U radu će se problematici narcističkog ophođenja pristupiti kroz evaluaciju na društvenoj, političkoj i psihijatrijsko-psihološkoj osi razmatranja. Etiološki, simptomatološki i prevencijski dijapazon narcističkog poremećaja ličnosti, prisutnog u DSM dijagnostičkom vodiču te u okvirima aktualne epohe obilježene »narcističkom kulturom«, dovest će se u vezu s poremećajima psihotičnog spektra, usmjeravanjem argumentacije na koncept dislokacije sebstva i halucinatornog tumačenja vlastite subjektivne pozicije u odnosu na mereološku konstelaciju objektiviteta. Navedeni par pragmatički će se usmjeravati spram problematike aktualne ekološke krize, uz tezu da narcistički i psihotični poremećaji nište integrativnost i pluriperspektivnost perceptivnog zahvaćanja kozmičkog ekvilibrija, što u pragmatičnom pogledu potencira razvoj i permanenciju moralnog nihilizma spram pristupa bioetičkoj raznovrsnosti te vrijednosti života per se, a kao proizvod polučuje destrukciju okoliša na raznim razinama – mikrorazini pojedinčeve psihe, mezorazini društvenog empatičkog senzibiliteta i makrorazini narušavanja ekološke ravnoteže. Teza rada sažeta je u stavu da je načelni pristup problematici narcizma u nedovoljnoj mjeri artikuliran, definiran i sistematiziran, prije svega u odnosu na ugrožavanje života na raznim dimenzijama, a s naglaskom na psihijatrijsku, psihoanalitičku i sociofilozofsku misaonu i djelokružnu domenu te da je etiološki i dijagnostički doseg narcističkog poremećaja ličnosti, proizašao iz okvira psihijatrijskog dijagnostičkog priručnika DSM 5 u bitnoj mjeri oskudan i neprecizan, te iziskuje temeljitu metodološku reevaluciju, u svrhu čega adekvatnu orijentaciju nudi disciplina integrativna bioetika, i to prije svega u kontekstu transdisciplinarne impelmentacije bioetičkog senzibiliteta u okvire odgojno-obrazovnog sustava. In this paper, the issues of narcissistic acting will be approached through an evaluation on sociological, political and psychiatric-psychological axis of consideration. The etiological, symptomatological and preventive spectrum of the narcissistic personality disorder, present in the DSM diagnostic manual and within the framework of the current epoch marked by “narcissistic culture”, will be linked to the spectrum of psychotic disorders, by directing arguments to the concept of dislocation of the self and the hallucinatory interpretation of one’s own subjective position to the relation with the mereological holistic constellation of the objectivity. The given couple will pragmatically be pointed to the problems of the current ecological crisis, with the thesis that the narcissistic and psychotic disorders are nihilating the integrativeness and pluriperspectivity of the perceptual grasping of a cosmic equilibrium, which in pragmatic perspective potentiate a development and the permanence of a moral nihilism towards the approach of bioethical diversity and the value of life per se, and as a product derives a destruction of the environment on the various levels. The thesis is summarized in the stance that the general approach to the narcissism issues is insufficiently articulated, defined and systematized, above all in relation to life threatening on various dimensions, focusing on psychiatric, psychoanalytic and socio-philosophical thought and scope, and that etiological and the diagnostic reach of narcissistic personality disorder, derived from the psychiatric diagnostic manual DSM 5, is largely scant and imprecise, and requires a fundamental methodological re evaluation, for the purpose of which the adequate orientation is offered by the discipline of integrative bioethics.