Za Pavla su stvarnosti Krista i evanđelja bile moćni interpretativni alati. U svojim pismima Pavao koristi te stvarnosti kao leće kojima tumači svoje trpljenje. Ovaj članak istražuje elemente Pavlova razmišljanja u kojemu je patnja protumačena kao nešto što ide u prilog službi. Prvo, u Ežefanima i Filemonu raspravljamo o terminu „sužanj Krista Isusa” i načine na koje Pavao to vidi kao počasni naziv koji ga kvalificira autoritetom. Drugo, u korespondenciji s Korinćanima razmatramo način na koji Pavao povezuje apostolstvo i patnju, nabrajajući svoje nedaće kao kvalifikacije. Treće, u Drugoj poslanici Korinćanima promatramo način na koji Pavao vidi patnju kao nešto što doprinosi empatiji u službi. Na kraju otkrivamo odjeke sličnih misli drugdje u Novomu zavjetu. The realities of Christ and the Gospel were for Paul powerful interpretive tools. In his letters, Paul uses these realities as lenses to interpret his suffering. This article examines elements of Paul’s thought where suffering is interpreted as positive for ministry. First, in Ephesians and Philemon, we discuss the term “Prisoner for Christ,” and the ways Paul sees this as a title of honor that qualifies him with authority. Second, in the Corinthians correspondence, we examine the way Paul connects apostleship and suffering, listing his sufferings as qualifications. Third, in 2 Corinthians 1, we look at how Paul sees suffering as contributing to empathy in ministry. Finally, we trace echoes of similar thoughts elsewhere in the New Testament.