Transplantacijska etika (TE) određena je brojnim povijesnim, filozofskim, znanstvenim, medicinskim, pravnim, sociološkim i ekonomskim čimbenicima. Nacionalne posebnosti Republike Hrvatske (RH) u ovom ...se području temelje na zavidnom uspjehu u transplantaciji (TX) solidnih organa i uređenoj relevantnoj legislativi koja pogoduje
ovom uspjehu. Tako problemi nedostatka organa za TX, doniranja, dodjele i pravedne raspodjele nisu važne teme TE-a u RH, ali globalno ostaju vodeća etička područja u TX-u. U RH je na snazi uzorit Zakon o presumptivnom pristanku na doniranje organa nakon smrti (tzv. zakon opt-out, jer se izjašnjavanje traži za „biti izvan – out” mogućih darovatelja). Nepoznavanje zakona opt-out o doniranju organa nakon moždane smrti, vrijedećega u RH, neusklađenost s običajima i odredbom Kodeksa medicinske etike i deontologije o traženju suglasnosti obitelji za doniranje organa nakon moždane smrti te nedovoljno regrutiranje kandidata za TX u nas se nameću kao sporne etičke teme. Budućnost predviđa mogućnost TX-a organom nehumanog podrijetla kao što je onaj uzgojen u svinjskom organizmu, što otvara nova etička područja i za RH i za ostatak svijeta.
Transplantacija organa zasigurno predstavlja jedno od najvećih dostignuća 20. stoljeća. Transplantacija bubrega je najučinkovitija metoda od svih oblika nadomještanja bubrežne funkcije. Prva uspješna ...transplantacija bubrega u ljudi je učinjena u Bostonu, SAD, 1954. godine. U bivšoj Jugoslaviji prva transplantacija bubrega je učinjena 16. travnja 1970. u Ljubljani, Slovenija, a potom 30. siječnja 1971. u Rijeci, Hrvatska. Darivatelj je kod oba bolesnika bila majka, a primatelj sin. U članku ćemo prikazati što je prethodilo ovim operacijama, značajke prvih bolesnika te utjecaj transplantacijskog programa na razvoj matičnih bolnica i fakulteta.
Hepatorenal syndrome (HRS) involves reversible renal failure in patients with advanced cirrhosis or acute liver failure. The aim of the study was to determine the pathogenetic mechanisms of the ...development of hepatorenal syndrome and to emphasise the clinical importance of early detection and timely treatment of patients with this condition. Th e one-year incidence rate of hepatorenal syndrome in patients with liver cirrhosis is 18-20%. Th e risk factors for the development of hepatorenal syndrome include the following: spontaneous bacterial peritonitis, gastrointestinal bleeding, nephrotoxic drugs, diuretics, non-steroidal anti-inflammatory drugs, and hyponatraemia. The primary plan of treatment is a liver transplantation, while a secondary plan of treatment is the use of a vasoconstrictor in conjunction with albumin. Early diagnosis and prompt appropriate treatment can significantly reduce the mortality rate of patients with hepatorenal syndrome.
Hepatorenalni sindrom (HRS) predstavlja reverzibilnu bubrežnu insufi cijenciju kod bolesnika sa uznapredovalom cirozom ili akutnom insufi cijencijom jetre . Cilj rada je da utvrdi patogenetske mehanizme razvoja hepatorenalnog sindroma i da ukaže na klinički značaj ranog otkrivanja i pravovremenog lečenja bolesnika sa hepatorenalnim sindromom. Jednogodisnja stopa hepatorenalnog sindroma kod bolesnika sa cirozom jetre iznosi 18-20%. U faktore rizika za nastanak hepatorenalnog sindroma spadaju: spontani bakterijski peritonitis, gastrointestinalno krvarenje, nefrotoksični lekovi, diuretici, nesteroidni antiinflamatorni lekovi, hiponatriemija. Primarni plan lečenja je transplantacija jetre, dok sekundarni plan lečenja je primena vazokonstriktora u kombinaciji sa albuminima. Rano dijagnostikovanje i pravovremena primena odgovarajućeg lečenja znatno smanjuju stopu smrtnosti bolesnika obolelih od hepatorenalnog sindroma.
Unatoč napretku u dijagnostici i sprječavanju CMV-bolesti u posljednjih nekoliko desetljeća, CMV-infekcija i dalje je velik dijagnostički i terapijski problem u primatelja alogenih krvotvornih ...matičnih stanica (aloKMS). Pored znatnog pobola koji se očituje u izravnim učincima CMV-infekcije (hepatitis, gastrointestinalna bolest, pneumonija, retinits), CMV neizravnim djelovanjem povećava osjetljivost prema oportunističkim infekcijama te povećava rizik od odbacivanja presatka i smrtnosti pridružene presadbi. Također, zbog mijelosupresije, nefrotoksičnosti ili pojave CMV-rezistentnih sojeva javljaju se ograničenja u upotrebi antivirusnih tvari koje se rabe za kontrolu CMV-infekcije. Cilj je ovoga rada prikazati probleme vezane uz CMV-infekciju koji se javljaju u primatelja aloKMS s posebnim naglaskom na dijagnostiku i liječenje odnosno sprječavanje nastanka CMV-bolesti.
Transplantacija srca (TS) prihvatljiva je metoda liječenja teških srčanih bolesti i kod djece kada se iscrpe sve ostale mogućnosti. Namijenjena je primarno djeci s kardiomiopatijama, rjeđe s teškim ...aritmijama ili prirođenim srčanim grješkama. Liječenje tom metodom nalaže multidisciplinarnu specijalističku suradnju te potporu okoline u kojoj dijete živi. Cilj: Glavni je cilj prikazati razvoj pedijatrijske transplantacijske kardiologije u Hrvatskoj. Sporedni je cilj podizanje svijesti o transplantaciji srca u djece, radi motivacije za donaciju organa jer je to najveći ograničavajući čimbenik ove metode. Rezultati studije: Prva transplantacija srca u djeteta učinjena je u Hrvatskoj 2011. godine. Priprema za transplantaciju napravljena je za 11-ero djece. Dvoje je umrlo na listi čekanja, jedno je skinuto s liste čekanja zbog oporavka, a u osmero je učinjena transplantacija; dvoje od njih je umrlo, jedno dijete neposredno nakon transplantacije, a jedno u ranome posttransplantacijskom razdoblju. Svi su pacijenti zadovoljili kriterije srčane insuficijencije, četvero sa stadijem C – status 2 i sedmero sa stadijem D – status 1A i 1B. Od 11-ero koji su zadovoljili kriterije za TS svi su imali kardiomiopatiju, osmero dilatacijsku i troje restrikcijsku. U skupini bolesnika s dilatacijskom kardiomiopatijom nalaze se četiri s postmiokarditičnim DKM-om, jedan s idiopatskim, jedan u okviru aritmogenog KM-a, jedan u okviru entitetskog oblika koji se zove Carvajalov sindrom (ADVK/LV), dok je jedno dijete imalo DKM kod HLHS-a, ali kao NkKM. Od dvoje umrlih prije transplantacije jedno je dijete imalo postmiokarditični DKM, a jedno Carvajalov sindrom. Neposredno nakon transplantacije umrlo je dojenče sa sindromom hipoplastičnoga lijevog srca koje je prethodno imalo Norwoodove operacije I i II (Glennova operacija ili PCPC), a indikacija je bila teški DKM zbog i u okviru NkKM-a. PHD je pokazao hiperakutno odbacivanje. U ranome postoperativnom razdoblju umro je i 15-godišnji mladić s aritmogenim DKM-om, prethodno dugotrajno liječen konvencionalno i elektroterapijom, zbog zatajenja DV-a (možda zbog akutnoga staničnog odbacivanja). Podjednaka je zastupljenost prema spolu (ž : m) u cijeloj skupini (6 : 5) i u skupini transplantiranih (4 : 4). Srednja dob kod transplantacije srca bila je 84,8 mjeseci (22 – 167 mj.), a srednje vrijeme čekanja donora 53 dana (7 – 147 dana). Kaplan-Meierove krivulje za šestogodišnje razdoblje pokazuju 75%-tno preživljenje. U radu se opisuju brojne posttransplantacijske komplikacije, imunosupresivna terapija, protokol praćenja bolesnika i kvaliteta života. Prema kriterijima NYHA-e, nalazimo izrazito poboljšanje kvalitete života za sve bolesnike (pomak s 3 – 4 na 1 – 2). Zaključak: Transplantacija srca u našoj se Klinici provodi od 2011. godine. Uspješnost ovisi o pravodobnom postavljanju dijagnoze i prepoznavanju terminalnog stadija bolesti s još zadovoljenim uvjetima za transplantaciju (PVR < 6 Wj, TPG < 15 mmHg) te svijesti javnosti i liječnika u prepoznavanju potencijalnih donora. Preživljenje u šestogodišnjem razdoblju (75%) svjedoči o osposobljenosti našeg tima za tako složen medicinski iskorak.
Dijabetička nefropatija je najčešća komplikacija u bolesnika sa šećernom bolešću tip 2 i jedan je od najčešćih razloga za nadomještavanje bubrežne funkcije u Hrvatskoj, Europi i Sjedinjenim Američkim ...Državama. Obilježena je proteinurijom, smanjenjem glomerularne filtracije te visokim srčano-žilnim pobolom i smrtnošću. Oštećenje bubrežne funkcije u dijabetičkoj se nefropatiji razvija kroz pet kliničkih stadija s pripadajućim patohistološkim značajkama. U patogenetskom slijedu neosporna je uloga genetske predispozicije, hiperglikemije, arterijske hipertenzije i trajanja šećerne bolesti. Interdisciplinarni pristup i bliska suradnja nefrologa i dijabetologa neophodni su za pravodobno otkrivanje i napredovanje bolesti, a time i za poboljšanje ishoda bolesnika. Kontrola glikemije, probir bolesnika te jedanput godišnje određivanje albuminurije i glomerularne filtracije omogućava otkrivanje bubrežnog oštećenja u ranoj fazi i pravodobno upućivanje nefrologu. U ovome su radu prikazani klinički stadiji bolesti u korelaciji s patohistološkom klasifikacijom, ponovljene su osnove patogeneze i pristupa liječenju.
Glavni cilj replantacije ponovna je uspostava perfuzije ekstremiteta te minimiziranje vremena ishemije. Operacijski mikroskop i mikrovaskularna kirurška tehnika osnove su na kojima se temelji ...replantacija i revaskularizacija. Kod replantacije koristimo sljedeće operacijske zahvate: osteosintezu, anastomozu i rekonstrukciju vaskularnih elemenata, rekonstrukciju živaca, tetive ili mišića te pokrova. Kontraindikacije za replantaciju dijele se na apsolutne i relativne. U apsolutne kontraindikacije ubrajaju se: amputacija s politraumom, opsežna ozljeda i kronične bolesti. Relativne kontraindikacije su: amputacija jednog prsta, bolesnik iznad 50 godina, avulzijske ozljede, duga topla ishemija (više od 12 sati za prste te 6 – 8 sati za nadlakticu i podlakticu), jaka kontaminacija te ranija ozljeda s lošim funkcijskim ishodom. Replantacije se favoriziraju kada su u pitanju djeca, palac šake te više prstiju šake. Transplantacija vaskulariziranog ekstremiteta ili njegovih dijelova definira se kao alotransplantacija kompozitnog tkiva te nudi novu terapijsku mogućnost za bolesnike s gubitkom ruke. Rutinska skrb tijekom poslijeoperacijske njege uključuje elevaciju replantiranog ekstremiteta, antikoagulacijsku zaštitu, praćenje boje, turgora, kapilarnog punjenja i temperature, primjenu antibiotske terapije te zabranu pušenja i konzumacije kave i čokolade, kako bi se prevenirao periferni vazospazam i time rizik od razvoja vaskularne tromboze. Prva uspješna replantacija palca šake u KBC-u Rijeka učinjena je 1980. godine, dok je replantacija podlaktice učinjena 1983. godine. Iako replantacija može biti izuzetno skupa te zahtijevati produženu hospitalizaciju i poslijeoperacijsku terapiju, ukupni troškovi mogu biti značajno niži od mioelektrične proteze koja se mora periodično mijenjati. Unatoč svemu, iskusan tim liječnika i izuzetno motiviran bolesnik pridonose uspješnosti operacije te zadovoljstvu, kako kozmetičkim, tako i funkcijskim rezultatom.
Transplantacija solidnih organa sastavni je dio liječenja bolesnika sa završnim stadijem bolesti jetre, bubrega, srca, pluća, crijeva i gušterače. U većini slučajeva izvodi se izolirana ...transplantacija organa iako postoji mogućnost multiorganske transplantacije jetre s bubregom, srcem, gušteračom i crijevom. Tri su glavne indikacije za simultanu i sekvencijsku transplantaciju jetre i bubrega: završni stadij bolesti oba organa, sekundarno zatajenje bubrežne funkcije u primatelja jetrenoga presatka i kada je transplantacija jetre potrebna za regulaciju specifičnoga enzimskog ili imunološkog poremećaja u bolesnika sa zatajenjem bubrega. Kombinirana transplantacija jetre i srca je opcija liječenja uznapredovaloga srčanog zatajivanja i istovremene uznapredovale jetrene bolesti. Jetrena bolest koja je vezana uz zatajenje crijevne funkcije smrtonosna je bolest koja nastaje kao posljedica dugotrajne parenteralne prehrane i sindroma kratkog crijeva. Visceralna transplantacija kod zatajenja jetre uzrokovane zatajenjem crijevne funkcije uključuje varijante transplantacije crijeva, jetre ili kombiniranu transplantaciju jetre i crijeva. U budućnosti je potrebno standardizirati indikacije i kriterije za kombiniranu transplantaciju jetre i bubrega, jetre i srca te jetre i crijeva kako bi se poboljšao proces alokacije i iskoristivosti darivanih organa.
Limfocele su jedna od češćih kirurških komplikacija transplantacije bubrega. Retrospektivno smo analizirali bolesnike s transplantiranim bubregom u našem centru u kojih su dijagnosticirane limfocele. ...Tijekom 39 godina učinili smo 922 transplantacije bubrega, a limfocele su dijagnosticirane u 45 (4,9%) bolesnika. Limfocele smo liječili na sljedeći način: perkutana drenaža s instilacijom povidon-jodida u 36 (80%) bolesnika, perkutana drenaža s instilacijom tetraciklina u jednog (2,2%), perkutana aspiracija u četiri (8,9%) i kirurško liječenje u četiri (8,9%) bolesnika. U četiri (8,9%) bolesnika s recidivom sekundarni postupak bio je uspješan. Ukupno smo otvorenim kirurškim zahvatom liječili pet (11,1%) bolesnika, a laparoskopski četiri (8,9%) bolesnika. Perkutana drenaža limfocele, s instilacijom sklerozirajućeg sredstva ili bez instilacije, je metoda izbora u liječenju limfocele. Laparoskopska fenestracija limfocela je alternativa perkutanoj drenaži, posebno kod recidiva.
PDF
