U članku se snova pokušava rasvijetliti u kojem bi smislu pojam hrvatske filozofije mogao biti sporan, a u kojem je smislu ipak nesporan. On se ne može čisto filozofijski utemeljiti jer je filozofiji nebitno koje je narodnosti ili jezika onaj koji filozofira, a bitno jedino da i kako filozofira. Stoga su pojmovi kao francuska ili njemačka filozofija u jednakoj mjeri sporni kao i hrvatska filozofija. Razinskim razlikovanjem znanstvenoga bavljenja filozofijskom baštinom – usporedivoga s radom antičkih biografa, doksografa, izlagatelja filozofskih nazora (αἱρέσεις) i pisaca povijesti »sljedova, loza« filozofa učitelja i učenika (διαδοχαί) – s jedne strane, i filozofiranja samoga s druge, našim pojmovima »nacionalnih filozofija« mo- žemo pridati smisleno znanstveno mjesto unutar kulturnopovijesnih studija, kakvi su povijest nacionalnih književnosti ili umjetnosti. A tada, iz vidokruga složene višejezične hrvatske kulture postaje jasnim zašto filozofijska djela naših latinista, kao i novijih filozofskih pisaca na hrvatskome, pripadaju pojmu hrvatske filozofije ili »philosophiae Illyricae«.