By using the concept of the Self as the human personality in its totality, as defined by Carl Gustav Jung and furthered by P. Ricoeur (the theory of narrative identity, the Self defined as an ...identity constructed by narrative configuration, the dialectics of the discovery of the other in one’s own Self and one’s own Self in the Other), this work will focus in the analysis of metaphors which express the Self of the auto-diegetic narrator as can be found in the autobiographical discourse of Vesna Parun. The corpus of this research is to be found in selected texts from her volume Noć za pakost. Moj život u 40 vreća (2001). From the first chapter of this volume which consists of the following works of autobiography and essays: Poljubac života (1993), Do zalaska sunca hodajući za kamilicom (1958), Pod muškim kišobranom (1986) the reader comes to realise that, for this author, the writing of autobiography is itself a problem of self-expression and that she had constantly deferred it, while, on the other hand, feeling a great compulsion from within to do so. This sense of paradox finds its reflection in some of the constitutive elements which can be found in her autobiographical discourse. In the relationship between literature and reality, which is something which the genre of autobiography questions in its own way, the author noticeably distances herself from the mere documentary transmission of factual information from her life. A reflection of this can be seen in the negation of a strict chronology of events and confessions, as she makes recourse to a technique which uses collage and appears fragmentary; furthermore, here prose here has a lyrical quality, negating "metaphor as a literary device" and transforming it into "literature as metaphor". The autobiographical prose of Vesna Parun is especially dense with metaphor, and it can be concluded that it expresses her Self. Attention is directed here to three metaphors in particular – the umbrella, which can be both "masculine" and "feminine", a map of the world, on the wall of every house in Vesna’s community, as well the sack, which is followed by the symbolic number 40, as many in which she could fill her life in. Besides the metaphors mentioned here, what will be proposed here is that in the autobiographical discourse of Vesna Parun literature itself is presented as metaphor of her Self, appearing to the reader as significantly (auto)meta-textual.
Služeći se konceptom sebstva kao cjelokupnosti ljudske osobnosti, kako je to definirao Carl Gustav Jung i produbio P. Ricoeur (teorija narativnog identiteta, sebstvo definirano kao identitet konstruiran narativnom konfiguracijom, dijalektika otkrivanja drugoga u vlastitom sebstvu i vlastitoga sebstva u drugome), u radu će se analizom metafora koje izriču sebstvo autodijegetskog pripovjedača istražiti model stvaranja autobiografskog diskursa Vesne Parun. Osnovu obrađenog korpusa činit će tekstovi iz zbirke Noć za pakost. Moj život u 40 vreća (2001.). Iz prvog poglavlja zbirke što ga čine ranije objavljeni autoričini autobiografsko-esejistički tekstovi: Poljubac života (1993.), Do zalaska sunca hodajući za kamilicom (1958.), Pod muškim kišobranom (1986.) čitatelj doznaje da je pisanje autobiografije za autoricu bilo problem samoizricanja pa je taj čin neprestano odgađala, dok je, s druge strane, osjećala snažan unutrašnji poriv da to ipak učini. Ta paradoksalnost autoričine motivacije ogleda se i u nekima od konstitutivnih elemenata koje pratimo u njezinu autobiografskom diskursu. U odnosu književnosti i zbilje, koju sam žanr autobiografije propituje na poseban način, autorica naglašeno stvara odmak od pukog dokumentarnog prenošenja zbiljskih činjenica iz svoga života. To se odražava u negiranju kronološkog niza ispripovijedanih događaja u korist kolažne i fragmentarne organizacije teksta, zatim u naglašenom lirizmu koji mjestimice negira odnos "metafora kao sredstvo književnosti" i pretvara ga u odnos »književnost kao metafora«. Autobiografski diskurs Vesne Parun gusto je prepleten metaforikom za mnoge od kojih se može zaključiti da izražavaju njezino sebstvo. Trima metaforama se u ovom radu daje posebna pozornost – kišobranu, koji može biti "muški" i "ženski", zemljovidu, koji na zidu ima svaka kuća u Vesninu zavičaju, te vreći, koju prati simboličan broj 40, u koliko ih je stao čitav njezin život. Osim spomenutih metafora, u radu će se ispitati teza da se u autobiografskom diskursu Vesne Parun sama književnost predstavlja kao ključna metafora njezina sebstva, čime se isti taj diskurs čitatelju otkriva kao izrazito (auto)metatekstualan.
Ovaj se rad bavi razmatranjem uloge koju Hegelova socijalno-politička filozofija igra u suvremenoj angloameričkoj filozofskoj tradiciji, s posebnim naglaskom na recepciju Hegelove filozofije od ...strane Charlesa Taylora. U tu svrhu autor polazi od kritike Richarda J. Bernsteina koju ovaj filozof upućuje Tayloru, povodom njegove studije o Hegelovoj filozofiji. Putem obrade dva osnovna pojma na kojima se temelji Taylorova recepcija Hegela: ekspresivističkog određenja sebstva i običajnosti, autor pokazuje da su ovi problemi u svom korijenu nerazdvojivi, odnosno da predstavljaju samo dva vida osnovnog problema koji se tiče određenja subjekta unutar zajednice u kojoj se obrazuje prilikom interakcije s drugima. Autor zaključuje da se Bernsteinova kritika Taylorove studije ograničava uglavnom na spoznajno-teorijske, dok zanemaruje društveno-političke aspekte Hegelove filozofije. Zbog toga je nedostatna da na zadovoljavajući način odredi važnost Hegelove filozofije objektivnog duha u suvremenom društveno-političkom kontekstu, koju u sklopu angloameričke tradicije najadekvatnije određuje Taylor.
Namjera je ovoga rada upozoriti na ukorijenjenost
sebstva u kontekstu njegove formacije i egzistencije. Rad
se temelji na nalazima intersubjektivne psihoanalize, koja
smatra da se sebstvo formira i ...kasnije egzistira unutar
određenih ljudskih intersubjektivnih sistema. S obzirom
na to da oni na taj način utječu na organizaciju sebstva,
promatranje sebstva kao izoliranog ili transhistorijskog
entiteta problematično je. Istodobno, intersubjektivni sistemi
nužno su ukorijenjeni u širem kulturalnom sistemu, što ujedno
znači da se i sebstvo formira i postoji unutar specifičnoga
kulturnog konteksta koji utječe na njegovu organizaciju. To se
u radu pokazuje na primjeru suvremenoga sebstva, čiji su se
specifični problemi počeli zamjećivati u kliničkoj praksi
1960-ih godina. Zajedničkim nazivom najbolje ih se može
okarakterizirati kao "tendenciju fragmentaciji", fenomen koji je
primijetio psihoanalitičar Heinz Kohut. Taj se fenomen u
ovom radu povezuje s kontekstom formacije i egzistencije
sebstva u suvremenom društvu. Tako je glavni cilj rada na
inovativan način povezati suvremene kliničke nalaze sa
sociološkim kontekstom suvremenoga društva. Nastavljajući
se na ovu teorijsku perspektivu, autorica nudi i vlastito
sociopsihoanalitičko objašnjenje problema s kojima se
susreće suvremeno sebstvo.
Rad, na temelju pripovijetke Emilijan Lazarević, autora Josipa Kozarca, propitkuje međusoban odnos između autoriteta u kontekstu patrijarhalne obiteljske zajednice i procesa formiranja sebstva. ...Obitelj u patrijarhatu imat će osobitu strukturu i regule, koje pojedinci trebaju usvojiti kako bi se formirali poželjni oblici ponašanja, s ciljem očuvanja zatvorenoga poretka. U pogledu toga relevantna je degradirana uloga ženskosti, pa se analiza referira i na rodnu problematiku unutar devetnaestostoljetnih društvenih normi. Princip odgoja ovdje postaje okosnicom rada jer je ovisan o položaju obitelji Lazarević u odnosu
na ostale i težeće društvene skupine. Također, propitkuje se i problematika narcizma i to u kontekstu velebnoga sebstva i idealizirane roditeljske slike, što potječe od objekata sebstva odnosno roditelja i to u prededipskoj i edipskoj fazi razvoja ličnosti.
U razlici spram Heideggerova snažnog ontološkog interesa, Gadamer razvija koncepciju hermeneutike kao praktičke filozofije. Na Heideggerovu tragu, Gadamer poklanja veliku pažnju pojmu φρόνησις kod ...Aristotela i njegovoj razlici spram τέχνη, ali se ipak udaljava od svoga učitelja utoliko što momente σύνεσις i ἦθος, koje je Heidegger zanemario, iznosi na vidjelo i naglašava. U tome je karakteristično razvijanje metodologije kojom se Heideggerov formalni pristup transformira u povijesni pristup. Zahvaljujući tome, Gadamer može poći drugačijim putem praktičke filozofije negoli Heidegger, čime se ipak jamči predteorijski karakter filozofije, koji je zahtijevao Heidegger. Na taj se način ostvaruje Gadamerovo kritičko usvajanje Heideggera, koje ipak očituje značenje Heideggerova ontološkog pristupa u našemu vremenu.
Neuropsihoanaliza spaja neuroznastvene spoznaje o tome kako mozak stvara um (osjećaje i emocije, kogniciju, pamćenje, sebstvo) i psihoanalitičko razumijevanje ljudskog ponašanja, psihičkih poremećaja ...i njihova liječenja. Neuroznanost daje mogućnost na bolji način konceptualizirati um (u zdravlju, zastranjenjima i poremećajima) te time „zaviriti” u mozak (neurobiološki aspekt), a ne se samo oslanjati na vanjske aspekte ponašanja i ono što nam čovjek subjektivno introspekcijom iznosi.
Afektivna neuroznanost otkriva razlike između homeostatskih osjećaja, primarnih (nagonskih) emocija i sekundarnih (socijalnih) emocija, kao i jasnije razumijevanje cjelokupne afektivne arheologije mozga. Čovjeka je najbolje promatrati kroz tri sustava mozga-uma: primarni afektivni sustav, sekundarni sustav kondicioniranja, implicitnog učenja i memorije (oba sustava se oslanjaju na krugove i mreže subkortikalnih jezgra) te
tercijarni kognitivno – jezični sustav (većinom kortikalne regije mozga).
Prevladavajući pogled među suvremenim filozofima Zapada po pitanju bȋti jest da je utemeljuju intrinzična svojstva. Suprotno, istaknuti ontološki pristup u afričkoj filozofskoj tradiciji utvrđuje bit ...stvari prema njenim relacijskim svojstvima. Afro-relacijska ontologija je nedovoljno razvijena, stoga je prvi cilj članka pomoći u njenom razvoju. Specifično, ciljevi su rada sljedeći: artikulirati afrički pristup razumijevanju bȋti konkretne, prirodne stvari u pogledu njenih relacija; ilustrirati afro-relacijski pristup primjerima sebstva i vode; kontrastirati afro-relacijsku karakterizaciju bȋti sebstva i vode s tipičnim zapadnim konstruktima u pogledu intrinzičnih svojstava; te konačno ponuditi inicijalnu obranu afro-relacijskog pristupa podjednako odgovarajući na postojeće prigovore i pridodajući nove, pozitivne razloge da se ozbiljno uzme u obzir.
Cilj je rada osvijetliti i vrednovati doprinos E. Stein raspravama
o personalnom identitetu. U radu se polazi od teze da odgovor na
pitanje o personalnom identitetu ovisi o shvaćanju osobe i njezinom
...razvoju do osobnosti, pri čemu kod E. Stein ključnu ulogu ima
koncepcija ljudskog sebstva.
U tu svrhu s osloncem u filozofskom djelu E. Stein najprije će se
pokazati koje značenje za pitanje personalnog identiteta ima njezin
pokušaj misliti sveze između ja, duše i tijela u odnosu na sebstvo.
To pretpostavlja bistrenje pojmova “ja”, “jezgra osobe”, “duša” i
višeznačnog izraza “sebstvo”. Potom će se pokazati na koji je način
Steinovoj uspjelo povezivanjem filozofije svijesti i klasične filozofije
bitka naći pristup “pravom sebstvu”, tj. na koji način prevladavanje
“suprotnosti ja-života i bitka” predstavlja pristup “pravom sebstvu”
čovjeka. To nam omogućuje pokazati u čemu je aktualni i originalni
doprinos njezine teorije sebstva, kako u odnosu na klasična rješenja
tog problema, tako i u odnosu na aktualne rasprave o personalnom
identitetu i pitanju sebstva kako se ono postavlja u neuroznanostima.
Uvodno s filozofskim pregledom, i ukratko s aspekta društvenih znanosti predstavljenih uglavnom kroz Moessingerovo djelo, glavni dio ovog rada je psihološki osvrt na sebstvo i identitet. Fokus je ...primarno stavljen na čovjekov individualni identitet. Pojam individualnog identiteta, kako ga se danas shvaća na Zapadu, plod je dugog razvoja razumijevanja ljudske osobe od Augustina preko reformacije, prosvjetiteljstva, Eriksona, Freuda, Moesingera, Dubara, Guindona i drugih o kojima će biti riječ u radu.
Međutim, prema Guindonu, ljudski identitet se shvaća kao ukupnost fizičkih, performativnih, individualnih, psihoseksualnih i psihosocijalnih identiteta. U ovom radu ćemo se fokusirati na svaki aspekt identiteta sebstva kako su predstavljeni u Guindonovom sustavu.
Paul Ricoeur dovodi u pitanje filozofiju subjekta. Njegove knjige Temps et récit i Soi-même comme un autre prožete su s barem tri filozofijske intencije: sebstvo ukoliko se suprotstavlja »ja« i ...odgovara na pitanje identiteta; identitet definiran kao idem-identitet i ipse-identitet, čija dijalektika upućuje na dva načina na koji se osobni identitet odnosi prema vremenu i tvori pojam sebstva; te drugi koji mnoštvom svojih figura obnavlja tradicionalnu dijalektiku Istoga i Drugoga. Autorica nastoji pokazati Ricoeurovo promišljanje u dijalogu s autorima kao što su H. Arendt, E. Lévinas, J. Nabert, J. Greisch i dr.
PDF
