Na temelju nove arhivske građe autor je prikazao stajališta odnosno neučinkovitost i prijepore Saveznika, Velike Britanije i SAD-a oko zahtjeva Jugoslavije za izručenjem talijanskih i jugoslavenskih ...ratnih zločinaca. Jugoslavenska vlada, čije je uporište bilo u odlukama, deklaracijama, protokolima i zaključcima konferencija u Moskvi, Jalti i Potsdamu kao i u odlučnosti velike trojice, Roosevelta, Churchilla i Staljina, te na osnovi Povelje Ujedinjenih naroda, učestalo je zahtijevala da ratni zločinci budu što brže privedeni pravdi i osuđeni, odnosno izručeni državama u kojima su počinili zločine. Komisija Ujedinjenih naroda za istraživanje ratnih zločina, iako je trebala zastupati interese svih svojih članova pa tako i Jugoslavije, činila je to selektivno pod izrazitim utjecajem V. Britanije i SAD-a imajući u vidu njihove globalne, geostrateške interese i planove.
U ratu protiv Republike Hrvatske izvršeni su brojni međunarodni zločini, osobito na okupiranim hrvatskim područjima, koja su pod kontrolom Zaštitnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPROFOR-a). To je povod ...i poticaj da se raspravi pitanje obveza i odgovornosti Ujedinjenih naroda i njihovih organa, pa dakle i UNPROFOR-a, u odnosu na međunarodne zločine. Pojmovi međunarodnih zločina sadržani su, prije svega, u Statutu Međunarodnog vojnog suda, koji je dodatak tzv. Londonskog sporazuma o gonjenju i kažnjavanju glavnih ratnih zločinaca iz europskih sila osovine, od 8. kolovoza 1945. Međunarodna krivična djela, kao “teške povrede" međunarodnih konvencija o ratnom pravu, nabrojene su u tim međunarodnim konvencijama. Zločin genocida definiran je u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida od 1948. godine. Iz pravila Povelje Ujedinjenih naroda iz 1945. godine (čl.l. toč. 3, čl. 55. čl. 62, čl. 76) proizlazi da je zaštita prava i sloboda čovjeka jedan od glavnih ciljeva Ujedinjenih naroda, kao i da je ta zaštita postala interes i obveza međunarodne zajednice naroda. Prema tzv. Načelima međunarodnog prava priznatim Statutom Nirnberškog suda i presudom toga suda, koja je prihvatila Generalna skupština Ujedinjenih naroda, svaki počinitelj međunarodnog zločina, bez obzira na unutarnje državne propise i državnu funkciju koju obavlja, neposredno odgovara međunarodnoj zajednici za izvršene zločine. Za suđenje i kažnjavanje takvih počinitelja potrebno je osnovati međunarodni krivični sud. U međunarodnom pravu postoje pravila (čl. VIII. Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina fenocida iz 1948, čl. 89. Dopunskog protokola I. Ženevske konvencije iz 1977. i dr.) iz kojih proistječu obveze Ujedinjenih naroda i njihovih organa u pitanjima međunarodnih zločina, među kojima su i one koje se odnose na suradnju s pojedinim državama u slučajevima takvih zločina. Na temelju tih pravila, nadležni hrvatski državni organi treba da odmah zatraže suradnju s UNPROFOR-om u prikupljanju podataka i dokaza o izvršenim međunarodnim zločinima u Hrvatskoj, osobito na njenim okupiranim područjima.
Nakon svibnja 1945. na područje Bosne i Hercegovine dovoženi su transporti
zarobljenika iz hrvatskih logora i zatvora, posebno iz Požege i Slavonskoga
Broda. Najveći broj tih zarobljenika zatočen je ...u sarajevskim
i mostarskim logorima iz kojih je nepoznat broj odvezen prema Stocu,
Nevesinju, Bileći, Trebinju i Crnoj Gori. Po izjavama većega broja svjedoka
te se osobe nikada nisu vratile kućama zbog čega se pretpostavlja
da su pobijene u većem broju jama i grobišta na području istočne Hercegovine.
Speleološka istraživanja potvrdila su da se u pojedinim jamama
nalaze ljudske kosti, no stradanje Hrvata na tome području još je uvijek
slabo istraženo. Iako većina svjedočanstava govori o dolasku zarobljenika
preko Slavonskoga Broda, tragovi vode i prema Splitu i Dubrovniku.
Veći broj izvora, uključujući i arhivsko gradivo, potvrđuje bliske kontakte
i suradnju dalmatinskih i hercegovačkih komunista te tijela vlasti
(poglavito OZNA-e), zbog čega je istraživanje ratnih zločina počinjenih
na području istočne Hercegovine i južne Dalmacije vrlo složeno.
Historiografija na prostoru bivše Jugoslavije dosada se uglavnom fokusirala na „Ciglanu“ kao najozloglašeniji među jasenovačkim logorima iz kojeg je 22. travnja 1945. izvršen proboj logoraša. Dana 2. ...svibnja 1945. postrojbe Jugoslavenske armije zauzele su to područje. Ipak, spominjanje logora poslije toga datuma je sporadično, fragmentarno i nesustavno. Dosadašnji izvori o tome svode se ponajviše na kratka usmena svjedočanstva koja do sada nisu bila potkrijepljena nikakvim izvornim dokumentima. Kroz proteklih gotovo sedamdeset godina nije bilo ozbiljnijeg i temeljitijeg pokušaja istraživanja poratnog logora u Jasenovcu. Cilj ovog rada je osvrnuti se na dosadašnja istraživanja, svjedočanstva i dokumente koji govore o poslijeratnom logoru u Jasenovcu te ih upotpuniti dosada pronađenima arhivskim izvorima koji potvrđuju da je na jasenovačkom području nakon Drugoga svjetskog rata djelovao sustav zarobljeničkih logora. Među dokumentima iz Državnog arhiva u Sisku naročitu pažnju izaziva zapisnik koji otkriva identitet „upravnika zatočenika u Jasenovcu“ i koji stoga dovodi u sumnju točnost pojedinih navoda Mirka Šimunjaka na čijem se svjedočanstvu ponajviše zasniva teza o tzv. „radnoj grupi Jasenovac“.
Autor analizira pisanje hrvatskog tiska, odnosno glavnih novina što su izlazile u to doba u Hrvatskoj i Dalmaciji, o balkanskim ratovima. Predstavljeni su odjeci tih ratova u Obzoru, Jutarnjem listu, ...Novom listu, Crvenoj Hrvatskoj i drugim novinama. Ovo je ulomak iz autorova magistarskog rada Balkanski ratovi (1912.-1913.) i hrvatska javnost, obranjenog 13. veljače 2008. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Predmet rada je analiza Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine, koji je donesen u Republici Srbiji 2003. godine, i to u prvom redu članka 3., kojim je ...propisano da su državni organi Republike Srbije određeni tim Zakonom nadležni za vođenje postupka za kaznena djela iz zakonskog kataloga koja su počinjena na području bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, bez obzira na državljanstvo počinitelja ili žrtve. Na osnovi tog Zakona u Republici Srbiji pokrenuti su postupci protiv državljana Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine za zločine koji su počinjeni na području tih dviju država tijekom agresije i oružanog sukoba početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. U radu se nastoji utvrditi je li u toj spornoj odredbi sadržano univerzalno načelo primjene kaznenog zakonodavstva u prostoru i krše li se njezinom primjenom općeprihvaćena načela kaznenog i međunarodnog prava – načelo pravne određenosti i načelo nemiješanja u unutarnje poslove drugih država.
Ličko-primorska operacija 4. Jugoslavenske armije (JA) protiv postrojbi Wehrmachta i Hrvatskih oružanih snaga (HOS) vođena je na području Like od 20. ožujka do 15. travnja 1945. godine, a dijeli se u ...dvije faze: zauzimanje istočne Like i Bihaća te zauzimanje Gospića, Perušića, Ličkog Osika i Otočca. Nakon 7. travnja 1945. postrojbe 4. JA nastavljaju kretanje na teritoriju Hrvatskog primorja, odnosno prema Rijeci. Tijekom navedene akcije veći broj vojnih i civilnih osoba likvidiran je bez suđenja, a likvidacije su nastavljene i nakon travnja 1945. Dostupni dokumenti ukazuju na to da su zločine najvjerojatnije izvršile različite postrojbe 4. JA, Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), Odjeljenje za zaštitu naroda (OZN-a) i I. samostalna lička brigada. U ovom članku detaljnije se govori o likvidacijama počinjenima na području Gospića, Kaniže, Ličkog Osika, Otočca i Korenice te se na temelju dostupnih izvora pokušavaju identificirati počinitelji spomenutih zločina. Na području Gospića, Ličkog Osika, Kaniže, Korenice i Otočca evidentirano je 15 grobišta, a na lokacijama istih u trenutku počinjenja zločina djelovale su ponajviše postrojbe nekadašnjeg 8. (dalmatinskog) korpusa NOVH koje su sudjelovale i u ranijim zločinima u Dalmaciji i Hercegovini.
Rad predstavlja komentar Zakona o ništetnosti, jednoga od najkraćih, najkontroverznijih i najlošijih zakona donesenih zadnjih godina u Hrvatskoj. Koristeći se znanstvenim metodama tumačenja pravnih ...norma, autorica ogoljuje sadržajnu i pravnu prazninu tog Zakona. Teleološkim tumačenjem otkriva da je cilj Zakona bio zabraniti domaćim pravosudnim tijelima suradnju s pravosudnim tijelima Srbije u odnosu na ratne zločine hrvatskih državljana. Sustavno i povijesno tumačenje dokazuje da je taj cilj neprovediv. Sustavno je tumačenje pokazalo da zakonske odredbe nemaju pravni učinak u pozitivnom pravnom okviru s obzirom na to da ponavljaju postojeće pravne odredbe te da su pojedine odredbe neprovedive i otkrivaju pravno neznanje zakonopisca. Povijesno tumačenje prijedloga Zakona otkriva kako su Vlada i Sabor izmijenili Zakon oduzevši mu pravni učinak i pretvorivši ga u praznu političku proklamaciju. Autorica opovrgava neustavnost Zakona iz razloga koji su se navodili u javnosti, ali potvrđuje njegovu neusklađenost s ustavnim načelom zakonitosti i sa zahtjevom za koherentnošću pravnog poretka. U zaključnom dijelu upozorava na nužnost sklapanja međunarodnog ugovora o kaznenopravnoj suradnji u progonu ratnih zločina u regiji, koji će riješiti pitanje sukoba nadležnosti, omogućiti bržu i učinkovitiju suradnju, osobito u prethodnom kaznenom postupku, te ograničavanje temeljnih ljudskih prava kroz radnje državnih odvjetništava propisati parlamentarnim aktom i staviti pod sudsku kontrolu.
Presuda Međunarodnoga suda iz 2007. godine naišla je na mnoga neodobravanja u široj javnosti. Njihov uzrok leži u nepoznavanju razlika između pojmova kaznene odgovornosti pojedinaca počinitelja ...međunarodnih zločina i odgovornosti država stranaka za kršenje Konvencije o genocidu iz 1948. godine. Ovdje se opširno raspravlja o tim razlikama, ali se izlažu i kritike nekih točaka u izrečenoj presudi. Na koncu se raspravlja i o izgledima Hrvatske da uspije u tužbi protiv Srbije pred Međunarodnim sudom o istom predmetu.
Uoči, tijekom i nakon Mostarske operacije, odnosno zajedničkoga djelovanja
postrojbā VIII. dalmatinskoga korpusa i 29. hercegovačke divizije II.
crnogorskoga korpusa NOVJ-a, u borbama koje su se od ...6. do 16. veljače
1945. vodile na području Širokoga Brijega, Mostara i Nevesinja postrojbe
9., 19. i 26. dalmatinske divizije VIII. korpusa počinile su veći broj ratnih
zločina nad hercegovačkim Hrvatima, među kojima je bilo vojnika, civila
i svećenika. Većina žrtava ubijena je i pokopana na području Hercegovine,
no dio je odveden prema Hrvatskoj i ubijen na dalmatinskim stratištima
kod Vrgorca i Zagvozda. U članku se analiziraju već poznati podatci
o ovim događajima te se nadopunjuju s dosad neobjavljenim dokumentima
iz arhivskih fondova koji se danas čuvaju u The National Archives u
Londonu, Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu i Državnome arhivu
u Splitu radi utvrđivanja postrojbā odgovornih za pojedine zločine.
