Kod muškarca u dobi od 57 godina hemodijaliza je započeta 1998. godine zbog završnog stadija kroničnog zatajenja bubrega uzrokovanog IgA nefropatijom. Bolesnik je primio alograft u travnju 2002. ...godine te je liječen ciklosporinom, mikofenolatom mofetil i steroidima. Funkcija transplantata je bila optimalna, bez akutnog odbacivanja. U rujnu 2004. zapažen je crveni bezbolni intradermalni čvor u lijevom predaurikularnom području. Imunohistokemijsko bojenje je pokazalo perinuklearnu izraženost citokeratina 20 i sinaptofizina, kao i prisutnost za neuron specifične enolaze i kromogranina, sve znakovito za karcinom Merkelovih stanica. Bila je potrebna ponovna radikalna ekscizija uz medijan granice od 2 cm. Bolesnik je primio dopunsku terapiju u ukupnoj dozi od 55 Gy u 20 ciklusa. Imunosupresivna terapija je smanjena. Karcinom Merkelovih stanica je rijedak agresivni rak koji se može pogrešno dijagnosticirati kao indolentna bolest kože. Kod imunokompromitiranih domaćina on nastaje češće, u mlađoj dobi i vjerojatno poprima agresivniji tijek negoli u općoj populaciji.
Cilj - Najveći problem u daljem razvoju transplantacije bubrega je nedovoljan broj umrlih davatelja. Retrospektivno smo obradili grupu bolesnika koji su primili bubreg od umrle osobe uz primjenu ...perfuzije in situ.
Materijal i metode - U razdoblju od 1989. do 2002. izvršili smo 21 transplantaciju bubrega uzetih od 11 davatelja nakon zastoja srca uz primjenu perfuzije in situ. Topla ishemija kretala se uz primjenu kardiopulmonalne reanimacije od 12 do 85 min. (srednja 50 ± 24 min.). Hladna ishemija trajala je od 7 h 30 min. do 26 h (srednja 19,42 ± 3,88 h).
Rezultati - Sedam je bolesnika imalo ranu funkciju bubrega, a 11 odgođenu. Primarna afunkcija transplantata nije zabilježena. Rasprava - Primjenom perfuzije in situ izbjegnuta je primarna afunkcija transplantata. To u našim uvjetima pruža osnovu za masovniju transplantaciju bubrega od davatelja s nekucajuæim srcem.
Svaki stomatolog u svojoj praksi dolazi u situaciju da se na stomatološki tretman javljaju bolesnici s ozbiljno ugroženom renalnom funkcijom.
Bolesti bubrega, bilo nasljedne ili stečene, bilo akutne ...ili kronične za sobom povlače niz disfunkcija u organizmu, kao što su produženo krvarenje, povišen krvni tlak, sklonost k infekciji itd., što uvelike predstavlja prijetnju od potencijalnih komplikacija kod stomatoloških intervencija u takvih pacijenata.
Svrha je rada prikazati suvremenu doktrinu stomatološkog rada u pacijenata s bubrežnim bolestima. To podrazumijeva stomatološke intervencije i pripremu pacijenata s kroničnim bolestima bubrega, nefrotskim sindromom, pacijenata na dijalizi, te pacijenata s transplantiranim bubrezima.
Svakako da je suradnja stomatolog-nefrolog internist imperativ za prikladnu stomatološku intervenciju na pacijentima s ozbiljno narušenom bubrežnom funkcijom.
Cilj ovog rada bio je prikazati naše kliniko iskustvo i rezultate prilikom transplantacije amnijske membrane kod teških bolesti prednjeg segmenta oka. U razdoblju od 1998 do 2000.g. na Klinici za ...očne bolesti KB «Sestre milosrdnice» transplantirali smo amnijsku membranu u 27 očiju: 16 očiju s perzistentnim ulkusom rožnice i 11 očiju s buloznom keratopatijom. U grupi s perzistentnim ulkusom rožnice prosječeno vrijeme epitelizacije rožnice iznosilo je 23.1 dan, te defekt epitela zacijelio je nakon transplantacije amnijske membrane u 75%, dok kod očiju s buloznom keratopatijom došlo je do epitelizacije tijekom prosječno 19.6 dana u 72.7%. Transplantacija amnijske membrane predstavlja efikasno alternativno liječenje teških oboljenja prednjeg očnog segmenta.
Cilj: Kliničko i imunološko praćenje bolesnika s presađenim bubregom u KBC-u Rijeka te procjena imunosne reaktivnosti primatelja bubrežnog presatka, koji primaju anti-CD25 monoklonsko protutijelo ...daklizumab u sklopu standardnog imunosupresivnog protokola.
Bolesnici i metode: Retrospektivna analiza obuhvaća kliničke podatke o 588 bolesnika, kojima je presađen bubreg u KBC-u Rijeka u proteklom gotovo 25-godišnjem razdoblju. Prospektivno randomizirano istraživanje obuhvaća primatelje bubrežnog presatka od 2006. do 2008. g. Iz ispitivanja su isključeni bolesnici s pozitivnim biljezima na hepatitis B ili C. Imunosna reaktivnost bolesnika određivana je analizom staničnog ciklusa limfocita periferne krvi, metodom protočne citometrije. Kontrolne skupine činili su zdravi darivatelji krvi i bolesnici na liječenju redovitom dijalizom.
Rezultati: Kumulativno preživljavanje bolesnika i bubrežnih presadaka od 2001. do 2007. g. postalo je značajno bolje u odnosu na primatelje u razdoblju od 1985. do 1995. g. Tijekom 25-godišnjeg razdoblja, najčešći uzroci smrti bili su srčanožilne bolesti, infekcije i zloćudni tumori. Među zloćudnim tumorima najčešće se javljao karcinom kože, a potom karcinom bubrega i uretera. U bolesnika s endemskom nefropatijom nađena je visoka učestalost karcinoma prijelaznog epitela s lošom prognozom. Tijekom razdoblja praćenja zabilježen je porast prosječne starosne dobi bolesnika, značajan porast udjela muških primatelja bubrežnog presatka te značajno smanjenje učestalosti kroničnog glomerulonefritisa kao uzroka završnog bubrežnog zatajenja. Bolje preživljavanje presatka uočeno je u primatelja koji su bolovali od policistične bolesti bubrega, dok je značajno lošije bilo u slučaju primatelja ili darivatelja starijih od 50 g., te u muških primatelja nakon presađivanja bubrega od ženskih darivatelja. U prospektivnom dijelu ispitivanja, analizom staničnog ciklusa, uočeno je da tijekom prvih šest tjedana nakon presađivanja bubrega dolazi do postupnog pada proliferativnog odgovora limfocita T u odnosu na kontrolne skupine. Daklizumab je, ovisno o dozi, blokirao anti-CD3 potaknutu proliferaciju limfocita T te je doveo do naglog pada zastupljenosti IL-2 receptora na njihovoj membrani, dok je izražaj IL-2 receptora na stanicama NK varirao na niskoj razini. Uočen je i pad zastupljenosti ukupnih limfocita T, pomoćničkih i citotoksičnih stanica te limfocita B. U kasnijoj fazi, od 2.-6. tj. nakon presađivanja, zastupljenost ovih stanica se normalizirala. NK stanice su neposredno nakon presađivanja pokazale porast postotnog udjela, koji se u kasnijoj fazi ponovno normalizirao.
Zaključak: Ovi rezultati predstavljaju značajan doprinos kliničkom praćenju bolesnika s bubrežnim presatkom i optimizaciji imunosupresivnog liječenja, s ciljem da se smanje neželjeni učinci prekomjerne imunosupresije i da se poboljša preživljavanje bolesnika i presatka.
Aim: Clinical and immunological follow-up of renal allograft recipients in UHC Rijeka and estimation of the immune reactivity of patients receiving the anti-CD25 monoclonal antibody daclizumab, in combination with the standard immunosuppressive protocol.
Patients and methods: Retrospectively, clinical data on 588 patients who received a renal allograft in UHC Rijeka over an almost 25 year period, were analyzed. The prospective randomized trial included recipients of renal allografts from 2006 until 2008. Excluded were patients with positive hepatitis B or C markers. The patients' immune reactivity was determined by analyzing the cell cycle of peripheral blood lymphocytes with flow-cytometry. Control groups were healthy blood donors and patients undergoing regular dialysis treatment.
Results: Cummulative patient and graft survival of transplants performed during the period from 2001 until 2007 became significantly better than for kidney recipients in the period from 1985 until 1995. Over the 25 year period, most common causes of death were cardiovascular disease, infections and malignant tumors. The most common malignant tumor was skin cancer, followed by kidney and uretheral cancer. In patients with endemic nephropathy, a high incidence of urothelial cancer was observerd with a poor prognosis. During the follow-up period an increase in the patients' age average, a significant increase in the proportion of male renal allograft recipients and a significant decrease in the incidence of chronic glomerulonephritis as primary renal disease were observed. Recipients with polycystic kidney disease had better graft survival while the survival was significantly worse in case of recipients or donors age over 50 and in male recipients of kidneys from female donors. In the prospective part of the trial, cell cycle analysis showed a step-wise decrease of the proliferative response of T lymphocytes in comparison to the control groups during the first six weeks after renal transplantation. Daclizumab inhibited, dose-dependently, the anti-CD3 stimulated proliferation of lymphocytes T and lead to a sudden drop in the proportion of IL-2 receptors on their membrane, while the expression of IL-2 receptors on NK cells varied at a low level. A drop of the proportion of all T lymphocytes, both helper and cytotoxic cells as well as of B lymphocytes was observed. Over a period of two to six weeks after transplantation, the proportion of these cells normalized. NK cells showed a rise of their proportion immediately after engraftment, which normalized again in the latter phase.
Conclusion: These results represent a valuable contribution for the clinical follow-up of renal transplant recipients and the optimization of immunosuppressive treatment, in order to minimize side effects of overimmunosuppression and to improve patients and graft survival.
Sažetak.
UvodTransplantacija srca (TS) prihvatljiva je metoda liječenja teških srčanih bolesti i kod djece kada se iscrpe sve ostale mogućnosti. Namijenjena je primarno djeci s kardiomiopatijama, ...rjeđe s teškim aritmijama ili prirođenim srčanim grješkama. Liječenje tom metodom nalaže multidisciplinarnu specijalističku suradnju te potporu okoline u kojoj dijete živi.
CiljGlavni je cilj prikazati razvoj pedijatrijske transplantacijske kardiologije u Hrvatskoj. Sporedni je cilj podizanje svijesti o transplantaciji srca u djece, radi motivacije za donaciju organa jer je to najveći ograničavajući čimbenik ove metode.
Rezultati studijePrva transplantacija srca u djeteta učinjena je u Hrvatskoj 2011. godine. Priprema za transplantaciju napravljena je za 11-ero djece. Dvoje je umrlo na listi čekanja, jedno je skinuto s liste čekanja zbog oporavka, a u osmero je učinjena transplantacija; dvoje od njih je umrlo, jedno dijete neposredno nakon transplantacije, a jedno u ranome posttransplantacijskom razdoblju. Svi su pacijenti zadovoljili kriterije srčane insuficijencije, četvero sa stadijem C – status 2 i sedmero sa stadijem D – status 1A i 1B. Od 11-ero koji su zadovoljili kriterije za TS svi su imali kardiomiopatiju, osmero dilatacijsku i troje restrikcijsku. U skupini bolesnika s dilatacijskom kardiomiopatijom nalaze se četiri s postmiokarditičnim DKM-om, jedan s idiopatskim, jedan u okviru aritmogenog KM-a, jedan u okviru entitetskog oblika koji se zove Carvajalov sindrom (ADVK/LV), dok je jedno dijete imalo DKM kod HLHS-a, ali kao NkKM. Od dvoje umrlih prije transplantacije jedno je dijete imalo postmiokarditični DKM, a jedno Carvajalov sindrom. Neposredno nakon transplantacije umrlo je dojenče sa sindromom hipoplastičnoga lijevog srca koje je prethodno imalo Norwoodove operacije I i II (Glennova operacija ili PCPC), a indikacija je bila teški DKM zbog i u okviru NkKM-a. PHD je pokazao hiperakutno odbacivanje. U ranome postoperativnom razdoblju umro je i 15-godišnji mladić s aritmogenim DKM-om, prethodno dugotrajno liječen konvencionalno i elektroterapijom, zbog zatajenja DV-a (možda zbog akutnoga staničnog odbacivanja). Podjednaka je zastupljenost prema spolu (ž: m) u cijeloj skupini (6: 5) i u skupini transplantiranih (4: 4). Srednja dob kod transplantacije srca bila je 84,8 mjeseci (22 – 167 mj.), a srednje vrijeme čekanja donora 53 dana (7 – 147 dana). Kaplan-Meierove krivulje za šestogodišnje razdoblje pokazuju 75%-tno preživljenje. U radu se opisuju brojne posttransplantacijske komplikacije, imunosupresivna terapija, protokol praćenja bolesnika i kvaliteta života. Prema kriterijima NYHA-e, nalazimo izrazito poboljšanje kvalitete života za sve bolesnike (pomak s 3 – 4 na 1 – 2).
ZaključakTransplantacija srca u našoj se Klinici provodi od 2011. godine. Uspješnost ovisi o pravodobnom postavljanju dijagnoze i prepoznavanju terminalnog stadija bolesti s još zadovoljenim uvjetima za transplantaciju (PVR < 6 Wj, TPG < 15 mmHg) te svijesti javnosti i liječnika u prepoznavanju potencijalnih donora. Preživljenje u šestogodišnjem razdoblju (75%) svjedoči o osposobljenosti našeg tima za tako složen medicinski iskorak.
Suvremena medicina je sposobna pomoću strojeva gotovo u potpunosti nadomjestiti funkciju mnogih oštećenja organa: dijalizom bubrežnu funkciju, respiratorima plućnu funkciju, a elektrostimulatorima ...odnosno umjetnim srcem srčanu funkciju. Međutim, kada dođe do teškog oštećenja jetre, jedino medicinsko rješenje je transplantacija. Već više od 50 godina znanstvenici i liječnici pokušavaju načiniti umjetnu jetru. Ovaj članak usredotočen je na prikaz postojećih sustava za nadomještanje funkcije jetre.
PDF