Cilj: Tijekom transplantacije jetre očekuju se značajni gubitci tjelesnih tekućina koje je potrebno nadoknaditi kristaloidnim i koloidnim otopinama te transfuzijom krvlju i krvnim derivatima. U ...studiji smo analizirali je li u petogodišnjem razdoblju promijenjen pristup intraoperacijskoj nadoknadi tekućina i krvnih derivata tijekom transplantacije jetre.
Materijali i metode: U opservacijskoj retrospektivnoj studiji analizirali smo podatke ukupno 155 pacijenata kojima je transplantirana jetra u Kliničkoj bolnici Merkur, 79 tijekom 2015. godine i 76 tijekom 2010. godine. Analizirali smo ukupni gubitak krvi, ukupni uneseni volumen tekućina tijekom transplantacijskog postupka te volumen pojedinih vrsta tekućina (kristaloidi, koloidi, koncentrati eritrocita, svježe smrznuta plazma, trombociti). Statistička analiza rađena je Studentovim t-testom.
Rezultati: Pacijenti su bili međusobno usporedivi po tjelesnoj masi i visini, MELD ljestvici. Ukupni gubitci krvi (ml) tijekom transplantacije jetre u 2015. i 2010. godini iznosili su: 6526± 4194 i 11122± 6685, P<0,001. Volumeni unesenih tekućina (ml) tijekom transplantacije jetre u 2015. i 2010. godini iznosili su: ukupni volumen tekućina 9640± 6017 i 18433 ± 7282, P< 0,001; kristaloidi 5077± 1443 i 5674± 2326, P=0,055; koloidi 1853± 814 i 2244± 1188, P=0,018; autologna krv 1097± 1160 i 1927± 2608, P=0,011; homologna krv 1293± 1247 i 2979± 2196, P<0,001; svježe smrznuta plazma 2244± 1523 i 5429± 1954, P<0,001; trombociti 349± 387 i 426± 313, P=0,176.
Zaključci: Ovom studijom uočeno je značajno smanjenje ukupnog volumnog unosa, unosa koloidnih otopina, koncentrata eritrocita i svježe smrznute plazme tijekom transplantacije jetre u razdoblju od pet godina. Razlozi navedenog su ograničavanje perioperacijske volumne nadoknade u svrhu smanjivanja nepovoljnih učinaka volumnog preopterećenja. Ipak, najvažniji je faktor anestezijsko i kirurško iskustvo prikupljeno tijekom niza uspješnih godina u transplantacijskoj medicini.
Zaraza humanim papilomavirusom (HPV) učestala je u populaciji te ukoliko imunosni sustav ne uspije uništiti virus, perzistirajuća infekcija visokorizičnim onkogenim tipovima HPV-a povećava rizik ...razvoja karcinoma. Iako ne postoji specifično liječenje, zaraza HPV-om može se spriječiti cijepljenjem. Bolesnici s presađenim bubregom imaju veći rizik za perzistentnu infekciju HPV-om i razvoj komplikacija zbog cjeloživotne imunosupresije u odnosu na opću populaciju. Sukladno preporukama brojnih stručnih društava donosimo hrvatske preporuke za cijepljenje protiv zaraze HPV-om u primatelja bubrežnog presatka.
Glomerularne bolesti bubrega jedan su od glavnih uzroka zatajivanja bubrežne funkcije u bolesnika koji se pripremaju za transplantaciju bubrega. Kliničko praćenje takvih bolesnika može biti zahtjevno ...zbog varijabilnog tijeka različitih glomerulonefritisa kao i zbog mogućnosti povrata bolesti u transplantirani bubreg. U tekstu se opisuju fokalna segmentalna glomeruloskleroza, IgA nefropatija, C3 glomerulopatija i membranska nefropatija prije i poslije transplantacije. Rizični čimbenici i rano otkrivanje povrata bolesti, kliničke osobine, histološke karakteristike, terapijske mogućnosti i modifikacija imunosupresivne terapije te ishodi liječenja različitih oblika glomerulonefritisa u transplantiranom bubregu tema su ovoga preglednog članka.
Straipsnis skirtas supažindinti filosofus, psichologus, teisininkus ir plačiąją visuomenę su problemomis, su kuriomis susiduria gydytojai, dirbantys organų persodinimo srityje. Teigiama, kad ...transplantologija (mokslas apie organų persodinimą) iškėlė ne tik specialių ir bendrabiologinių problemų, bet ir paskatino peržiūrėti ar net pakeisti kai kurias tradicines moralės bei teisės normas. Recipientai dažniausiai susiduria su liguisto nuolatinio dėkingumo donorui psichiniu kompleksu. Autoriai pabrėžia vieningų įstatymų, kurie nustatytų ne tik gydytojų teises, bet ir apibrėžtų donorų bei recipientų tarpusavio santykius, reikalingumą. Persodinant lavonų organus, nemaža sunkumų kelia mirties fakto konstatavimas, tam tikri jurisdikcijos reikalavimai, visuomenės bei mirusiojo šeimos tradicijos, religiniai įsitikinimai, recipiento psichologija. Nė vienoje šalyje nėra įstatymo, kuris garantuotų stacionaro ligoniams jų kūno neliečiamybę po mirties, jeigu jie gyvi būdami nėra pareiškę noro būti donorais. Tarybų Sąjungos įstatymai neįpareigoja gydytojų, paimant organus iš lavono, gauti giminių sutikimą.
Svrha: Ovaj kratak tekst izvještava o histološkoj analizi sastava komercijalno raspoloživih alogenih koštanih blokova Maxgraft®. Materijali i metode: Na temelju objavljenih histoloških metoda prazni
...uzorci alogenih koštanih blokova Maxgraft® dekalcificirani su, dehidrirani i uloženi u parafin prije histološkog i histokemijskog bojenja. Nakon toga na prerezima su se procjenjivala obilježja materijala, poput strukture koštanoga matriksa i druge komponente, uključujući kolagen ili stanice/stanične ostatke. Rezultati: Uočeno je da ovi koštani blokovi imaju trabekularnu strukturu s lamelarnom podorganizacijom. Dodatno su nađeni i stanični ostatci unutar lakuna osteocita i na vanjskim površinama trabekula zajedno s ostatcima intertrabekularnog masnog i vezivnog tkiva, te kolagene strukture, vezivno-tkivne stanice i stanični ostatci. Zaključak: U skladu s dosadašnjim istraživanjima, podatci iz ovoga teksta pokazuju da neke od certificiranih tehnika pročišćavanja ne omogućuju proizvodnju
alogenog materijala bez organskih stanica i tkivnih komponenata.
Nemelanomski karcinomi kože najčešći su karcinomi u bolesnika s transplantiranim bubregom. Kliničke i epidemiološke studije ukazuju na to da su najvažniji čimbenici rizika za razvoj nemelanomskih ...karcinoma kože doživotna imunosupresivna terapija nužna za sprječavanje odbacivanja presatka i održanje njegove funkcije te starija životna dob bolesnika prilikom transplantacije, izloženost UV zrakama tijekom života, svjetliji tipovi kože i osobna anamneza preboljelog karcinoma kože prije transplantacije. Budući da su bolesnici s transplantiranim bubregom skloniji razvoju agresivnijih tipova kožnih karcinoma, osobito planocelularnog karcinoma, izrazito je važno razviti svijest bolesnika s transplantatom o povećanoj sklonosti razvoju karcinoma kože, potrebi za prevencijom te redovitim dermatološkim pregledima i samopregledima kože. Imunosupresivnu terapiju treba prilagoditi svakom pojedinom bolesniku te ju po potrebi modificirati kako bi se smanjio rizik za pojavu karcinoma uz istodobno održanje funkcije presatka. Za praćenje bolesnika s transplantiranim bubregom potreban je interdisciplinarni pristup uključujući primarno nefrologe i dermatologe kako bismo omogućili bolesnicima s transplantatom prevenciju, ranu dijagnozu i odgovarajuće liječenje karcinoma kože.
Prva uspješna transplantacija bubrega u Jugoslaviji ostvarena je u Rijeci 30. siječnja 1971. kao rezultat multidisciplinarne suradnje u kojoj su značajni doprinos pružili djelatnici Laboratorija za ...tipizaciju tkiva, tada bolnice „Dr. Zdravko Kučić“ na Sušaku, a danas Kliničkog bolničkog centra (KBC) u Rijeci. Upravo su intenzivne pripreme za zahvat transplantacije potakle osnivanje prvog Laboratorija za tipizaciju tkiva u Hrvatskoj pri Stanici, kasnije Zavodu za transfuzijsku medicinu. Ovim radom prikazan je utjecaj povijesnog razvoja Laboratorija na uspješnost transplantacijskog programa te postizanje i održavanje statusa riječkog KBC-a kao jednog od vodećih transplantacijskih centara u Hrvatskoj. Temeljem proučavanja povijesnih dokumenata Laboratorija i arhive KBC-a prikazan je razvoj tipizacije tkiva u Rijeci od osnutka Laboratorija 1971. do danas. Opisan je napredak u usvajanju novih metoda tipizacije tkiva u određivanju polimorfizma sustava HLA, probiru seruma pacijenata na prisustvo protutijela HLA i određivanju njihove specifičnosti, te križnih proba u svrhu otkrivanja donor-specifičnih protutijela. Odabir i primjena optimalnih metoda rada u Laboratoriju pridonijela je usvajanju najnovijih spoznaja u transplantacijskoj imunologiji i povijesnom razvoju transplantacijskog programa u Rijeci.
The first successful kidney transplantation in Yugoslavia was performed in Rijeka, on the 30th of January, 1971, at that time in the “Dr. Zdravko Kučić” Hospital at Sušak, and today in the Clinical Hospital Centre (CHC) in Rijeka. The transplantation was a result of a multidisciplinary cooperation where a significant contribution was provided by the Tissue Typing Laboratory employees. Intensive preparations for the transplant procedure have been crucial for the founding of the first Tissue Typing Laboratory in Croatia as a part of the Station, later the Transfusion Medicine Institute. This paper presents the impact of the historical development of the Laboratory on the success of the transplant programme, the achievement and maintenance of the status of the CHC Rijeka, as one of the leading transplant centre in Croatia. Based on the study of the historical documents of the Laboratory and CHC archives, the development of tissue typing in Rijeka has been presented here since the establishment of the Laboratory in 1971 until the present day. The progress has been described in the adoption of new tissue typing methods in determining the polymorphism of the HLA system, the serum screening for the presence of HLA antibodies and determination of their specificity, as well as crossmatches for detecting donor-specific antibodies. Selection and application of optimal work methods at the Tissue Typing Laboratory contributed to the adoption of the latest findings in transplant immunology and the historical development of the transplant programme in Rijeka.
Razvitak urologije na Sušaku povijesno se ne može izdvojit iz ukupnog razvitka nkirurških disciplina u Hrvatskoj. Kako je Zagreb slijedio zasade bečke kirurške škole, dolaskom vrhunskih liječnika iz ...Zagreba na Sušaku se započela razvijati kirurško-urološka struka. Izgradnjom „Opće javne banovinske bolnice” 1935. godine otvara se i Odjel za kirurgiju, a prim. dr. Janko Komljenović imenovan je pročelnikom odjela. On osuvremenjuje, razvija i primjenjuje niz kirurških disciplina, između ostalog i urologiju. Začetnik je i endoskopske urologije. Nakon Drugog svjetskog rata, na istom odjelu, nastavlja se razvoj urologije uvođenjem većih operacijskih zahvata (urolitjaza i adenomektomija prostate). Kao samostalna jedinica Urološki odjel je osnovan 1950. godine, osnivač i voditelj bio je doc. dr. Zlatko Šestić, a odjel je imao 30 postelja. Godine 1959. u Rijeci je osnovana Urološka sekcija Zbora liječnika Hrvatske čiji je prvi predsjednik bio upravo doc. dr. Šestić. Nakon dolaska prof. dr. Vinka Frančiškovića na mjesto šefa Odjela za kirurgiju dolazi do značajnog razvoja urologije kao zasebne kirurške discipline. On započinje eksperimentalni program transplantacijske kirurgije, a 30. siječnja 1971. godine predvodi tim koji je učinio prvu transplantaciju bubrega u bivšoj Jugoslaviji. U to vrijeme urologiju vodi prof. dr. Tomislav Tićac, a uz transplantacijski program razvija se i liječenje hemodijalizom, zamjene urinarnih putova tankim i debelim crijevom, longitudinalne nefrolitotomije, različite resekcije bubrega, kirurgija nadbubrežne žlijezde. Prim. dr. Vjerislav Peterković postao je šef Odjela 1986. godine. Tada se uvode nove operacijske metode: transuretralni zahvat na donjim urinarnim putovima, ureterorenoskopija, perkutani zahvat na bubregu, radikalne operacije karcinoma prostate i mjehura, a razvija se i andrologija. Na čelo urologije 2000. godine dolazi prof. dr. Željko Fučkar koji je bio ujedno i predstojnik Klinike za kirurgiju. Odjel urologije se obnavlja kadrovski i prostorno, a nabavljen je i aparat za izvantjelesno mrvljenje kamenaca. Godine 2005. osniva se Klinika za urologiju, a njezin prvi predstojnik postaje prof. dr. Fučkar. Na Medicinskom fakultetu se kao zasebna katedra odvaja i Katedra za urologiju (2006. godine). Klinika za urologiju postaje 2006. godine Referentni centar za transplantaciju bubrega u Republici Hrvatskoj. Na Klinici se nastavlja i unaprjeđuje stručna, znanstvena i nastavna aktvnost te obnavlja program eksperimentalne urologije. Prim. dr. Maksim Valenčić obnašao je dužnost predstojnika do 2013. godine, a nakon njega prof. dr. Antun Maričić te naposljetku doc. dr. Josip Španjol. Posljednjih godina bilježi se značajan napredak u transplantacijskoj kirurgiji ali i u primjeni minimalno invazivnih metoda liječenja.
Sažetak. Unatrag nekoliko godina u hematologiji i onkologiji globalno sve češći problem postaje prikladna opskrba „starijim i manje zanimljivim“ kemoterapeuticima. Zbog povremene nestašice ...karmustina, jednog od osnovnih kemoterapeutika pri kondicioniranju prije autologne transplantacije krvotvornih matičnih stanica (ATKS) u oboljelih od limfoma, u našem se centru od 2016. godine on zamjenjuje bendamustinom. U ovom radu retrospektivno analiziramo tijek ATKS-a u 41 bolesnika koji su primili bendamustin u sklopu protokola BeEAM te ga uspoređujemo s tijekom ATKS-a u 40 bolesnika koji su primili karmustin u sklopu protokola BEAM. Medijan oporavka vrijednosti neutrofila (> 0,5 × 109/l) u skupini koja je primila bendamustin iznosio je 11 dana, dok je u skupini kondicioniranoj karmustinom iznosio 10 dana. Medijan oporavka vrijednosti trombocita (> 20 × 109/l) bio je duži kod skupine koja je primala bendamustin (16 prema 13 dana) te su ti bolesnici bili duže ovisni o transfuzijama eritrocita (7 prema 5 dana). Infektivne komplikacije nisu bile češće nakon primjene bendamustina, ali smo nakon primjene karmustina imali veću pojavu mukozitisa II. – III. stupnja (35% prema 12%). Nakon primjene bendamustina zabilježen je jedan slučaj nefrotoksičnosti i kardiotoksičnosti terapije, dok kod primjene karmustina te komplikacije nisu zabilježene. Pri upotrebi bendamustina kod kondicioniranja u naših bolesnika u ovom trenutku nije utvrđena znatnija hematološka toksičnost u odnosu prema karmustinu, ali su prisutni dulji period oporavka vrijednosti trombocita te niža incidencija mukozitisa.
Menisci su vezivno-hrskavične strukture koje imaju važnu ulogu u zaštiti zglobne hrskavice i stabilnosti koljena. Puknuće meniska predstavlja najčešću intraartikularnu patologiju koljenskog zgloba te ...je najčešći razlog izvođenja operacijskih zahvata na koljenu. Razvojem artroskopskih tehnika, artroskopska djelomična meniscektomija postala je metodom izbora u liječenju puknuća meniska. Iako je minimalno invazivan zahvat kojim se odstranjuje samo dio meniska, a nakon kojeg se bolesnici brzo vraćaju svakodnevnim aktivnostima, artroskopska djelomična meniscektomija dugoročno ima nepovoljan utjecaj na hrskavicu koljena, što rezultira ubrzanim razvojem osteoartritisa. Stoga se od devedesetih godina prošlog stoljeća sve više promovira metoda artroskopskog šivanja meniska kojom se nastoji sačuvati anatomska cjelovitost, a time i funkcionalnost meniska. Premda kliničke studije pokazuju zadovoljavajuće dugoročne rezultate nakon takvih zahvata, nažalost, i dalje se šivanje meniska ne izvodi dovoljno često. Cilj ovoga preglednog rada jest naglasiti važnost meniska u očuvanju hrskavice i stabilnosti koljena te na temelju podataka iz literature prikazati suvremene spoznaje o etiologiji, klasifikaciji, dijagnostici i liječenju puknuća meniska.
PDF
