnose se na institute i tipične ...pravne izričaje poznate iz rimskoga prava koji su se uobičajeno koristili kod izvansudskog rješavanja spora. Držeći se njihove inskripcije, u ovome članku analiziraju se zabilježeni procesni instituti i pretpostavke rješavanja graničnog spora, poput suda i arbitara, načina postavljanja arbitara, stranaka u sporu, predmeta spora, odlučivanja i, napokon, donošenja pravorijeka. Na temelju postojećih epigrafskih i arheoloških analiza, razgraničenje između Aserije i Alverije sagledava se s pravnoga gledišta, analizom značenja spomenutih pravnih instituta u tome vremenu. To se čini uvažavajući specifičnost provincijske uprave u Dalmaciji i položaja provincijskoga namjesnika koji je i glede Aserije i Alverije, ali i drugih usporedivih peregrinskih zajednica, nastojao da se njihovi međusobni sporovi riješe kako ne bi predstavljali uzroke nemira, a time i zapreke za stabilnu rimsku vladavinu. Inskripcije otkrivaju da se razgraničenje provodilo arbitražno, ali u takvu procesu koji za stranke nije bio dobrovoljan. Stoga se ovdje radi o tipičnu primjeru administrativne/prisilne arbitraže kojoj su se Aserijati i Alveriti morali podvrgnuti.
Three inscriptions found in Dalmatia record a boundary dispute between the tribal communities of Aseria and Alveria. These inscriptions record the relevant facts that were associated with that particular dispute and circumstances in which the dispute resolution was achieved. They refer to the legal institutes and typical legal expression that the Romans often employed in dispute resolution which was achieved outside courts and institutionalized legal proceedings. With regard to the content of the inscription, the author analyses the procedural institutes and preconditions that had to be fulfilled for the successful dispute resolution, for example, court and its constitution, selection of arbitrators, parties to the dispute, disputed subject-matter, taking the procedural actions and the decision by which the dispute was ended. On the grounds of previous epigraphic studies and archaeological contextualisation the boundary dispute between Aseria and Alveria is here appreciated from the legal point of view, with an emphasis to the identification of exact meaning of the legal terms that were employed and with reference to the relevant institutes of Roman law at the time being (early classical Roman law). The analysis is provided with regard to the peculiarity of the provincial administration in Dalmatia, especially to the position and imperium of the provincial governor at that time, as well as with reference to the boundary disputes that the other Dalmatian tribal communities had among themselves. The intention of the Romans becomes apparent to resolve such disputes and thereby to eliminate all the potential dangers and obstacles for the stabile provincial governance. The inscriptions reveal that the boundary dispute was decided in arbitration, though, not in a regular one, but rather in a proceeding which was not voluntary for the parties, because it was unilaterally imposed by the provincial governor himself. For this reason, that particular dispute resolution should be qualified as an administrative arbitration with evident mandatory characteristics.
U radu se obraðuje problem moguće recepcije rimskog prava u križarskim državama, konkretnije u Jeruzalemskom Kraljevstvu, u periodu od 1099. do 1291. S obzirom na to da je tema križarskih ratova ...relativno nepoznata u romanistici, o čemu svjedoči odsutnost radova romanističkih autora koji su obraðivali pitanja recepcije rimskog prava u srednjem vijeku, u uvodu su ukratko izloženi osnovni pojmovi vezani uz križarske ratove i osnivanje križarskih država. Nakon toga pristupljeno je raščlambi pravnog poretka Jeruzalemskog Kraljevstva. Analizirani su posebni pravni sustavi koji su se, u prvom redu, primjenjivali prema načelu personaliteta ureðujući odnose unutar, ali ponekad i izmeðu, pojedinih skupina stanovništva. Središnji dio rada čini analiza stanja u znanstvenoj literaturi glede moguće recepcije rimskog prava u okvirima pravnog sustava križarskih država, posebno u temeljnom izvoru prava za graðanstvo Jeruzalemskog Kraljevstva, Livre des Assises des Bourgeois. Zaključno se izlaže u kojem bi smjeru išla daljnja istraživanja teme.
U radu se obraðuje nevaljanost potestativnih uvjeta u korist uvjetno obvezane strane ugovora te problem iznimnog položaja kupoprodaje na pokus rimskoga prava, tj. ugovora o kupoprodaji s dodanim ...uglavkom pactum displicentiae prema kojem bi ugovor, odnosno njegov učinak bio ovisan o (ne)zadovoljstvu kupca kupljenom stvari. U prvom dijelu rada izlaže se problematika nevaljanosti potestativnih uvjeta u korist uvjetno obvezanog te priroda iznimaka koje se susreću u izvorima. Nakon toga slijedi raščlamba općih karakteristika uglavka pactum displicentiae, s posebnim osvrtom na činjenicu da je uvjetovana okolnost zadovoljstvo kupca, što bi ga činilo potestativnim uvjetom. Uzimajući u obzir navedeno zatim se obraðuju tumačenja romanista kojima se pokušava opravdati postojanje pactum displicentiae. Zaključno se izlaže vlastiti stav o razlozima prihvata valjanosti uglavka.
Raspravlja se o morskoj obali kao o ‘’stvari’’ u općoj uporabi (res communis
omnium) i to u rimskom pravu, u građanskim zakonicima od početka XIX.
stoljeća, pa sve do našega doba. U tome pogledu ...pravni režim morske obale različit
je od ‘’stvari‘’ u vlasništvu države, lokalne zajednice ili fizičkih i pravnih osoba
koje se mogu otuđivati, kupovati, prodavati ili u nekim slučajevima nasljeđivati
(res in commercio). Raspravlja se napose o morskim lukama otvorenima za
međunarodni promet kao o javnomu dobru, potom o marinama, ribogojilištima i
plažama na moru. Na koncu se daju objašnjenja ‘’koncesija’’.
Navodeći karakteristike fiducije rimskog prava, te njezin položaj, kako u sustavu stvarnog, tako i obveznog prava, ističu se dvije značajke koje susrećemo i kao temeljne odrednice engleskog trusta. ...Prva je značajka fiducijarna narav odnosa među strankama koje sudjeluju u odnosu, kao osnova nastanka obaju instituta u počecima razvoja pripadajućih pravnih sustava. Druga je prijenos vlasništva radi ostvarenja određene svrhe, predviđene aktom prijenosa od strane fiducijanta, odnosno povjerioca (settlor). Međutim, među njima postoji i bitna razlika vezana za dvojni sustav prava u Velikoj Britaniji. Dok je fiducija rimskog prava bila zaštićena samo obveznopravnom actio fiduciae, engleski trust dobio je priznanje paralelnim postojanjem legal i equitable title. Smatramo, međutim, da suvremeno utjelovljenje rimske fiducije u okviru hrvatskog stvarnog prava u obliku uvjetovanog vlasništva, odnosno postojanja prethodnog i potonjeg vlasništva, omogućava iste učinke te ruši opću percepciju da navedena podjela naslova predstavlja nepremostivu zapreku uvođenju trusta u sustavima zasnovanima na rimskom pravu jedinstvenog vlasništva. Na tragu istoga, razmatra se pitanje prihvaćanja Haške konvencije o pravu koje se primjenjuje na trustove i o njihovu priznanju, uz naznaku potrebe pravodobnog pristupa rješavanju spornih točaka, u stvarnopravnom okviru RH.
U članku se daje usporednopravni prikaz rješenja u Austrijskom građanskom zakoniku (ABGB) i Zakonu o obveznim odnosima Republike Hrvatske (ZOO RH) koja se odnose na raskid ugovora. Težište rada je na ...analizi rješenja o raskidu ugovora do kojeg dolazi zbog potpunog ili djelomičnog neispunjenja ugovornih obveza, sporazumom suugovaratelja, i jednostrano, voljom samo jedne strane. Posebna pozornost posvećena je analizi paragrafa 919., 920. i 1444. ABGB-a te članaka 360. – 368. ZOO-a RH.
The concept of usufruct as an independent right, ius in re aliena, was not questioned in Justinian’s sources, while on the other hand, its systematisation, development, and legal nature in analyses ...of classical law were the subject of serious debates among Romance experts, mainly in Italian Romance studies from the beginning of the 20th century. Some experts in Romance studies understood usufruct as pars dominii, i.e. part of the property right that the owner retains for himself, thereby denying him the position of a special right. Such a concept originates from the glossator and post-glossator schools and, the paper analyses strong reflections of their teaching on contemporary legal doctrine. The paper deals with the concept and definition of usufruct and conducts analysis into the legal sources and reasons that led to differences in the understanding of the legal nature of the institute in the Roman legal tradition.
Recepcija rimskog prava na glagoljici Milotić, Ivan
Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci,
01/2021, Letnik:
41, Številka:
3
Journal Article, Paper
Odprti dostop
Zapisnik Petra Lazarića, domaćega bilježnika i kanonika potječe iz 1621. iz Mošćenica. U njemu je na glagoljičkom pismu dokumentirano rješavanje privatnoga diobenog spora među sumještanima u ...arbitraži. Premda pisana glagoljicom i na hrvatskom jeziku, ta isprava obuhvaća pohrvaćeno latinsko (i manje talijansko) pravnotehničko nazivlje te bilježi niz načela, koncepata i instituta koji su u izvansudskom postupku rješavanja spora dosljedno i pravilno primijenjeni po uzoru na rimsko pravo. Svi bitni pravni elementi ovoga diplomatičkog izvora odražavaju snažne odjeke tradicije rimskoga prava i ius commune. Autor u dva rada analizira sve relevantne institute primijenjene u arbitraži i postupovne i materijalnopravne, povezujući ih s rimskim i kanonskim pravnim uzorima. Ovaj izvor povezuje i s druga dva pravna svjedočanstva, koja su nastala u Mošćenicama u prvoj polovici 17. stoljeća, a koji također odražavaju snažne utjecaje rimske pravne tradicije: Mošćenički statut iz 1637. i lovransko-mošćeničko razgraničenje iz 1646.
Il verbale di Petar Lazarić del 1621 proviene da Moschiena dal notaio del luogo e canonico, nel quale nell’alfabeto glagolitico si documenta la risoluzione della lite di divisione privata tra i compaesani nell’arbitrato. Anche se scritto in glagolitico ed in lingua croata, quest’atto contiene la terminologia giuridico tecnica latina croatizzata (ed in misura minore quella italiana) ed annota una serie di principi, concetti ed istituti applicati in modo coerente e corretto nel processo stragiudiziale di risoluzione delle contestazioni seguendo il modello del diritto romano. Tutti gli elementi giuridici importanti di questa fonte diplomatica riflettono forti ripercussioni della tradizione del diritto romano e dello ius commune. L’autore con i due lavori che seguono, uno in questo, e l’altro nel prossimo numero di questa pubblicazione, analizza tutti gli istituti rilevanti applicati nell’arbitrato, tanto quelli procedurali, quanto quelli sostanziali, collegandoli al modello giuridico romano e canonico. Infine, ricollega tale fonte diplomatica ad altre due testimonianze giuridiche, anch’esse originarie di Moschiena e risalenti alla prima metà del XVII e fortemente influenzate della tradizione giuridica romana: lo Statuto di Moschiena del 1637 e la delimitazione tra Lovran e Moschiena del 1646.
Die glagolitische Niederschrift des heimischen Notars und
Kanonikers Petar Lazarić zur Beilegung einer privaten Teilungsstreitigkeit
zwischen zwei Anwohnern im Schiedsverfahren entstammt aus dem Jahr 1621.
Erfasst sowohl in glagolitischer Schrift, als auch in kroatischer Sprache,
umfasst die Urkunde wertvolle kroatisierte
lateinische (in wenigem Maße italienische) rechtstechinsche Benennungen und
Grundsätze, Begriffe und Institute, die im außergerichtlichen Schiedsverfahren
konsequent und in Einklang mit dem römischen Recht angewendet wurden. Alle
wesentliche Rechtsbestandteile dieser diplomatischen Quelle wiederspiegeln die
Tradition des römischen Rechts und ius commune. Vor diesem Hintergrund befassen
sich zwei aufeinander folgende Beiträge (der vorliegende und der zweite in
folgender Ausgabe) mit auschlaggebenden Instituten die im Schiedsverfahren
angewendet wurden. Der Autor setzt sich mit prozeduralen und materiellrechtlichen
Instituten im Zusammenhang zu römischen und kanonischen Rechtsquellen
auseinander. Darüber hinaus analysiert er diese diplomatische Quelle in
Verbindung zu zwei weiteren Rechtszeugnissen die in Moschtscheniz in der ersten
Hälfte des XVII. Jahrhunderts entstanden sind und somit stark von der römischen
Rechtstradition ausgeprägt sind: Statut aus Moschtscheniz aus 1637 und
Lovran-Moschtscheniz Abgrenzung aus 1646.
The protocol of Petar Lazarić, who was simultaneously a domestic priest, prebendary and a notary of Mošćenice, dates back to 1621. It originated in Mošćenice and records in glagolithic script a resolution of a private dispute concerning the property division which was achieved in arbitration. Although the wording of the documents reveals the glagolithic script and is fully made in the Croatian language, if we go beyond that and explore the origins of the essential terms and expressions, we may reach a conclusion that the document substantially records Latin (or Italian) legal technical language which was slightly Croatised in the process of its adoption into the legal system of the commune of Mošćenice. Moreover, the content of the document puts forth legal principles, concepts and institutes of the extrajudicial dispute resolution which were consistently applied in Mošćenice following the model of arbitration in Roman law. All the essentials of the document at hand reflect the strong influences of the Roman legal tradition and the ius commune. The author provides an analysis in this paper which addresses all the relevant institutes that were applied in the arbitration dispute at hand referring to the procedural and substantive law at the same time. The author searches for the Roman model of these institutes, evaluates them from perspective of Roman and canon law of the Middle and New Ages and, finally, he brings this particular legal source in relation to the other two which originated in Mošćenice in the first half of the 17th century that both record significant influences of the Roman legal tradition of the time: The Statute of Mošćenice of 1637 and the boundary dispute between Lovran and Mošćenice of 1646.
PDF
