U radu se razmatraju preobrazbe kojima je nakon smrti podložno ljudsko tijelo na primjerima pojedinih vjerovanja i praksi hrvatske tradicijske kulture. Smrt potiče propitivanje stabilnosti ljudskoga lika, njegovu potencijalnu drugost te granice između životinjskog i ljudskog. Analizirane usmene pjesme na kojima se rad temelji upućuju na predodžbu o vodi kao liminalnoj sferi između svijeta živih i svijeta mrtvih, a animalni simbol – riba – moguće da je povezan s idejom o posmrtnom postojanju ljudske duše. Sljedeći razmatrani korpus tekstova o vjerovanju u vukodlake, nadnaravna bića u koja se čovjek najčešće može preobraziti nakon smrti, otkriva predodžbe o životinjama kao potencijalnom Drugom. One mogu utjecati na preobrazbu ljudskog lika nakon smrti ili ga čak i utjeloviti u sferi nadnaravnog. Ipak, u sagledanim južnoslavenskim poimanjima o mogućim postmortalnim pretvorbama ljudskih bića, njihovih tijela i/ili duša, životinja ne figurira samo kao potencijalna drugost ljudskog lika već njenim posredstvom dolazi do destabilizacije ljudskog tjelesnog identiteta, transgresije njegovih granica te povezivanja besmrtne duše s prirodnim svijetom.