Beskućništvo postaje sve veći socijalni problem, a to se očituje rastućim brojem osoba u ovom statusu te posljedicama koje za sobom nosi takav socijalni status kao najekstremniji oblik neimaštine i socijalne isključenosti. U Hrvatskoj je status beskućnika „priznat“ i reguliran tek 2011. godine Zakonom o socijalnoj skrbi. Rad polazi od prava na pristojno stanovanje kao temeljnog ljudskog prava, analizira evoluciju i trenutno stanje socijalnih prava beskućnika, počevši od 90-ih do novijih zakonskih dokumenata i politika, te kritički analizira i interpretira rezultate ranijih istraživanja koja se tiču socijalnih prava, statusa i položaja beskućnika. Zaključuje se da su socijalna prava beskućnika manjkavo definirana te je briga o beskućnicima rezidualni dio socijalnih skrbi. Naglašava se i veća potreba za podrškom u ostvarenju postojećih socijalnih prava beskućnika te se daju određene preporuke kako unaprijediti socijalna prava i u nekim aspektima inovirati, imajući u vidu međunarodni, nacionalni zakonodavni okvir politika.