U članku je analizirana moderna teorijska misao sociologije starosti i starenja. Ukazuje se na njezine nedostatke i na njezine potencijale u perspektivi razvitka socijalne znanosti u idućem stoljeću. ...Okosnica “enigme” starosti i starenja jest žensko-muška starost i starenje. Razlog je tome i moderna društvena misao koja je konstruirana oko teme žensko-muških odnosa. Tome treba dodati i tradicionalnu podvojenost znanosti što nalazi uporište u toj dihotomiji. Metodološki, autorica raspravu smješta u sklop feminističke teorije i metodologije kulturoloških znanosti. Tvrdi se da samo biološka utemeljenost starosti i starenja, karakteristična za sve vrste i elaborirana u teoriji kao proces starenja oba seksa, ne razrješava “enigmu”. Još je manje razrješava žensko-muški podvojena, nerijetko redukcionistička misao društvenih znanosti. Početak izlaza iz ove teorijske zamršenosti, prema autorici, bio bi u konstrukciji suvremene sociološke teorije o starosti i starenju; takva bi teorija morala biti sustavno i utemeljeno promišljena da bi omogućila korak naprijed u metodologiji istraživanja odnosa između roda i starenja.
Autori teksta polaze od ocjena Josipa Županova, iznesenih 2002. godine, prema kojima na sociološkoj mapi Hrvatske postoje "velike bijele mrlje" koje se odnose na društvene fenomene o kojima sociolozi ...nemaju empirijskih podataka ili ih imaju vrlo malo, te kako manjak sistematskih podataka o nekim bitnim društvenim pitanjima ometa sociološke generalizacije. U članku se ističe kako su ti nedostaci osobito uočljivi u vezi s istraživanjima fenomena društvenih problema. Ističe se kako izvjesne pojave mogu biti prepoznate kao društveni problemi ne samo zbog (obilježja, promjena) objektivne društvene stvarnosti, nego i na temelju subjektivnoga određivanja i konstruiranja. Uočava se kako su društveni problemi u suvremenoj Hrvatskoj uzročno-posljedično povezani s obilježjima složenoga društvenog konteksta, ponajviše s teškoćama odvijanja procesa tranzicije, modernizacije i globalizacije, te s posljedicama rata i svekolike društvene krize. U tekstu se analiziraju osnovna ograničenja i teškoće sociološke obrade društvenih problema u suvremenoj Hrvatskoj, i to na trima razinama: teorijskoj, empirijskoj i metodološkoj. Zbog utvrđenih raznovrsnih ograničenja i nedostataka sociološke obrade društvenih problema, upozorava se u izlaganju, sužava se opseg i kvaliteta poopćivosti koja se odnosi na sociologiju kao "dijagnozu određenoga vremena" (Srđan Vrcan) i posebice kao "znanost o društvenoj krizi" (Franco Ferraroti).
Članak donosi pregled Weberovih razmatranja o poretku, legitimnosti i karizmi. U prvom dijelu razmatra se sociološki pojam poretka, razlika između marksističkih i funkcionalističkih perspektiva, te ...neka teorijska rješenja (Alexander, Wrong, Elster, Shils). Drugi dio posvećen je Weberovom konceptu legitimnog poretka, gdje se tvrdi kako je taj koncept širi od uobičajene usko političke primjene. Weberov pojam legitimnog (socijalnog) poretka ne treba brkati s legitimnim političkim poretkom, odnosno tipovima legitimne vlasti. U razmatranju tog pojma insistira se na Weberovoj probabilističkoj koncepciji, te njegovom pozivanju na orijentacije, motive i razloge pripisivanja važenja legitimnom poretku. Treći dio bavi se Weberovim pojmom legitimnosti. Kontrastiraju se dva suvremena stajališta: ono Habermasovo, zasnovano na teoriji komunikativnog djelovanja, i ono Luhmannovo, zasnovano na sistemskoj teoriji. Prednost se daje Luhmannovom stajalištu u kojem se naglašava nesrazmjer između rastuće kompleksnosti suvremenih društava i ograničenih resursa individua koje žive u njima. Legitimnost je sistemski a ne psihološki fenomen. Četvrti dio bavi se karizmom – fenomenom lagodno smještenim u historijsku sociologiju religije, ali problematičnim u suvremenoj sociologiji politike i vlasti.
Aktualni trenutak dojučerašnjih europskih socijalističkih sistema je njihovo raspadanje i prijelaz ka nečemu što nije ni socijalizam ni kapitalizam, nego post-socijalizam. Kraj socijalizma bio je ...nužan uslijed raspadanja simbiotskih veza među elementima koji su omogućavali njegovo održavanje na političkoj, socijalnoj i ekonomskoj razini. Novoj zbilji socijalističkih društava suvremena sociologija ne smije prići s morfostatičkih polazišta. Morfogenetski pristup je jedino realan, a nalazimo ga u više teorija novih sistema. Jedna od njih je autopoietična teorija koju prezentiraju Dr. S. Saksida i Dr. A. Lauc. Oba autora nude autopoietična konstrukciju izlaza iz kaotičnog stanja društava u prijelazu kako na području regulacije socijalnog sistema, tako i na području managementa.
U radu se razmatraju osnovni pojmovi Bourdieuove sociologije – kapital, habitus, polje i simbolička moć – s obzirom na problem ideologije. U Bourdieuovoj analizi ideologije možemo razlikovati tri ...povezana i isprepletena aspekta. Prvi je povezan s Marxom i strukturalizmom i tu se ideologija razmatra na strukturalnoj razini društva s obzirom na njezine funkcije i način djelovanja te odnos prema drugim strukturalnim razinama. Drugi aspekt je „durkheimovski” a ideologija se razmatra kao sustav klasifi kacija (hijerarhija) i njihova legitimacija. Habitus kao socijalizirana subjektivnost ovdje ima središnje mjesto. Treći je aspekt „weberijanski” u smislu da se ideologija promatra kao polje a posebna je pozornost posvećena njezinim proizvođačima – specijalistima. Ideološko polje je, kao i svako polje, relativno autonomno, tako da se njegovi proizvodi ne mogu izravno povezivati s interesima vladajuće klase, kao što to čine vulgarne varijante marksizma. Bourdieu ne razlikuje dovoljno ideologiju u durkheimovskom smislu, kao sisteme klasifi kacije i aspekt „življenog iskustva”, od ideologije kao proizvoda specijaliziranog rada u okviru intelektualnog (odnosno ideološkog) polja koje se ravna po vlastitim zakonitostima. Mada procesi u ideološkom polju refl ektiraju i reproduciraju odnose moći
u polju socijalnih klasa, ta veza nije dovoljno jasno pokazana.
Tekst se bavi problematizacijom klasičnih socioloških teorija iz perspektive suvremenog sociološkog mišljenja. Polazeći od konstatacije da sve znanosti, pa tako i sociologija, preispituju aktualno ...značenje svoje tradicije, tekst pokušava utvrditi glavna današnja stajališta o klasičnim sociološkim teorijama. Promatra ih kao niz uvriježenih, više-manje eksplicitnih sudova koji znatno utječu na recepciju i status sociologije u strukturi modernih znanja. Razmatra pet tipičnih stajališta: stajalište ignorancije, stajalište relativizacije, stajalište indiferentnosti, stajalište predmetne posebnosti i stajalište kontinuiteta. Za svako od tih stajališta daju se glavne ideje njihovih zastupnika i upozorava na njihovu specifičnost ili ograničenost. Najviše se pažnje posvećuje stajalištu kontinuiteta jer je ono jedina otvorena perspektiva razvoja i kulturnog utjecaja sociološke znanosti.
Parsonsa se standardno uzima kao najistaknutijeg predstavnika “teorije o zajedničkoj kulturi”, koja se implicite razumije kao apologija dominantne ideologije. Vrijednosti, konsenzus, integracija, ...solidarnost neke su od ključnih riječi kojima se Parsonsa optužuje za jednostran pogled na društvo kao harmoni čnu cjelinu. U strukturalno-funkcionalnoj fazi svoje teorije (u knjizi The Social System) Parsons govori o ideologiji na dva načina: prvo, sa stajališta sociologije znanja i kognitivnih manjkavosti ideologije, i drugo, u vezi s socijalnim funkcijama ideologije – usmjerenosti na integraciju kolektiva, tako da je njegova pozicija izvorno sociološka a ne epistemološka. Njegovo je shvaćanje ideologije neutralno i inkluzivno. U razmatranju društvene promjene Parsons ideologiju kritički smješta u konceptualni okvir povezan s Weberovom tezom o racionalizaciji i Durkheimovom teorijom diferencijacije. Taj dinamički međuodnos između Durkheimove teorije solidarnosti i Weberove teorije racionalizacije i karizme pokazuje kako Parsons promatra ideologiju vrlo obuhvatno – kao integrativni i istodobno “remetilački” faktor u društvenoj evoluciji. To se može pokazati na dva koncepta iz kasnije faze Parsonsove teorije – na konceptima socijetalne zajednice i dediferencijacije. Ovdje se ideologija jedanput pojavljuje kao integrativna i stabilizirajuća (u obliku vrijednosne generalizacije i inkluzije), a drugi put kao dinamizirajući faktor (kao vrijednosni fundamentalizam i Gemeinschaft). Taj opći teorijski okvir potpuno je prikladan za razumijevanje procesa u suvremenim društvima – primjerice recentnih nacionalističkih pokreta ili imigracijskog pitanja u visokorazvijenim državama.
Aktualni trenutak dojučerašnjih europskih socijalističkih sistema je njihovo raspadanje i prijelaz ka nečemu što nije ni socijalizam ni kapitalizam, nego post-socijalizam.
Kraj socijalizma bio je ...nužan uslijed raspadanja simbiotskih veza među elementima koji su omogućavali njegovo održavanje na političkoj, socijalnoj i ekonomskoj razini.
Novoj zbilji socijalističkih društava suvremena sociologija ne smije prići s morfostatičkih polazišta. Morfogenetski pristup je jedino realan, a nalazimo ga u više teorija novih sistema. Jedna od njih je autopoietična teorija koju prezentiraju Dr. S. Saksida i Dr. A. Lauc. Oba autora nude autopoietična konstrukciju izlaza iz kaotičnog stanja društava u prijelazu kako na području regulacije socijalnog sistema, tako i na području managementa.
